Nakon što je pušten iz policijske postaje u Heinzelovoj, Marko Rakar je na svome blogu mrak.org još jednom poručio da nije objavio Registar branitelja i da ne zna tko mu smješta. Sumnja policije, navodno, dolazi iz koda sa stranice www.registarbranitelja.com, koji je istovjetan kodu na njegovom blogu i stranicama tadašnjeg predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kojemu je Rakar uređivao kampanju na internetu, no svaka informatički pismenija osoba zna da se taj kod može iskopirati.
arti-201004070994006Kako komentirate objavu Registra branitelja? Mislim da je pritisak bio prevelik da to dugo ostane tajna i treba se koncentrirati da se iz toga izvuče maksimum.
Snimio i montirao Franjo Tot
Iz grafa koji sam vidjela na Vašem blogu, učinilo mi se da ne vjerujete u službenu brojku nezaposlenih u Hrvatskoj, onu koja je osvanula na Severininom brošu. Broj nezaposlenih prijavljuje Hrvatski zavod za zapošljavanje svakog mjeseca i oni imaju svoju metodologiju. Postoji, međutim, čitava skupina ljudi koja nema pravo prijaviti se na Zavod jer su bili godinama ondje pa se brišu iz evidencije. Tako da broj nezaposlenih ne odgovara tom broju. Moj prijedlog je da se radije prati broj zaposlenih, kako bismo znali koliko ljudi u Hrvatskoj prima ili bi makar trebali primati plaću. Za primjer sam uzeo posljednje dvije godine kako bismo mogli predvidjeti što će se dogoditi u 2010. godini. Krivulja zaposlenosti i nezaposlenosti se otela. Broj zaposlenih u Hrvatskoj se smanjio za nešto više od 80 tisuća, a broj nezaposlenih se povećao za manje od 50 tisuća. Trideset i nešto tisuća nedostaje – ili su u mirovini ili su izgubili pravo na Zavod, ali i dalje postoje. Nije kao da smo ih mogli staviti na kamion i odvesti negdje. Ne bih rekao da treba sumnjati u ove podatke, ali mislim da nisu cjeloviti. Zaposleni su ti koji stvaraju vrijednosti u zemlji.
Jeste li zadovoljni reakcijom vlasti na otkriće pollitika.coma da na adresi Dusina nula postoji 404 birača? Vlast se ponijela stoički, no pritisak javnosti i medija je doveo do toga da se diskutira o izmjeni Zakona o prebivalištu i ustavnim promjenama. Nije to otkriće u punom smislu riječi, samo smo napravili web-stranicu koja ilustrira kako i gdje se to radi, što je koja je prelila čašu, punu od ranije.
Je li vas kontaktirao itko iz Ministarstva unutarnjih poslova da im asistirate u čišćenju popisa? Da, morao sam na obavijesni razgovor u studenom 2009. godine. Državno odvjetništvo pokrenulo je postupak po službenoj dužnosti i pozvan sam u MUP šest mjeseci nakon lansiranja stranice. Pitali su me znam li nekoga tko je glasao dvaput ili da je zloupotrijebio biračko pravo. To samo govori o tome na koji način birokracija razmišlja. Nisu shvatili poantu. Ja sam im pokazao kako mogu koristiti web-stranicu i sami doći do tih podataka. U policiji ima pametnih ljudi, ali onaj tko je pisao nalog za istragu problem je definirao na pogrešan način.
Pollitika.com imala je i projekt prikaza svih afera na karti Hrvatske. Osvježavate li te podatke? Ideja da ljudi sami prijavljuju afere je prilično zamrla, ali unosimo nekoliko novih afera mjesečno.
