Laufer i Urban & 4: Ultimate Collection (Croatia Records)
Recenziju svakog "Ultimate Collection" izdanja Croatia Recordsa naprosto se mora započeti kritikom nevjerojatne šlampavosti i odrađivanja čitavog projekta.
Objavljivanje ovakve kompilacije bez ikakvog popratnog teksta ili rijetkih i nepoznatih fotografija u civiliziranom svijetu nije zabilježeno već desetljećima, a prigovori postaju još izraženiji uzmemo li u obzir vrijeme i društveni kontekst u kojem su Damir Urban i Laufer započeli svoju karijeru.
Tih dana, u prvoj polovici devedesetih, stvarno se činilo kako su
se Hrvati u potpunosti pozdravili s mozgom, točnije onim dijelom
mozga koji razlikuje kvalitetnu glazbu od
čistog smeća, zbog čega su radijskim eterom i top-listama
dominirale isključivo dance budalaštine i šablonizirane
domoljubne pjesme.
Rock bendovi skoro da i nisu imali gdje svirati pošto je i vlasnicima klubova ubrzo postalo jasno da su izvođači koji zijevaju uz "playback" mnogo jeftiniji i isplativiji pa ne treba čuditi što su Laufer svoj debitantski album "The Best Off" izvorno objavili u Sloveniji.
Samim time, lako je pretpostaviti da bi ostali samo još jedan u moru opskurnih, underground sastava koji bi u Hrvata uspjeli iskopati samo kritičari i uporni glazbeni "diggeri" da u svojoj pjesmarici nisu imali instant everegreene poput "Moja voda" i tada toliko prigodne "Svijet za nas".
Spomenute pjesme, uz još poneke Hladnog piva, Pipsa, Majki i Leta 3, doslovno su natjerale ostatke glazbenog biznisa u Hrvatskoj da im daju šansu, posebno jer su u kratkom roku okupili zavidan broj obožavatelja.
Lauferi su u tom trenutku bili upravo savršeni bend za domaću publiku, smješten negdje između tada sveprisutnog grungea i Milana Mladenovića, čovjeka čija nam je glazba ratnih godina najviše nedostajala.
Uz to, imali su i pjevača čiji ste vokal, kada bi ga čuli na radiju, sa sigurnošću prepoznavali već nakon jednog ili dva stiha i kojem ste vjerovali čak i kada su stihovi bili razumljivi i dokučivi samo njemu.
Upravo Urban ih je i dokrajčio, odbijajući igrati po bilo čijim pravilima, zbog čega su kasnija izdanja, "EP" i "Pustinje", bila znatno ekstremnija i svjesno nekomercijalna, iako su uspjela iznjedriti poneki hit laganijeg tempa, kao što su akustično remek-djelo "Govorim u snu" ili "Mjesečev rog". S druge strane, žešće stvari poput "Matematička" i "Viđeno" nisu baš najbolje ostarile i iz današnje perspektive spadaju na samo dno Urbanovog opusa.
Samostalnu karijeru započeo je prvijencem "Otrovna kiša", ovdje sramotno zastupljenim "tulumskim" koncertnim verzijama "Astronauta" i "Nuclear Baby", nakon čega je svoju viziju, tada već prilično ukorijenjenu u trip-hop i ostale popularne grane elektronske glazbe, do savršenstva razvio na albumu "Žena dijete", možda i kreativnom vrhuncu hrvatske glazbe u posljednjih četvrt stoljeća.
"Odlučio sam da te volim", "Ruke", naslovna pjesma i "Black Tattoo" danas zvuče jednako dobro i aktualno kao te 1997., čemu nije naškodila ni činjenica da ih na TV-u i radiju na dnevnoj bazi slušamo već 18 godina.
Nakon toga uslijedili su nešto slabiji albumi na kojima se mogao pronaći poneki klasik ("Mjesto za mene"), sve do velikog povratka u formu ovogodišnjim "Mamutom" koji, kao ni prethodni EP "Kundera", na ovoj "ultimativnoj" kolekciji nisu ni spomenuti.
Ocjena: 7/10
