Indeks razmjernosti - pokazatelj stupnja razmjernosti izbora, a izračunava se na temelju razlika u udjelima izbornih aktera u glasovima birača i u mandatima. Može se odnositi na izborni i parlamentarni stranački sustav: ako se odnosi na izborni stranački sustav, osnova za utvrđivanje indeksa su glasovne vrijednosti, a ako se odnosi na parlamentarni stranački sustav, polazište su mandatne vrijednosti. U suvremenim izbornim studijama primjenjuje se više metoda izračunavanja razmjernosti odnosno nerazmjernosti izbora, a najstandardniji su Loosemore-Hanbyjev, Raeov i Roseov indeks.
Izbori - u širemu tehničkom smislu, različiti
institucionalni postupci i sredstva uspostave predstavničkih
političkih tijela i postavljanja pojedinaca na javne
položaje prema nasljednom pravu, službenom položaju,
aklamacijskim izborima, imenovanjem, investiturom i odlučivanje
kockom ili ždrijebom. Premda su to neizborne metode, s izborima
ih povezuje to što je riječ o institucionaliziranim načinima
uspostave političkih tijela i zauzimanja javnih položaja,
nasuprot neinstitucionalnim nasilnim metodama, poput ratova,
revolucija, vojnih pučeva, državnih udara, uzurpacija vlasti itd.
Izbori u užemu, sadržajnom smislu jesu proces oblikovanja
političke volje koja se temelji na mogućnosti birača da se odluče
za jednu od više ponuđenih političkih opcija i njihovih
nositelja, te na slobodi njihova izbora među tim opcijama, koja
nije ograničena pravnim ili samovoljnim propisima i činima.
Sukladno tome, izborima u strogom smislu mogu se smatrati samo
kompetitivni izbori u demokratskim političkim porecima. Kako ne
udovoljavaju navedenima pretpostavkama, nekompetitivni izbori u
totalitarnim diktaturama samo su izbori u tehničkom smislu, dok
su polukompetitivni izbori u autoritarnim režimima ponajprije
izbori u tehničkom, a tek djelomice i u sadržajnom smislu, jer
dopuštaju samo ograničene mogućnosti izbora i ograničenu slobodu
biranja. Kompetitivni, polukompetitivni i nekompetitivni izbori
tri su glavna tipa izbora u suvremenom svijetu. Izbori se uređuju
ustavnim i zakonskim aktima koji čine izborno pravo.
Izborna administracija - skup pravila, postupaka
i aktera zaduženih za organizaciju i provedbu izbora. Brine se za
poštovanje i primjenu temeljnih ustavnih i zakonskih normi i
pravila o registraciji birača, kandidata i političkih stranaka
koje sudjeluju u izborima, kao i promatrača koji nadziru izbore,
za primjenu i poštovanje pravila nominacije kandidata za izbore,
za organiziranje glasovanja, prebrojavanje glasova i objavu
rezultata glasovanja, informiranje i podučavanje birača o načinu
glasovanja i izbornom postupku uopće i dr. Zadužena je i za
utvrđivanje i primjereno uređenje biračkih mjesta u glasačkim
okruzima, vremena otvaranja i zatvaranja birališta, rad biračkih
odbora, organiziranje i provedbu glasovanja u odsutnosti ako je
ono dopušteno zakonom itd. Taj posao obavljaju izborna
administrativna tijela koja se strukturiraju prema trima
modelima: (1) izvršna vlast i njezina tijela preuzimaju poslove
izborne administracije, pri čemu najvažniju ulogu imaju lokalna
vlast i lokalna administracija; (2) stvaraju se stalna izborna
administrativna tijela koja su neovisna o izvršnoj vlasti i
podložna pravosudnom nadzoru, a nastaju kao izraz načelnog
nepovjerenja u političku nepristranost izvršne vlasti (npr.
stalna državna izborna povjerenstva); (3) formiraju se
privremena, ad hoc izborna administrativna tijela koja su
mjerodavna samo za organizaciju i provedbu jednih izbora. Prva
dva modela tipična su za stabilne demokrat ske poretke, dok se
trećemu utječe obično u uvjetima promjene političkog režima.
Izborna administracija u demokratskim sustavima mora biti
učinkovita, politički neutralna i javno odgovorna.
Izborna kampanja - planirana i organizirana
politička djelatnost kojom izborni akteri nastoje dobiti što veću
potporu birača za vlastite političke opcije i tako osvojiti vlast
ili steći što veći udio u vlasti. Formalno počinje raspuštanjem
parlamenta ili prestankom mandata nekoga drugog izbornog tijela i
traje do dana glasovanja, a praktično znatno dulje. U fazi
pripreme i planiranja kampanje, za koju se obično kaže da počinje
onoga trenutka kad se zatvore biračka mjesta na prethodnim
izborima, istražuje se političko tržište, angažiraju politički
savjetnici i konzultantske ustanove, te osmišljavaju
“distribucijske mreže”, odnosno sredstva odašiljanja poruka
biračima i komuniciranja s njima. U fazi organizacije i provedbe
kampanje izborni akteri nastoje ostvariti planirane ciljeve.