Kako gledate na njihovu inflaciju u mandatu premijerke Kosor? Ja sam to nazvao Društvom mrtvih pjesnika. To je ekipa koja je iz ovih ili onih razloga ispala iz igre. U ovom trenutku, s jedne strane, to promatram više kao unutarnji obračun nego stvarni napor da se pravda zadovolji. S druge strane, izaći će i neko dobro iz toga jer sa svakim novim uhićenjem pomiču se granice onoga što se smije, a što ne. Ljudi koji rade u istražnim organima sa svakim uhićenjem dobivaju više slobode i to će biti teško vratiti na stanje od prije dvije godine. Mjerio bih uspjeh tih akcija po razdoblju koje prođe između odlaska s dužnosti i trenutka kada ta osoba završi u zatvoru. Na primjeru potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, primjerice, pravnoj državi trebalo je pet mjeseci. To je bolje nego prije par godina.
Sada radite na novom projektu, grafičkom prikazu državnog proračuna. O čemu se točno radi? Proračun je kompleksan dokument u koji se rijetki razumiju, a on je temeljni financijski dokument države i morao bi biti javan do krajnjih granica. On to i je, jer se mora izglasati u Saboru i biti objavljen u Narodnim novinama, no vlastodršci ulažu ogroman napor da ga objave na način da bude nečitljiv trećim osobama, ali i u formatu koji je nečitljiv strojevima. Htio sam pribaviti proračun u digitalnom obliku, te potom formatirati te podatke i prikazati na ekranu da budu vizualno razumljivi svakome tko se ne mora nužno razumjeti u ekonomiju. Svi vide koji je veći kvadratić, koji je manji. Proračun kakav ću objaviti sastojat će se od puno kvadrata, stavki proračuna, pa će biti vidljivo u kakvom je odnosu koja stavka s cjelinom, ali i ostalim izdvajanjima proračuna. Bit će dvije varijante proračuna: jedna za korisnike, po ministarstvima i agencijama, a druga po vrsti troškova – plaće, porezi, nabavke, zimske gume, cvijeće, reprezentacija.
I održavaju ogroman broj ljudi u birokraciji, radna mjesta plaćena iz državnog proračuna koja bi se mogla eliminirati. Točno. Mogli bismo mjeriti gdje, tko i što točno radi.
Kod za izradu takvog prikaza proračuna dali su Vam Slovenci, a kažete da ste sami došli do podataka za Hrvatsku. Kako Vam je to uspjelo? Državni proračun je javna informacija i tu nema nikakvog posebnog ustupka, ali zahvaljujući dobrim ljudima iz Ministarstva financija, dobio sam iste informacije koje službeno izlaze iz Ministarstva u formatu koji je pogodan za daljnju obradu.
Što biste još objavili? Sve osim osobnih podataka i državne tajne. Primjerice, dolazak u državne institucije, sve one koji izlaze i ulaze unutra. Popis transakcija po kreditnim karticama. Po principu – Marko je državni dužnosnik, koristi državnu kreditnu karticu i kupio je tri litre mlijeka u Dioni. To treba negdje pisati, a on treba objasniti zbog čega državi trebaju tri litre mlijeka. Dnevnici službenih vozača. Da se to objavljuje, ne bi razvozili djecu u školu službenim automobilima, išli veterinaru... To se ne može dok se ne dođe na vlast. Pa registar javne nabave. Evo, ustanovite da sam dobio posao izrade web-stranice za predsjednika, ali imate objavljeno i gdje sam ja još radio, pa vidite da sam savjetovao za web-stranicu, pa sam držao seminare, a na trećem mjestu sam prodavao agregate za struju za dva milijuna eura. Ne moraš biti genij da zaključiš da web-stranice nisu moj tipičan posao. Da vidite da je Ured predsjednika kupio papir za fotokopirku, je li kupio papir za 23 ili 47 kuna po paketu. To se vidi iz aviona.
