Indoeuropski jezici svoje korijene vuku još iz 6.
stoljeća prije Krista. Iako točno područje začetka
indoeuropske porodice jezika nije poznato, velik se broj
lingvista slaže da je prvi indoeuropski prajezik korišten na
području današnje Rusije i Ukrajine.
Zanimljivo je promatrati daljnje procese širenja i razvoja
indoeuropskih jezika. Naime, govornici prajezika svojim su ga
seobama postupno širili prema Balkanu, istočnoj Europi, pa sve do
Indijskog poluotoka.
Najveću ulogu u širenju indoeuropskih jezika imali su pripadnici kasta ratnika, svećenika i poljodjelaca, a zanimljiva je priča o mitologiji Indoeuropljana.
Kako je prinos žrtve bogu Zeusu rezultirao širenjem indoeuropskih jezika?
Naime, prema nekim je pričama glavni razlog širenja jezika bio kult "oca neba" kojeg su indoeuropska plemena isticala. U središtu njihove kulture bilo je uvjerenje stečeno predajom o napitku besmrtnosti koja je govorila o potrebi pridavanja žrtve bogu Zeusu. Posebno je važna bila konjska žrtva, a upravo je ovladavanje tehnikom uzgoja ovih životinja igralo ključnu ulogu u ekspanziji govornog područja indoeuropskih jezika.
Budući da su se indoeuropski jezici razvijali tisućljećima jasno
je da su danas toliko međusobno različiti da strukture ponekih
jezika unutar skupine nemaju nikakvih sličnih
karakteristika.
Tijekom duge povijesti mnoge su grane i izumrle, primjerice
toharska i anatolijska grana.
Najšire rasprostranjene grane jezike u indoeuropskoj skupini jesu
germanski, romanski, ilirski, baltički, slavenski i
italski jezici.
Ipak, najvećim se brojem govornika među ostalima ističu
engleski, francuski, njemački, španjolski i ruski
jezik kojima se služi više od 100 milijuna govornika.
