Nikad neću zaboraviti taj susret u hodniku Instituta za filozofiju prije više od 20 godina. Jesam li čekao na kolegij, usmeni ispit ili nešto treće nije posebno važno. Ono što pamtim je kako visoka, vitka, markantna i bradata figura razbacane crne kose izlazi iz dizala i razigrano presijeca moje pitanje molbom da mu ne persiram, nego da prijeđemo odmah na „ti“. Bio sam tada stidljivi klinac, on već istaknuti profesor s freiburškom disertacijom objavljenom kod cijenjenog njemačkog izdavača Frommann Holzboog a razlika u godinama, znanju i iskustvu velika kao ocean koji dijeli Stari i Novi svijet. Pa ipak, Jure je bio jedan od rijetkih profesora na fakultetu s istančanim osjećajem za ironiju i zezanje koji su gajili beskonačno strpljenje, otvorenost, volju i želju ne samo prenijeti znanje, nego upoznati studente, s njima izgraditi osoban odnos u opuštenim druženjima, nerijetko uz pivo, te ih potaknuti da istraže sve svoje potencijale.
Ipak, uz njegovu energiju vrlo brzo sam se uspio opustiti. Prestao sam mu iz poštovanja obraćati se u drugom licu množine, a on je prerastao iz filozofa kojeg sam poznavao čitajući prijevode Platona i slušajući ispočetka teško razumljiva predavanja o Heideggeru, Hegelu i Schlegelu, koja bi znala poput Chopinovih balada završiti eksplozijom nadahnutih misli, u – meni bliskog prijatelja. Mogu slobodno reći da sam imao čast svjedočiti kako u svojim najboljim godinama izlazi iz ugode stroge akademske misli i pod povratnim utjecajem nas studenata, glasovitog njemačkog umjetnika i teoretičara Josepha Beuysa i novijih filozofa počinje eksperimentirati s mišljenjem i interdisciplinarnim pristupom sagledavanja fenomena i problema. Nemoguće je bez doze sjete ne prisjetiti se vremena kada smo nas nekolicina studenata s njim priređivali otkačene performanse koji bi kombinirali glazbu, teatar, provokaciju i filozofiju. Iz kaosa se tada rađalo nešto spontano i neponovljivo, on je na trenutke iz tvrdog klasičara postajao otkačeni jazzer i kao da smo bili jedna heretična filozofska banda delinkvenata kojima je samo mašta bila granica.
Prije nekoliko dana Juri Zovku je dodijeljeno počasno zvanje professora emiritusa na Sveučilištu u Zadru. To je zaista veliko priznanje neposredno prije Uskrsa, kada kršćani slave nadu u novi život, ali istovremeno i jasan znak da ulazi u posljednju fazu života. Iako nikada, pa čak i u teškim trenucima, nisam primijetio da mu njegov sokratovski duh posustaje, zanimalo me je kako se osjeća, je li možda ipak doživio egzistencijalnu krizu i osjeća li sad u ovim godinama intenzivnije realnost vlastite smrtnosti.
"Imao sam čast u ime nas troje laureata zahvaliti se na sjednici Senata za dodjelu počasnog zvanja profesora emeritusa, Učinio sam to ne sebi svojstven način rekavši kako sam imao privilegij proučavati na Sveučilištu ono čemu pripadam: filozofijsku kulturnu baštinu. Sretan sam da sam radio na osnivanju Sveučilišta u Zadru, gdje sam stekao međunarodni ugled i reputaciju i k tome sam bio pristojno plaćen, a sada sam još nagrađen kao emeritus. Vodeća svjetska imena iz filozofije gostovali su na simpozijima koje sam organizirao u Zadru. Tu sam gotovo trideset godina vodio međunarodni simpozij 'Razumijevanja i interpretacija'.
Trideset godina akademskog druženja, nezaboravnog sufilozofiranja prošlo je kao tren. Takav je život. Razumljivo da kao smrtnici čekamo da smrt pokuca na vrata. Možda će doći i prije nego očekujemo. Egzistencijalnu krizu nisam osjetio ni u jednom trenutku, jer pokušavam i na smrt gledati jednom mirnoćom kao i na sve drugo. Ona je naš temeljna egzistencijalna odrednica, da se poslužim Heideggerom. Volim živjeti, i nadam se da ću još neko vrijeme živjeti jer živim lijepim i sretnim životom. Naredne mjesece travanj i svibanj provest ću u Kini, održat ću predavanja u desetak gradova na petnaestak sveučilišta. Ljeto i jesen na odmoru i na međunarodnim konferencijama (Italija, Njemačka, Rusija, Gruzija)", otkriva Zovko.