Kako ocjenjujete informatizaciju državne uprave, projekt eHrvatske? Što se tiče eHrvatske, o njoj najbolje govori njihova stranica, odnosno ono čime se oni trenutno hvale. To je prebacivanje televizijskog signala iz analognog u digitalni. Koji je to domet razmišljanja? Čime se oni to bave? Ako je to poimanje eHrvatske, onda smo zbilja u banani. Kao da ja kažem da sam digitalizirao svoju kuhinju jer sam kupio mikrovalnu s digitalnim displejem. Mislim da unutar uprave postoje otoci ljudi koji se dobro razumiju u računala, ali ima i onih koji su totalna sramota. Problem su pogotovo oni u najvišim redovima izvršne vlasti. Velik dio njih, i to se vidi na snimkama na Dnevniku, računala baš i ne raspoznaju uspješno od okolnog namještaja.
Koči li se informatizacija sustava namjerno? U poreznim upravama se, primjerice, događa da službenici imaju uvid u podatke Zavoda za mirovinsko osiguranje, ali građani svejedno moraju 'hodočastiti' u HZMO i vaditi papirnate potvrde istih tih podataka za poreznu prijavu. Po Zakonu o općem upravnom postupku referent bi temeljem ovlaštenja taj podatak trebao izvući sam. Jedino što je naša birokracija takva kakva je, pa taj dio posla dodjeljuju korisnicima. Potencijal smanjenja birokracije informatizacijom je ogroman, ali ne samo u smislu predaje manjeg broja formulara. Cilj je i smanjiti trošak poslovanja fizičkim i pravnim osobama, a informatizacija bi trebala povećati transparentnost države. Postoji čitav krug ljudi koji svoju moć crpe iz činjenice da se ne vidi što se u proračunu događa. Kao i u slučaju popisa birača, korupcija se može na takav način vrlo jednostavno pronaći: znamo da se nešto događa, ali ne vidimo točno gdje. U inozemstvu vam stave državni proračun i njegovo izvršenje na internet, skupa s dobavljačima i svim troškovima. Studenti skidaju te podatke s neta i rade analize. Dodjeljuju se nagrade onima koji pronalaze najkreativnije načine za analize podataka, od potrošnje kave u ministarstvu do rabljenih auta. Tisuće stvari se mogu razotkriti, tisuće stvari pojednostaviti i tisuće troškova je moguće smanjiti, no za to mora postojati volja. Ljudi koji drže vlast teško daju takve podatke u javnost jer se na taj način odriču dijela svoje moći.
Čime se još bavite, a da se tiče zavođenja reda u državi? Za blog pišem kako se vara na javnim natječajima, a da sve bude legalno.
Primjerice, navođenje tehničkih karakteristika određene marke automobila da druge ne mogu ući u konkurenciju? To je jedna od varijanti. Imam par zanimljivih istinitih primjera. Neću spominjati imena, ali će se znati o kome se radi. Kad sam imao firmu početkom 2000-ih, ogromne smo novce gubili na tome. Osam puta sam se javio na natječaj u Ministarstvo okoliša i osam puta sam ga srušio, nisu se mogli osam mjeseci pokrenuti s mrtve točke. Ekipa je tražila svog čovjeka da im radi. Mi smo radili za agenciju koja se pretvorila u Ministarstvo okoliša i oni su krenuli eliminirati sve dobavljače. Nisam bio podoban ni prije 2000. godine, pa je bilo smiješno što mi se to događalo i kad su "naši" došli na vlast. Kada je prvi puta pobijedila firma koja je trebala pobijediti, napisao sam Uredu za kontrolu javne nabave da po zakonu dobavljač mora minimalno 60 posto posla raditi sam ili navesti s kim mora to raditi. Firma koja je dobila posao uopće se ne bavi tim poslom. Natječaj je poništen i sve ispočetka. Drugi puta su opet dobili, ali javila se "prava firma" koja se time bavi. Natječaj sam im ubio prigovorom da rok predaje natječajne dokumentacije i njeno otvaranje nije bilo u isti tren. Pa su me tražili bankovne garancije, jer su mislili da će me tako diskvalificirati, a meni to nije bio nikakav problem nabaviti jer koštaju 120 kuna. Žena