Izborna kampanja ima tri glavna cilja: mobilizirati birače kako
bi u što većem broju sudjelovali u izborima, predstaviti
kandidate, stranke i njihove političke programe biračima, te
prikupiti novac i regrutirati aktiviste za kampanju. Strategija
izborne kampanje obuhvaća pet strukturnih elemenata: teme
kampanje ili najvažnije poruke što ih izborni akteri upućuje
biračima; primatelje poruka ili birače koje treba pridobiti za
vlastite ciljeve; sredstva kampanje ili najdjelotvornije metode
prenošenja poruka potencijalnim biračima; vrijeme ili
najpovoljnije termine za odašiljanje poruka; napokon, ljudske,
financijske i vremenske resurse i potencijale koji se mogu
uložiti u kampanju.
Izborna koalicija - skupina političkih aktera
koji su se udružili u politički savez kako bi pobijedili u
izborima ili maksimirali izbornu dobit. Na stvaranje izbornih
koalicija najviše utječe izborni sustav, te su izborne koalicije
tipične za većinske, ali nisu isključene ni u razmjernim
izborima. U izborima relativnom većinom rijetke su i mogu nastati
samo prije prvoga i jedinog kruga glasovanja; u izborima
apsolutnom većinom obično se stvaraju prije drugog kruga
glasovanja, kad se ideološki i politički srodne stranke udružuju
kako bi zajedno poduprle kandidata one članice koalicije koji je
u prvom krugu dobio najviše glasova birača; u razmjernim izborima
stranke sastavljaju zajedničke koalicijske liste. Izborno
koaliranje podrazumijeva da je svaka članica koalicije
pretpostavila zajedničko maksimiranje glasova i mandata izbornom
promicanju vlastitoga stranačkog programa i očuvanju pune
stranačke kohezije i identiteta. Izborne koalicije dijele se: (1)
prema brojnosti na dvočlane ili minimalne i višečlane ili velike
koalicije; (2) prema ideološkom sastavu na jednodimenzionalne ili
prirodne (npr. lijeve i desne) i višedimenzionalne ili umjetne
(npr. lijevo-desne); (3) prema orijentaciji na resursno i
sadržajno usmjerene. Pobjedničke izborne koalicije obično
prerastaju u parlamentarne i vladine koalicije, dok gubitničke
koalicije malokad opstaju u formalnim oblicima opozicijske
koalicije.
Izborna lista - popis kandidata koje su
političke stranke i drugi politički akteri nominirali za
natjecanje u izborima. Listu može istaknuti svaki politički ili
društveni akter ako ispuni zakonske uvjete za to, to jest ako
prikupi propisani broj potpisa građana koji podržavaju njegovu
kandidaturu. Izborna je lista, dakle, oblik kandidature i
natjecanja političkih stranaka, ko alicija i ostalih aktera u
izborima. U anglosaksonskim izbornim studijama obično se
razlikuju otvorene i zatvorene liste, pri čemu se zatvorena lista
dodatno diferencira na blokiranu i neblokiranu podvrstu. Neki se
autori unutar te tradicije priklanjaju razlikovanju zatvorenih,
otvorenih i slobodnih lista, pri čemu je otvorena lista
istovjetna zatvorenoj neblokiranoj listi, a slobodna lista
otvorenoj listi iz prethodne klasifikacije. U kontinentalnoj
njemačkoj tradiciji razlikuju se zatvorene, slabo vezane i
otvorene liste, s tim da zatvorena lista odgovara zatvorenoj
blokiranoj, a slabo vezana zatvorenoj neblokiranoj listi. Oblikom
liste utječe se na odnos birača prema kandidatima i zastupnicima,
ali i na odnos kandidata i zastupnika prema političkim strankama.
S obzirom na razinu natjecanja, liste mogu biti okružne,
regionalne i nacionalne. Unutar nekoga izbornog sustava svaka od
tih lista može se istaknuti zasebno (npr. samo lista na razini
izbornog okruga), mogu se istaknuti sve tri vrste lista istodobno
(okružna, regionalna i nacionalna), a mogu se primijeniti i
ostale kombinacije (okružna i nacionalna lista, okružna i
regionalna lista, regionalna i nacionalna lista).
Izborna politika - skup aktivnosti kojima se
stvara, održava ili mijenja široki pravno-institucionalni okvir
za provedbu izbora. Obuhvaća tri razine djelovanja: oblikovanje
temeljnih pravila “izborne igre”, oblikovanje pravila primjene
tih temeljnih pravila i oblikovanje pravila utvrđivanja rezultata
izbora. Prva skupina obuhvaća pravila izbornog natjecanja
(normiranje biračkog prava, utvrđivanje izbornog obrasca,
veličinu i granice izbornih okruga, broj mjesta u predstavničkom
tijelu, vrijeme provedbe izbora i dr.) i pravila upravljanja
izborima (registraciju birača, kandidata i političkih stranaka,
financiranje i reguliranje izborne kampanje, promatranje izbora,
oblikovanje glasačkih listića i utvrđivanje biračkih mjesta,
sastav tijela zaduženih za provedbu izbora, uvjete i načine
osporavanja rezultata izbora i dr.). Druga skupina obuhvaća
pravila o primjeni temeljnih normi i načela za provedbu izbora.