'Nisam baš posebno glazbeno nadaren za samu religioznost'
S obzirom na to da se sve to dogodilo u vrijeme Uskrsa, zanimalo me je i kako inače provodi uskrsne blagdane.
"Strogo tradicionalno, u kombinaciji protestantskih i katoličkih običaja. Na Veliki petak slušam Bachovu 'Muku po Mateju' (Matthäus-Passion) u izvedbi Herberta von Karajana. Obožavam von Karajana. Odem u ribarnicu, potražim dobru Oradu ili Brancin, za Veliki petak spremamo ribu u pećnici s mladim krumpirom i blitvom", odgovara Zovko, pa dalje pojašnjava: "Za Uskrs dolazi u obzir jedino biblijsko blagovanje: mlada janjetina (ponovno u pećnici) s krumpirom i brokulom. Umjesto Bacha na Uskrs slušam Händelovog 'Mesiju'. Uskrsne blagdane provodimo obiteljski, opušteno, jer blagdani su dani kada pokušam zaboraviti svakodnevnu strku i hektiku. Uvijek nešto čitam. Ove godine je stota obljetnica Kafkine smrti, čitam njegov 'Zamak'".
Tijekom vremena, u našim brojnim razgovorima, Zovko se znao različito deklarirati, od nevjernika, pa do estetskog kršćanina. Na izravno pitanje vjeruje li u uskrsnuće Isusa kao činjenicu, onako kako u njega vjeruje klasični katolik ili religiozni kršćanin, kaže da će se na ovo pitanje "prošvercat odgovorom u Hegelovom stilu".
"Isus Nazarećanin, raspet na križu za vrijeme dok je Poncije Pilat bio rimski upravitelj u Judeji, postao je Krist vjere u prvoj kršćanskoj zajednici koja se formirala neposredno nakon njegove smrti. Tu neću ništa pogriješiti ako kažem da se dogodilo nešto neobično, iznimno posebno i neobjašnjivo: nastala je jedna religija, vjernička zajednica koja je živjela, kako čitamo iz Pavlove poslanice Solunjanima u iščekivanju da će taj razapeti Isus ponovno doći u slavi suditi žive i mrtve. Kako Krist nije došao, Pavao je promijenio paradigmu naviještanja tvrdeći da kršćani idu k njemu poslije smrti. U nešto kasnijoj Poslanici Filipljanima (oko 60. god.) Pavao je napisao: 'Domovina je naša na nebesima.' (3, 20).
Ja sam kršten u katoličkoj Crkvi, primio sam sve sakramente, ali nisam baš posebno glazbeno nadaren za samu religioznost. Pripadam toj kršćanskoj kulturi, katolički esteticizam mi je fascinantna pojava. Pogledamo li naše crkvice diljem Hrvatske iz vremena kasne antike i ranog srednjeg vijeka, sve odišu posebnom ljepotom i skladom, usporedive su po ljepoti i otmjenosti sa starogrčkim hramovima. Književnost, umjetnost, posebice glazba, prožete su biblijskim temama; sve je to dio tradicije kojoj pripadam i koju ne mogu baciti kroz prozor. Pojednostavljeno rečeno: ne mogu vezati konje u crkvu Sv. Donata kao što su radili naši partizani 1945."
Kako je došlo do priče o uskrsnuću?
Evanđelja zapravo ne spominju trenutak uskrsnuća, evanđelje po Marku, koje je kronološki najranije, u svojoj kraćoj verziji spominje samo prazan grob i nikakva viđenja. Postavlja se pitanje kako je došlo do narativa o uskrsnuću Isusa?
"Teško je objasniti premosnicu između povijesnog Isusa Nazarećanina i Krista vjere. Presudnu ulogu u formiranju kršćanstva odigrali su po mome sudu Isusov brat Jakov, čelnik jeruzalemske zajednice i apostol Pavao koji je naviještao ono što je dobio od Petra i Jakova: 'Krist je umro za naše grijehe sukladno Pismu i bio pokopan' (1Kor 15.3). Postoje tri kristologije (naracije o Isusovu uskrsnuću i uzašašću u nebo) koje su rezultat interpretacije narativa o uskrsnuću. Walter Simonis je to briljantno objasnio u svojoj knjizi 'Isus iz Nazareta. Njegovo naviještanje o kraljevstvu Božjem i vjera prve zajednice' (1985).