se već derala na mene i govorila da nikad neću dobiti posao jer me ne mogu smisliti, pa sam im objasnio da to ne radim zbog sebe nego zbog njih. Pedagoški postupak. Mene to ništa nije koštalo, samo sam kopipejstao dokumentaciju i slao, a njih je, očigledno, živcirao. Na zadnjem natječaju su samo pravnici bili u komisiji, a pored mene se javila samo AKD zaštita. Moja ponuda je bila bolja, a rušili su me jer mi je na potvrdi o poreznom dugu pisalo da smo dužni 18 kuna zateznih kamata za porez na cestovna motorna vozila. Ako postoji porezni dug, bez obzira na to koliki je, ne možeš proći. Ovaj je bio sav sretan jer su me napokon diskvalificirali. Ja sam im rekao: 'Dobro, ali po Zakonu o javnoj nabavi da bi natječaj bio uspješan morate imati bar dvije kvalificirane ponude.' Gledali su me i nisu vjerovali. To je bilo osmi put, a onda cijenu posla nisu srušili ispod 200 tisuća kuna, kada se ide na pozivni natječaj, na koji me iz očiglednih razloga nisu zvali.
Hoćete li se na parlamentarnim izborima pridružiti nekoj stranci i ponuditi joj svoje projekte? Kažete da se to ne može bez vlasti. Neću. Ne bavim se politikom. Kad bude volje onda ćemo to napraviti.
Kako ste zadovoljni dosadašnjim Josipovićevim mandatom? On je tek pedesetak dana u Uredu i prerano je donositi ocjene, uključujući i ljude koji ga dobro poznaju. Treba zbrojiti aktivnosti koje je obavio u posljednjih mjesec i pol i to staviti u odnos s dosadašnjim predsjednicima. To je posao za koji se ne možete školovati i treba vremena da administrativni aparat profunkcionira. Zbog toga ne treba biti prekritičan prema gafovima, nego promatrati volju koju je demonstrirao. Napravio je nekoliko kvalitetnih poteza, iako su možda pogrešno shvaćeni u javnosti.
Koji su to? Vlada je loše reagirala na prosvjede seljaka i na njihovu komunikaciju s predsjednikom, a on je samo iskoristio svoju ovlast i pojavio se kao posrednik. U konačnici smo dobili dobar rezultat. Vidjeli smo iskorak s predsjednikom Tadićem. Unatoč napetim odnosima, njih dvojica su relativno kvalitetno došla na istu stranu.
Neki su ga kritizirali zbog mlakog i previše 'pravničkog' odnosa prema slučaju Momira Drobca, koji je s bratom iseljen iz stana u koji se naknadno uselila sadašnja premijerka. Trebalo bi čitati između redova. On je samo komentirao zakonitost postupka stjecanja stana, a ne prethodne stanare i cijeli postupak. Mislim da je njegova poruka bila vrlo dobro odmjerena za one koji je znaju protumačiti.
Pokrenuta je i rasprava oko plaće njegovih savjetnika. Neki od njih su plaćeni bolje od ministra financija, je li to nemoralno i neprimjereno za te funkcije? Mislim da ne. Vrhunski ljudi zahtijevaju vrhunske honorare. Ako ih želimo u vlasti, onda ih treba vrhunski i platiti. Rasprava o tome ima li netko 17 ili 20 tisuća kuna plaću je totalno promašena. Razumijem da se čovjeku koji nije dobio plaću ili je malo plaćen 20 tisuća čini kao astronomska cifra. Ljudi u ovoj zemlji doslovce rade godinu dana za taj iznos. No, bilo bi bolje da se koncentriramo na to koju smo vrijednost dobili za tih 20 tisuća kuna i koliku je taj dužnosnik spriječio štetu, posredovao negdje, pomogao, otputovao i vratio se s ulagačima. Treba ih suditi po djelima i nedjelima, a ne po plaći. Treba pitati koliko ljudi nije htjelo biti u vrhu vlasti zato što su im primanja manja nego u matičnoj tvrtki. Onima koji se čitavog života obrazuju da stvaraju dobit i rješavaju probleme, menadžerima, bankarima, problem je otići u državnu službu iako to žele. Žele stan, automobil, ljetovanje i koja je logika da napuste plaću od 30-40 tisuća kuna da bi provodili dane na naslovnicama i da novinari propituju sve što rade i zašto imaju plaću od 20 tisuća kuna.