Tiče se uspostave učinkovite, politički neutralne i javno
odgovorne izborne administracije koja je zadužena za organizaciju
izbornog postupka. Treća skupina obuhvaća pravila o potvrđivanju
i osporavanju rezultata izbora (institute pravne zaštite izbornog
prava, zaprimanje žalbi i pritužbi, procesuiranje slučajeva,
objavu i potvrđivanje izbornih pobjednika).
Izborna propaganda - najvažniji oblik političke
propagande kojim izborni akteri nastoje intenzivnim širenjem
svojih ideja, uvjerenja, vrijednosti i ciljeva utjecati na
mišljenje i ponašanje birača kako bi dobili njihove glasove i
tako osvojili ili zadržali političku vlast. Pripada izravnoj
političkoj propagandi u kojoj se odašiljanjem jasnih političkih
poruka u kratkom roku nastoje pridobiti birači za potporu
ostvarenju konkretnih političkih ciljeva. Gotovo svaka izborna
propaganda sadržava pozitivnu (promicanje vlastitoga izbornog
programa, kandidata i stranke) i negativnu dimenziju
(kritiziranje i prokazivanje izbornih suparnika). Suvremenu
“komercijalnu varijantu” izborne propagande čini izborni
marketing kao znanost o utjecaju na masovno ponašanje u
kompetitivnim situacijama. Nastao je po uzoru na ekonomski
marketing i analogan mu je utoliko što izborni takmaci nastoje
dobiti političku potporu od “ciljne publike” u kompetitivnim
uvjetima u kojima pojedinac može birati između više političkih
“proizvoda”. I formalno je strukturiran kao ekonomski marketing,
jer se na političkom tržištu kupcima (biračima) nastoji prodati
polit ička roba (ideje, programi, imidži, politike, kandidati,
stranke) za njihove glasove. Glavna sredstva izbornog marketinga
jesu političko oglašavanje i medijski publicitet. U nekim
zemljama komercijalno političko oglašavanje nije dopušteno, ali
su zato elektronički mediji dužni, prema određenim pravilima,
ustupiti besplatno propagandno vrijeme strankama i
kandidatima.
Izborna reforma - obuhvaća promjene izbornog
prava koje se očituju u potpunoj ili djelomičnoj promjeni
biračkog, registracijskog i nominacijskog prava, izbornog
sustava, pravila o oblicima i akterima izbora, organizaciji,
nadzoru i financiranju izborne kampanje, ulozi medija u izborima
i dr. U povijesti su najvažnije bile reforme biračkog prava i
izbornog sustava: prvima se nastojalo utvrditi tko ima pravo
birati političke predstavnike, a drugima kako će oni biti
izabrani. Nakon ozakonjenja demokratskoga biračkog prava,
najvažnija je postala reforma izbornog sustava. Temeljita reforma
podrazumijeva potpunu zamjenu jednoga tipa izbornog sustava
drugim (npr. zamjenu većinskog sustava izbora razmjernim), dok se
djelomična reforma ograničuje na promjenu pojedinih strukturnih
elemenata ili tehničkih pojedinosti postojećega izbornog sustava
(granica i veličine izbornih okruga, oblika izbornih lista i
postupka glasovanja, metode pretvaranja glasova u mandate, visine
zakonskoga izbornog praga itd.). Osmišljene izborne reforme
podrazumijevaju dva koraka: (1) znanstveno i političko
vrednovanje funkcionalnost postojećega izbornog sustava, to jest
provjeru ispunjava li on svoje temeljne funkcije:
reprezentativnost (pravedno političko predstavljanje svih
relevatnih društvenih skupina), koncentraciju i efektivnost
(agreriranje društvenih interesa i političkih mišljenja radi
donošenja političkih odluka), participativnost (mogućnost birača
da biraju između osoba i stranaka), jednostavnost (razvidnost i
jasnoću izbornog postupka) i legitimnost (prihvaćenost izbornih
rezultata i političkog sustava u cjelini); (2) na temelju tih
nalaza u drugom se koraku definiraju ciljevi izborne politike
koji se mogu izraziti trima opcijama: zadržavanje postojećega
izbornog sustava, njegovo djelomično institucionalno
redizajniranje ili dizajniranje potpuno novoga izbornog
sustava.
Izborna strategija - dio izborne kampanje što ga
čini opći “plan djelovanja” provedbom kojega izborni akteri
nastoje ostvariti svoje temeljne političke ciljeve i interese.