Ako sve narative pokušamo rekonstruirati kroz tri najvažnija modela, razvidno je da je apostol Petar zagovarao gledište da je Isus iščekivani Mesija, grčki Christos, Pomazanik što potvrđuje Matejevo evanđelje: 'Ti si Krist (Christos, Messias, Pomazanik), Sin živoga Boga' (Mt 16.17). Petar je okupio nakon Isusove smrti dvanaestoricu apostola jer je očekivao da će se Isus veličanstveno pojaviti o idućoj Pashi (Pessah), nadao se da će uspostaviti vlast nad 12 židovskih plemena. Budući da Isus nije došao, Juda Iškariotski je napustio grupu apostola, što su oni okarakterizirali kao izdaju i izabrali zamjenskog apostola Matiju.
Petar je slovio kao Kefa, Stijena, čelnik zajednice koja bi se, tvrdi Simonis, vjerojatno raspala da se nije rezolutno umiješao Isusov brat Jakov koji je razvio novu kristološku paradigmu tvrdeći da će Isus doći na kraju vremena (eon) kao Sin Čovječiji (ho hyios tou anthropou). Tu imamo drugu značajnu kristologiju, naraciju koja je dobila eshatološku dimenziju, a Jakov je postao prvi čelnik kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Sin Čovječji je najčešće spominjana apozicija uz naviještanje Kraljevstva Božjeg u sinoptičkim evanđeljima.
Treća naracija da je Isus Sin Božji i Gospodin (Kyrios) potječe od Pavla, on je nju propovijedao uglavnom među poganima i heleniziranim Židovima, povezavši je s uskrsnućem (Rim 10,9). Jedan od najstarijih molitvenih izričaja na aramejskom jeziku sadržan je u čežnji prve kršćanske zajednice za dolaskom Gospodina ( „maranatha“ - „Dođi Gospodine“; 1Kor 16,22)", objašnjava Zovko.
Sličnost uskrsnuća s mitovima
Neki povjesničari poput Richarda Carriera i Robert M. Pricea idu suprotno glavnoj struji i usrksnuće Isusa povezuju s s grčko-rimskim mitovima umirućih i uskrsavajućih bogova poput Ozirisa, Zalmoksisa itd. Zovko također primjećuje da postoje neke arhetipske sličnosti.
"Naracije očito imaju dosta sličnosti i preklapanja, pa tako i ove o uskrsnuću od mrtvih. Egipatske priče o Ozirisu vjerojatno su utjecale i na naraciju o Isusovom uskrsnuću o čemu je pisao njemački bibličar (Herman Gunkel 1910; 'O religijsko povijesnom razumijevanju Novog zavjeta'). Gunkel je povezao mit o Ozirisovom uskrsnuću s Pavlovom Poslanicom Rimljanima, 6.3; riječ je o poglavlju gdje Pavao kaže da 'smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.' O Zalmoksisu i vjeri u uskrsnuće iscrpno je pisao velik ekspert za istraživanje religija Mircea Eliade, što zavrjeđuje pozornost i respekt. Sličnosti su tu, narativ o uskrsnuću očito ima nešto arhetipskoga u sebi", mišljenja je Zovko.
Na suprotnoj strani nalaze se kršćanski apologeti poput Garyja Habermasa i Williama Lanea Craiga koji u svojoj argumentaciji koriste povijesnu metodu u spoju sa "zaključivanjem na najbolje objašnjenje" kako bi dokazali uskrsnuće na osnovi "minimalnih činjenica".
"Čitao sam Garya Habermasa", kaže Zovko, pa nastavlja: "Dosta su zanimljivi njegovi ogledi o povijesnom Isusu, a pokušaj dokazivanja Isusova uskrsnuća bila je njegova omiljena tema od doktorske disertacije 1976. Rasvijetlio je te zamršene povijesne događaje koji su nesistematski prikazani u novozavjetnim spisima. William Lane Craig slovi kao ekspert za filozofiju religije i pokušaje dokazivanja Božje opstojnosti, razumljivo smatra narativ uskrsnuća bitnim pa uzima kao moto Pavlov iskaz iz prve Poslanice Korinćanima: 'Ako pak Krist nije uskrsnuo uzaludno je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio' (1 Kor 15,14).