Jeste li bili povrijeđeni odlukom Josipovića da Vas ipak ne zove na Pantovčak? Ne bih o tome.
Kruže glasine da bi se mogao predomisliti. Ja ih nisam čuo.
O razlici između Mesića, koji 'đonom gazi' protivnike, i Josipovićevog pravničkog stila 'u fino'... Mislim da se borbeni stav ne iskazuje riječima, nego radom i aktivnošću. Mi smo se u kampanji šalili da Ivo nije u stanju reći da je netko ukrao, nego da je protupravno otuđio nečiju imovinu. Oštrina se izgubi zbog načina na koji razmišlja, ali to ne znači da on nema čvrsto mišljenje. Mislim da je prednost što mu politika nije primarni posao. Teških riječi je bilo do sada, ali ako iza njih ne postoji akcija, što nam to vrijedi?
O onom najgorem s čime se suočava privatnik u Hrvatskoj... Porezna politika je pogrešna. Loš međuodnos poreza na dodanu vrijednost, dohodak, dobit, poreza na kapital doveo je do toga da se drastično orijentiramo na uvoz, a ne proizvodnju. Možemo biti turistička zemlja, ali moramo proizvoditi i iskoristiti zemljopisni položaj, prirodna bogatstva, intelektualni kapital. Treba prepoznati kapacitete pojedinaca i koristiti ih, državu učiniti transparentnom da bismo uštedjeli i taj novac iskoristiti u investicije. Nije stvar samo u cestama i zgradama, nego i o školovanju, znanosti, informatičkoj industriji...
O hrvatskim tvrtkama s potencijalom... Postoje tvrtke koje su svjetski lideri u specifičnim stvarima, ljudi su se pronašli u uskim segmentima industrije. U zadnje vrijeme se puno pričalo o električnom automobilu, ali se slabo zna čime se Dok-ing inače bavi. Oni proizvode usko specijaliziranu opremu za rudnike, vatrogasce, za razminiranje i svjetski su autoritet oko takvih stvari.
O njihovim žalbama na poreze i carine koje poskupljuju izvoz tih električnih automobila... Naša zemlja je i inače okrenuta. Kad govorimo o električnim automobilima, treba reći da se svijet okreće tzv. zelenim porezima. Počinje se stimulirati kupovina električnih automobila poreznim olakšicama, a kod nas isti taj ili hibridni automobil košta više nego benzinski automobil istog tipa, jer se naplaćuje trošak reciklaže baterije. Bizarno. Zašto oni to rade, to je nejasno. To samo pokazuje odnos ljudi u vrhu vlasti prema svemu, od poznavanja onoga što se događa u svijetu i onoga što treba promijeniti.
O sličnoj situaciji u sektoru zelene energije i o tome kako doprijeti do vlasti... Ne znam. Birati bolje ljude na izborima, nema druge varijante.
O softveru za projekt biračkih popisa... Krajnje jednostavna obrada podataka. Uzeli smo biračke popise i izračunali koliko na kojoj adresi ima prijavljenih. Zaključio sam da ne mogu biti policajac i brinuti koliko ljudi gdje stanuje. Jedva znam za svoju zgradu, a kamoli susjednu. Morali smo omogućiti da to svakome bude jednostavno, pa smo napravili web-stranicu u koju upišete svoju adresu i ona vam vrati koliko ondje ima prijavljenih birača.