Akteri izbora grade svoje strategije nastupa u izborima na
postignuću jednoga, dva ili sva tri opća cilja: (1) maksimiranju
glasova birača, a time i predstavničkih mandata do apsolutne
većine; (2) stjecanju što većeg nadzora nad institucijama vlasti;
(3) provedbi određenih javnih politika. Kako akteri objektivno ne
mogu računati na ostvarenje sva tri strateška cilja, nastale su i
druge, složenije i suptilnije strategije djelovanja, poput
pivotiranja i oligopolističke konkurencije. Strategija
pivotiranja zasniva se na usmjerenosti izbornog aktera na to da
zauzme položaj koji mu omogućuje diktiranje uvjeta uspostave
koalicijske vlade unatoč malom broju mandata. Oligopolistička
konkurencija podrazumijeva usmjerenost na uklanjanje političkih
aktera koji računaju na potporu istih ili sličnih skupina birača
i maksimiranje njihove potpore. Izborna strategija obuhvaća i
primjenu određenih taktičkih obrazaca izborne borbe: (1)
personalizaciju izborne borbe, njezino svjesno usredotočenje na
“proizvodnju” ili isticanje pojedinih političkih ličnosti,
glavnih kandidata, koji preuzimaju obrasce ponašanja “političkih
zvijezda”; (2) polarizaciju izborne borbe, hotimično i svjesno
stvaranje sukoba među izbornim takmacima kako bi se mobilizirali
nezainteresira ni birači i prikrila programska i politička
neprofiliranost stranaka; (3) harmonizaciju izborne borbe,
odnosno potiskivanja stvarnih društvenih i političkih sukoba u
ime zajedništva, pomirenja, “obiteljskog mira” u državi,
uspostave političke ravnoteže i sl.
Izborni ciklus - normirani vremenski razmak u
kojemu se održavaju izbori za određeno političko tijelo ili
politički položaj. Parlamentarni se izbori održavaju: (1)
isključivo u ustavno propisanim redovitim ciklusima bez
izvanrednih izbora (npr. Norveška), (2) u obvezatnim redovitim
ciklusima koji ne isključuju mogućnost izvanrednih izbora, ali se
samo redoviti ciklusi smatraju početkom i svršetkom zakonskog
mandata, što znači da se redoviti izbori moraju održati u
propisanom roku neovisno o tome je li u međuvremenu bilo
izvanrednih izbora (npr. Švedska); (3) u redovitim i izvanrednim
ciklusima, pri čemu se i jedni i drugi smatraju početkom
zakonskog mandata, kako je uvriježeno u većini suvremenih
demokracija. Parlamentarni izbori u većini suvremenih država
održavaju se u četverogodišnjim, rijetko u trogodišnjim (npr.
Australija, Meksiko, Novi Zeland), a još rjeđe u petogodišnjim
ciklusima (npr. Bjelorusija, Kuba, Laos). Predsjednički izbori
nisu tako ciklički ujednačeni, te se provode svake četvrte, pete,
šeste ili sedme godine. Normirano ciklično održavanje izbora nije
tehničko nego supstancijalno pitanje. Njime se osigurava da narod
u ulozi suverena redovito provjerava one na koje je prenio svoju
suverenost i potvrđuje ili mijenja svoju prethodnu izbornu
odluku.
Izborni dan - dan ili dani izlaska birača na
glasačka mjesta. Može biti zakonski točno određen ili
neodređen, na što utječu tradicija i običaji, ustavne i zakonske
norme neke zemlje. U nekim je zemljama to radni dan, a u većini
država nedjelja ili zakonski blagdan. Izborni dan katkad može
trajati i dva dana (npr. u Finskoj, Italiji, Norveškoj,
Švicarskoj) ili više dana (npr. pet dana u Indiji), osobito ako
je ozakonjeno glasovanje u odsutnosti, ako je zemlja prostorno
velika i ima brojno stanovništvo, ako je otežan pristup glasačkim
mjestima u zemlji i dr. U suvremenim demokracijama samo je po
sebi razumljivo da se izbori u cijeloj zemlji održavaju istoga
dana. Zakonsko određenje dana izbora često je samo formalno
jer su u suvremenim demokracijama, ponajprije u “koalicijskim
državama”, uobičajeni prijevremeni izbori zbog izglasavanja
nepovjerenja vladi u parlamentu, raspada parlamentarnih i
vladinih koalicija, samoraspuštanja parlamenta, izvanrednih
političkih događaja u zemlji ili inozemstvu i sl.
Izborni dizajn - oblik
institucionalno-političkog dizajna kojim se oblikuju normativna i
institucionalna izborna pravila, poglavito izborni sustav, tako
da postižu određene političke ciljeve i ispunjavaju određene
političke funkcije. Tri su načina dizajniranja izbornog sustava:
samostalnom odlukom vladajuće stranke, kompromisom dviju glavnih
političkih stranaka ili grupacija, te konsenzusom svih glavnih
političkih aktera. Kako se izborni sustav smatra jednom od
glavnih političkih institucija, preferira se odlučivanje o njemu
konsenzusom ili makar kompromisom glavnih političkih snaga u
jednoj zemlji. U dizajniranju izbornog sustava valja paziti na to
da on ispunjava nekoliko nužnih demokratskih uvjeta: da osigurava
nastanak zemljopisno, funkcionalno i deskriptivno
reprezentativnog parlamenta koji dobro predstavlja pojedine
dijelove zemlje, “stranačko-političko stanje” u zemlji i
strukturu društva; da osigurava pristup birača izborima i va
žnost izbornih institucija; da omogućuje uspostavu stabilne i
djelotvorne vlade i odgovornih zastupnika; da promiče
parlamentarnu opoziciju, potiče političke aktere na
sporazumijevanje, nagodbu i pomirenje i sl. Pojam izbornog
dizajna u načelu je istovjetan pojmu izbornog inženjeringa,
premda je posljednji poprimio pežorativnije značenje. Izborni
inženjering načelno valja razlikovati od različitih nelegalnih
postupaka krivotvorenja izbora jer isključuje uporabu formalno
nelegalnih sredstava utjecaja na političke rezultate
izbora.