Habermasova i Craigova argumentacije izgledaju jako plauzibilno, međutim meni je Hegelov koncept prihvatljiviji da je razapeti Isus Nazarećanin uskrsnuo u zajednici vjernika prve kršćanske zajednice".
'Utjelovljeni logos se vratio doma'
Neki prigovaraju da postoji unutarnja kontradikcija između atributa Boga kao nematerijalnog, vječnog, svemoćnog i sveznajućeg bitka te Isusa kao smrtnog bića. Kako je onda moguće pomiriti uskrsnuće mrtvog Isusa ako je u klasičnoj teologiji shvaćen kao istovjetan živom Bogu?
"Prigovori su opravdani sa stajališta kontradiktornosti. Međutim, prolog Ivanova evanđelja o Logosu koji je u početku bio kod Boga pa je utjelovljen, postao 'Verbum incarnatum' rezultat je jedne recepcije religijske životne forme. Da sam osobno pisao četvrto evanđelje, ne bih ga završio ukazanjima i slično, nego bih samo konstatirao da se utjelovljeni logos vratio doma. Uz dobro vino, o tome sam do u praskozorje razgovarao s njemačkim luteranom Eberhardom Jüngelom, profesorom na Sveučilištu u Tübingenu, jednim od najvećih filozofa religije u 20. stoljeća. Na pitanje Jüngela što mislim o uskrsnuću, odgovorio sam upravo ovako, da se utjelovljeni logos vratio doma. Nakon moga odgovora Jüngel je otišao u podrum i donio jednu od najboljih butelja, koja je trebala biti vino njegova pogreba", prisjetio se profesor.
Inače, kada je u pitanju metafizička pozicija po pitanju prvog uzroka, Zovko kaže: "Zagovaram modificiranu metafiziku subjektivnosti koja se bazira na Kantovom konceptu transcendentalnosti. Fascinantno je da smo mi misleći subjekt, koji prosuđuje, vrednuje, interpretira, kreira životni svijet naše kulture i civilizacije, postavlja i opovrgava znanstvene teorije i hipoteze. Tradicionalna realistička metafizika aristotelovsko-tomističke provenijencije ne djeluje mi baš uvjerljivo i nije baš imuna na pokušaje fizikalističkog redukcionizma".
Zagrobni život?
Na pitanje vjeruje li u zagrobni život i kako ga zamišlja, Zovko je izustio jedan znakoviti uzdah: "Uf."
"Složio bih se s Ernstom Blochom i njegovim odgovorom na ovo stvarno metafizičko pitanje: 'Ostajem otvoren za jedno Možda'. E sada je pitanje, hoće li naracija o povratku Logosu iz ove krhke tjelesnosti biti moguća, kao što sam razgovarao s Eberhardom Jüngelom. O tome bih radije s tobom uživo popričao na nekom od simpozija. Pozivam te u Dubrovnik na simpozij o filozofiji religije u sklopu IUC-a sredinom lipnja. Bit će postdoktrandica Ivana Renić, moja nasljednica na Sveučilištu u Zadru, njezin suprug Toni, gorljivi katolik, moja supruga, ugledna filozofkinja te njemačka elita filozofije religije (Ingolf Dalferth, Hans-Peter Grosshans, Elisabeth Gräb-Schmidt). Možda se nešto pametno iskristalizira na tu temu uz hercegovačku blatinu?"
U konačnici, zanimalo me je i koje bi pjesme ili kompozicije rado slušao u raju, a koje u paklu, što je Zovka, očekivano, razveselilo, pa je poentirao za kraj:
"Konačno jedno pravo pitanje. Melem na dušu, ranjenu kontingencijom. Volio bih slušati Ludwiga van Beethovena u izvedbi Herberta von Karajana, Chopinove etide ranoga Ive Pogorelića, i svakako nikada mi ne bi dosadilo slušati Vladimira Horowitza, njegove interpretacije klavirskih djela Beethovena, Debussya, Chopina.
Ako me pak budu kažnjavali, puštat će mi cajke i narodnjake. Ni tehno glazbu nikako ne podnosim."
