Bili su to policajci, a ne vojnici, i nisu imali nikakvih ratnih znanja. Unatoč tome, situacija ih je natjerala na pravo ratovanje i na pucanje iz protuoklopnog oružja. Svakog dana stradalo je desetak njihovih ljudi.
'Nismo znali ništa o ratu, morali smo se snalaziti'
'Napadi su se pojačavali, svaki dan imali smo po desetak stradalih kolega. Sve je teže bilo organizirati odvoz ranjenika i dostavu hrane i municije. Pomoć nije dolazila. Kolege koji su nas trebali zamijeniti nisu se uspjeli probiti kroz kukuruzni put i bilo nam je jasno da smo u potpunom okruženju. Ostajali smo bez hrane, municije i lijekova', rekao je IvanPiskač, još jedan pripadnik Zasebne postrojbe iz Varaždina.
Minobacačka postrojba u kojoj je bio Dragutin Špac 18. je studenoga ispucala posljednji projektil. Špac je ispričao kako su neutralizirali više od tri tisuće neprijatelja. Iako je rizik bio velik, takav je bio i učinak, priča Špac i dodaje da je preživio samo zato jer je slušao svoj instinkt.
'Poslali su nas u Vukovar i svakome dali po 150 komada metaka za pušku i 15 za pištolj. Što možete s time? Da nismo bili kreativni, mnogo toga ne bismo uspjeli učiniti ', rekao je Špac. Primjer takve kreativnosti je ispucavanje ručnih bombi iz metalne tokarene čašice koja je bila pričvršćena na tromblonski nastavak puške. Neprijatelji su tako ostali zbunjeni. Špac je ispričao kako mu je zbog preciznog gađanja čak i zloglasni Željko Ražnatović Arkan putem razglasa rekao da će mu 'oderati kožu'.
Špac je ispričao i o odlasku u Borovo Selo po municiju, kad su zbog duge kose i brade neprijateljski vojnici mislili da su 'njihovi'. Iako su pucali po njima, uspjeli su se izvući, a pritom su se na položaje vratili sa sedam tisuća metaka, dva mitraljeza i 50-ak tromblona.
'Predaja mi je bila najgori trenutak u životu'
'Imali smo ose, zolje, ručne raketne bacače, no nismo imali punjenja. Kad su tenkovi išli prema nama, imali smo poredano oružje onako, za umjetnički dojam. Polako smo se počeli povlačiti prema kompleksu tvornice Borovo. Nismo znali da je Vukovar pao. Odlučili smo ostati do kraja, da kao prava policija štitimo imovinu i živote civila, pa dokle ide. Vrtjelo mi se po glavi da se kući moramo vratiti dostojanstveno jer ipak smo tamo u Vukovaru predstavljali svoj kraj i zavičaj. Da naši doma budu ponosni na nas. Predaja mi je bila najgori trenutak u životu', rekao je Špac.
'Posljedice osjećamo i danas'
Mnogi od njih prošli su kroz logore nakon predaje, a kući su se vratili nakon razmjene zarobljenika.
Danas kažu da i dalje osjećaju posljedice rata. Uglavnom ih muče psihički problemi, zbog kojih mnogi od njih nisu mogli još dugo raditi nakon završetka rata pa su otišli u mirovinu. I danas se okupljaju svakog 11. u mjesecu kako bi se prisjetili tog 11. rujna kada su iz Varaždina otišli braniti Vukovar, piše Večernji list.