Izborni obrazac - pojam pod kojim neki autori
razumijevaju cijeli izborni sustav, a drugi samo pravila i metode
odlučivanja o izbornom pobjedniku kao jedan od strukturnih
elemenata izbornog sustava. Neki autori pomiruju dva oprečna
pristupa, te izborni obrazac određuju i kao opći obrazac izbora
(većinski i razmjerni) i kao matematički obrazac pretvaranja
glasova u mandate (npr. D.Hondtova I Hareova metoda).
Izborni okrug - teritorijalna jedinica u kojoj
birači glasuju za pojedinačne kandidate ili izborne liste i u
kojoj se glasovi birača pretvaraju u mandate. Tipološki se dijele
na jednomandatne ili uninominalne (M = 1) i višemandatne ili
plurinominalne okruge (M > 1). Različiti tipovi izbornih
okruga u načelu su spojivi sa svim sustavima većinskih i
razmjernih izbora, ali su jednomandatni okruzi općenito tipični
za većinske, a višemandatni za razmjerne izbore. Postupkom
podjele zemlje na izborne okruge utvrđuju se njihov broj,
veličina i granice. Broj jednomandatnih okruga u većinskim
izborima jednak je broju mjesta u predstavničkom tijelu za koje
se provode izbori, dok se broj, veličina i granice višemandatnih
okruga u razmjernim izborima utvrđuju izbornim zakonodavstvom.
Granice izbornih okruga mogu se podudarati s granicama postojećih
administrativno-upravnih cjelina (općina, gradska četvrt, grad,
arrondissement, departmant, vojvodstvo, provincija, županija
itd.) ili se iscrtavaju neovisno o njima. Osnovica podjele zemlje
na izborne okruge može biti broj birača ili broj stanovnika. U
postupku podjele ključno je osigurati jednaku vrijednost glasova
svih birača, a to znači da jednog zastupnika mora birati
približno jednak broj birača. Jednakost se osigurava primjenom
biračke kvote, koja je količnik ukupnog broja birača ili
stanovnika i broja mjesta u predstavničkom tijelu za koje se
provode izbori. Najvažnije obilježje izbornog okruga jest njegova
veličina, pod kojom se razumijeva broj mandata što se dijele u
okrugu, odnosno broj zastupnika koji se biraju u njemu. Veličina
izbornog okruga znatno utječe na stupanj razmjernosti i
reprezentativnosti izbora: što je okrug veći, izbori su
razmjerniji i reprezentativniji. Veličina okruga stoga utječe na
broj stranaka u parlamentu i na tip stranačkoga parlamentarnog
sustava.
Izborni postupak - normativno točno propisan i
institucionalnim pravilima uređen dio izborno-političkog procesa.
Obuhvaća tri temeljne faze: nominiranje kandidata, glasovanje i
utvrđivanje rezultata glasovanja. Pod nominacijom se razumijeva
legalni proces podnošenja kandidatura mjerodavnim tijelima,
provjera valjanosti tih kandididatura u skladu sa zakonskim
uvjetima i administrativnim propisima, te njihovo prihvaćanje ili
odbijanje. Nominacijski proces nije istovjetan kandidacijskom
postupku u kojemu političke stranke biraju svoje kandidate
za opće izbore i koji nije državno-politički nego unutarstranački
postupak. Kandidati istaknuti pojedinačno ili na izbornim listama
u političkim strankama postaju službeni kandidati u i zborima tek
kad njihovu kandidaturu potvrdi i prihvati mjerodavno državno
tijelo. Kandidatura se može odbaciti zbog formalnih ili
sadržajnih razloga (nedostatak propisanog broja potpisa birača
koji je podupiru, pojava krivotvorenih potpisa, zakašnjelo
podnošenje kandidature, neispravan postupak izbora kandidata,
kandidiranje pojedinaca koji nemaju i aktivno i pasivno biračko
pravo, kandidiranje pojedinaca koji obavljaju poslove što su
nespojivi s kandidaturom itd.). Glasovanje je formalni postupak
davanja glasova birača na sam dan izbora, a koji mora biti
proveden tako da se zbog proceduralnih i “tehničkih” razloga ne
dovedu u pitanje legalnost i legitimnost tog čina. Utvrđivanje
rezultata glasovanja počinje nakon što se završi glasovanje,
zatvore se biračka mjesta i posljednji birač napusti biralište.
Birački odbori utvrđuju rezultate glasovanja samo na svojemu
biračkome mjestu, i to tako što najprije utvrde koliko je birača
glasovalo, potom odvoje važeće od nevažećih glasačkih listića i,
naposljetku, ustanove koliko je glasova dobio svaki kandidat ili
svaka lista. Izborni postupak čini središnji, najnormiraniji i
najinstitucionaliziraniji dio izbornog procesa..
Izborni prag - zakonska ili prirodna prepreka
koju neki izborni akter mora prijeći da bi sudjelovao u postupku
raspodjele mandata. Naziva se i prohibitivnom i reprezentativnom
klauzulom, klauzulom ekskluzivnosti i inkluzivnosti. Razlikuje se
više vrsta i oblika izbornih pragova. (1) Zakonski prag je
zakonom propisan postotak glasova ili broj izravnih mandata što
ih stranka mora osvojiti da bi mogla sudjelovati u raspodjeli
mandata. Može se propisati na jednoj ili više razina raspodjele
mandata (na razini temeljnoga izbornog okruga, saveza izbornih
okruga ili cijele države), te za raspodjelu svih mandata ili samo
ostatka mandata na višim razinama raspodjele. Zakonski prag može
biti jedinstven - svi izborni akter, pojedinačne stranke i
izborne koalicije imaju jednake uvjeti za pristup mandatima i
diferencirani - više zakonske prepreke postavljaju se pred
izborne koalicije nego pojedinačne stranke. (2) Prirodni prag
stvarna je prepreka u pristupu stranaka mandatima koju ponajprije
određuje veličina izbornog okruga, a označuje minimalni postotak
glasova što ih stranka mora dobiti da bi osvojila mandat u
izbornom okrugu. (3) Efektivni je prag “kompozitna varijabla
zasnovana na zakonskom pragu i veličini okruga” (Lijphart) .
Zakonski prag i veličina izbornog okruga zapravo su dvije
dimenzije efektivnog praga: ako nema zakonskog praga, njegovu
ulogu preuzima veličina izbornog okruga, i to tako da mali okruzi
imaju jednak učinak kao visoki zakonski pragovi. Smisao je
izbornog praga da potakne tvorbu parlamentarne većine koja je
sposobna sastaviti vladu i donositi političke odluke.
Izborni program - formalni dokument kojim se
politička stranka obraća biračima u izborima i koji sadržava
ciljeve što ih stranka kani ostvariti ako dođe na vlast ili bude
sudjelovala u vlasti. Obično ima dvije vrste sadržaja: (1)
tradicionalne stranačke stavove koji proistječu iz opće
ideologije i politike stranke, izražavaju njezine dugoročne
strateške ciljeve i interese prema kojima birači prepoznaju
njezin politički profil. Isticanjem tih stavova kane se zadržati
stranački birači kojima je u glasovanju presudan element
dugoročna politička identifikacija sa strankom; (2) posebne
izborne sadržaje kojima se nude rješenja za probleme što
prevladavaju u političkome i društvenom životu zemlje u vrijeme
izbora i koji ujedno definiraju konkretne javne politike
(monetarn u, socijalnu, kulturnu, zdravstvenu, obrazovnu i dr.)
što ih stranke kane ostvariti ako dođu na vlast. Izborni programi
obično se usvajaju na nacionalnim predizbornim konvencijama i
imaju posebno simboličko značenje. Premda stranke često dijele
izborne programe svojim članovima i biračima, oni malokad
dospijevaju do većine birača koji nevoljko čitaju duge stranačke
dokumente. Stoga stranke nastoje medijski odaslati svoje temeljne
programske poruke u obliku izbornih slogana.
Izborni slogan - kratki, sažeti, dobro
osmišljeni, dojmljivi i pamtljivi iskaz, “mikrotekst”, pomoću
kojega izborni akteri nastoje utjecati na mišljenje birača i
dobiti njihove glasove. To je “stereotip u pozitivnom smislu”,
sredstvo lako razumljive komunikacije koje budi emocije birača i
olakšava prodor neke političke zamisli ili poruke do milijuna
ljudi. Izborni slogan ima više funkcija: pobuđuje i usmjerava
pozornost na kandidate i stranke, pojednostavnjuje složenu
političku stvarnost i svodi je na političke simbole, pobuđuje i
usmjerava pozornost birača na problem koji neka stranka smatra
najvažnijim, uvjerava birače da prihvate određenu poruku i da se
poistovjete s programom, kandidatom ili strankom koja je
odašilje, razdvaja birače različitih stranaka i međusobno ih
polarizira, prokazuje i provocira političke protivnike i dr.
Razlikuju se: (1) personalni slogani koji su povezani s
ličnostima kandidata i usmjereni na to da potporu birača usmjere
ponajprije na određenu osobu; (2) tematski ili programski slogani
koji se odnose na glavne teme izborne propagande i tipični su za
izbore za predstavnička tijela; (3) mobilizirajući slogani koji
su usmjereni na pridobivanje birača i nalik su na izborne
apele; (4) profilirajući slogani koji ističu glavne
odrednice političkog programa neke stranke ili kandidata; (5)
provokativni slogani usmjereni na političko prokazivanje,
omalovažavanje i vrijeđanje izbornih protivnika; itd.
Mobilizirajući i provokativni slogani najbliži su izvornom
značenju izraza koje potječe od galske riječi sluagh-ghairm, -
ratni krik.
Izborni sustav - institucionalni modus unutar
kojega birači izražavaju svoje političke preferencije u obliku
glasova i unutar kojega se glasovi birača pretvaraju u mandate.
Čini ga četiri glavna strukturna elementa: podjela na izborne
okruge, način glasovanja, način izbornog natjecanja i metode
pretvaranja glasova u mandate. Neki autori dodaju izborni prag,
broj mjesta u parlamentu, zakone i stranačka pravila o uređenju
nominacijskog postupka itd. Izborni sustavi tipološki se
razlikuju: (1) prema pravilima odlučivanja o izbornom pobjedniku
tipološki se svrstaju u većinske, koji se temelje na odlučivanju
većinom (apsolutnom ili relativnom), i razmjerne, koji se temelje
na razmjernom pravilu odlučivanja ugrađenome u metode izbornoga i
najvišeg broja; (2) prema načelima predstavništva dijele se na
većinske, utemeljene na funkcionalnom načelu tvorbe stabilne i
djelotvorne parlamentarne većine i jednostranačke vlade, i
razmjerne, koji se zasnivaju na načelu pravednoga političkog
predstavljanja svih dijelova biračkog tijela; (3) prema
političkim učincima ne mogu se unaprijed tipološki odrediti nego
se svrstavaju naknadno, sukladno konkretnim političkim učincima
na birače, stranke i strukturu parlamenta. Pobornici dihotomne
tipologije tvrde da se svi izborni sustavi mogu svrstati u
većinske i razmjerne na osnovi pravila odlučivanja i načela
predstavništva. Protivnici dihotomne tipologije zastupaju
stajalište da određenje izbornog sustava ovisi o stvarnim
političkim učincima, koji nerijetko odstupaju od polazni h
tipoloških obilježja. Izborni je sustav “najtemeljniji element
predstavničke demokracije“ (Lijphart) i “najbitniji dio
djelovanja političkog sustava” (Sartori) koji katkad može
odrediti političku sudbinu cijele zemlje, a ne samo neke stranke
ili stranačkog sustava.
Izbornik - izabrana, imenovana ili pod dužnosti
postavljena osoba koja sudjeluje u izboru parlamenta,
predsjednika države ili drugih političkih institucija. Tu ulogu
obavlja kao pojedinačni član kolektivnoga izborničkog tijela koje
je ustavno ili zakonski ovlašteno za izbor nekoga političkog
tijela ili pojedinca. Izbornici se nazivaju i biračima drugog
stupnja, jer djeluju kao međukarika između općega biračkog tijela
i izbornih institucija u posrednim izborima. Najpoznatije je
suvremeno izborničko tijelo electoral college u izborima
predsjednika SAD-a. Birači SAD-a ne biraju predsjednika i
potpredsjednika države općim i izravnim izborima, nego biraju
predsjedničke izbornike (electors) u svim američkim saveznim
državama. Broj izbornika jednak je ukupnom broju članova
Predstavničkog doma i Senata Kongresa iz svake države. Izbornici
50 država i Državnog okruga Kolumbija – ukupno 538 osoba – čine
izborničko tijelo. Jedina je dužnost izborničkog tijela da
izabere predsjednika i podpredsjednika države. Kandidat koji je
dobio najviše glasova u nekoj državi dobiva sve izborničke
glasove te države. Da bi pobijedio kandidat mora dobiti
natpolovičnu većinu izborničkih glasova. Ako to ne pođe za rukom
nijednom kandidatu, predsjednika SAD-a bira Predstavnički dom
američkog Kongresa, tako da svaka država ima po jedan glas, a
potpredsjednika bira Senat, tako što svaki senator ima jedan
glas.
Izborno natjecanje - element izbornog sustava
koji obuhvaća pravila i oblike borbe izbornih aktera za glasove
birača. Dva su temeljna oblika izbornog natjecanja: natjecanje
pojedinačnih kandidata i natjecanje izbornih lista. Prvi se oblik
načelno vezuje uz većinske, a drugi uz razmjerne izbore., premda
postoje razmjerni izbori s natjecanjem pojedinačnih kandidata,
kao i većinski izbori s listovnim natjecanjem. Pojedinačni
kandidati mogu biti predstavnici političkih stranaka, izbornih
koalicija, biračkih i građanskih udruženja, neovisni kandidati i
dr. Natjecanju pojedinačnih kandidata pripisuje se niz prednosti.
Tvrdi se da ono proširuje prostor izbornog natjecanja s
političkih stranaka na neovisne pojedince, građanska udruženja,
pokrete, inicijative i sl., smanjuje “anonimnost izbora” i jača
njihovu personalističku crtu, čvršće povezuje izabrane zastupnika
i njihove birače te povećava kvalitetu izbornog natjecanja i
političkog predstavni&scar on;tva jer se kvalitetno,
responzivno i transparentno političko predstavništvo
pretpostavlja jakome stranačkom sustavu. Suprotnim argumentima
dokazuje se, pak, da se i izbor među pojedinačnim kandidatima
svodi na izbor među političkim strankama jer su u “stranačkoj
demokraciji” izbori područje stranačkog natjecanja neovisno o
oblicima u kojima se ono provodi. Tvrdi se, nadalje, da
pojedinačni izbor ugrožava temelje modernih demokracija jer slabi
strukturu parlamentarnih stranačkih frakcija, političkih stranaka
i stranačkog sustava u cjelini kao temeljnih sastavnica sustava
predstavničke demokracije. Izborne liste mogu biti stranačke,
koalicijske ili liste neovisnih kandidata. Rezultati izbornog
natjecanja izražavaju se u (1) potpunoj smjeni vlasti u kojoj
jedna stranka posve preuzima svu vlast od druge; (2) djelomičnoj
smjeni vlasti u kojoj u vladi ostaje jedna ili više stranaka iz
prethodnog sastava; (3) nepostojanju smjene vlasti jer ista
stranka zadržava isključivu kontrolu nad vlašću.
Izborno ponašanje - obuhvaća motive, oblike i
posljedice političkog ponašanja građana u izborima. U načelu
obuhvaća tri velike skupine problema. Prvu skupinu čini odnos
pojedinih skupina birača i pojedinih političkih stranaka iz
kojega se vidi koje skupine birača glasuju za određene stranke.
Biračke skupine razvrstavaju se prema socijalno-demografskim
obilježjima (spolu, dobi, naobrazbi, profesiji, socijalnom
statusu, vjerskoj, etničkoj, rasnoj ili regionalnoj pripadnosti,
članstvu u crkvama, sindikatima, profesionalnim udruženjima i
dr.), te se iz tih obilježja izvodi politička bliskost i potpora
različitim političkim opcijama i njihovim nositeljima. S obzirom
na dobne razlike, u potpori određenim političkim strankama ili
opcijama konstituiraju se “biračke generacije”; s obzirom na
spolne razlike, utvrđuju se “rodne skupine” i istražuje
postojanje “rodnog jaza” (gender gap) među biračima; s obzirom na
etničku ili rasnu pripadnost, stvaraju se “generički birači”;
itd. Drugu skupinu problema čine motivi koji utječu na određeni
politički izbor, napose stavovi i obrasci ponašanja koji su
osnova izborne mobilizacije birača u korist određenih političkih
opcija. Tipičan je primjer razlikovanje materijalističkih i
postmaterijalističkih birača na temelju njihove vrijednosne
orijentacije i stila života. Treća skupina obuhvaća posljedice
političkog ponašanja pojedinaca i društvenih skupina u izborima
na opći proces oblikovanja političke volje i institucija nakon
izbora. Ukratko, izborno ponašanje obuhvaća pitanja tko glasuje
za koga, zašto to čini i kakve su posljedice izbornih odluka na
sustav vlasti u cjelini.
Izborno pravo - skup pravnih dokumenata kojima
se uređuje izborna problematika i koji se ubrajaju u temeljne
pravne akte u modernim državama. Neke države, poput SAD-a, nemaju
jedinstveni izborni zakon, nego se izborno zakonodavstvo sastoji
od niza ustavnih odredaba, pravnih propisa, pravila, statuta i
političke tradicije pojedinih saveznih država i zemlje u cjelini;
na saveznoj razini normirani su samo biračko pravo i podjela
zemlje na izborne okruge. Britansko izborno pravo čine zakoni
koji su usvojeni u vrlo različitim razdobljima i uvjetima
britanske političke povijesti: Zakon o biračkom pravu (Franshise
Act), Zakon o narodnom predstavništvu (The Representation of the
People Act), Zakon o glasovanju (Ballot Act), Zakon o podjeli
zemlje na izborne okruge (Redistribution Act), Zakon o korupciji
(Corrupt Practices Act) i drugi oblici pisanoga i običajnog
prava. Izborna zakonodavstva suvremenih država mogu se podijeliti
na jednostavna, u kojima je cjelokupno izborno pravo uređeno
jednim ili dvama zakonima, i ekstenzivna, u kojima izborno pravo
normirano u više zakona. “Pridruženim” organskim dijelovima
izbornog prava smatraju se i zakoni o političkim strankama i
medijima, protukorupcijski zakoni i dr. Ekstenzivnost izbornog
prava bitno ovisi o državno-političkom uređenju svake zemlje:
“čiste” parlamentarne demokracije nemaju zakone o izborima
predsjednika države, ekskluzivne reprezentativne demokracije
nemaju zakone o referendumu, unitarne države nemaju zakone o
izborima članova regionalnih predstavničkih tijela itd. Budući da
su izborni zakoni najčešće shvaćeni kao organski nacionalni
zakoni, za njihovo usvajanje ustavno se zahtijeva kvalificirana
(npr. dvotrećinska) ili tzv. posebna (natpolovična većina svih
zastupnika) parlamentarna većina.
Izborna šutnja - razdoblje u kojem je zabranjena svaka izborna promidžba, objavljivanje procjena izbornih rezultata, kao i objavljivanje neslužbenih rezultata izbora, objavljivanje fotografija u sredstvima javnog inforrniranja, izjava i intervjua nositelja lista, odnosno kandidata, te navođenje njihovih izjava ili pisanih djela. Počinje 24 sata prije dana održavanja izbora, a traje do zatvaranja biračkih mjesta.
