Sedam godina nakon ruske aneksije Krima i krvavog rata koji je potom uslijedio na istoku Ukrajine, a u kojem je život izgubilo oko 14.000 ljudi, u tom dijelu Europe ponovno se zvecka oružjem. Međunarodna zabrinutost raste jer Rusija raspoređuje svoje trupe uz granicu s Ukrajinom, dovlači vojne brodove kao i najsuvremenije borbene zrakoplove. Satelitske snimke navodno otkrivaju i da se na Krimu podiže vojna bolnica.
Svjetska javnost postavlja pitanje zbog čega se Rusija, na čelu s Vladimirom Putinom, odlučila sada, šest godina nakon sporazuma iz Minska koji je primirio sukobe, ponovno zaoštriti retoriku i izvršiti novi pritisak na svog jugozapadnog susjeda?
Russian President Vladimir Putin attends a conference as part of a summit called to attempt to find a lasting political solution to the civil war in Syria which has claimed in excess of 350 000 lives, at Vahdettin Mansion in Istanbul, on October 27, 2018. The leaders of Turkey, Russia, France and Germany are set to meet in Istanbul to try to find a lasting political solution to the Syrian civil war and salvage a fragile ceasefire in a rebel-held northern province.,Image: 392895698, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Rusi žele zadržati Donjeck i Lugansk
Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić za net.hr kaže kako tu veliku ulogu igra dolazak Joe Bidena na mjesto američkog predsjednika:
"Može se reći kako su gotovo unisone ocjene analitičara da se tu prije svega radi o pokazivanju mišića Bidenu. No razlozi su se prigodno prikupili. Rusija želi spriječiti bilo kakvu mogućnost povratka Donjecka i Luganska (dviju odmetnutih ukrajinskih regija) nekakvom munjevitom vojnom akcijom po uzoru na hrvatsku "Oluju". Uz to, ovakvo "pokazivanje mišića" zgodna je predstava za unutarnju političku scenu ali i podsjetnik za druge susjede o tome kakvu vojnu moć ima Rusija. Rusija je pretrpjela veliki udarac ugledu kada je Azerbajdžan munjevitim i preciznim udarima uz pomoć turskih bespilotnih letjelica natjerao Armeniju na uzmak u Nagorno-Karabahu. Dok si tako nešto mogu priuštiti u tom sukobu, gubitak Novorusije puno bi više zabolio rusku političku elitu i ponizio Putina", smatra Avdagić koji dodaje i da ova eskalacija američkog predsjednika tjera da pitanje odnosa s Rusijom digne na listi prioriteta, zbog čega se brzo počeo planirati i njihov susret. Jasno, tako što na red ne bi došlo mjesecima da nema nagomilavanja ruskih vojnih snaga na granici s Ukrajinom.
Vode imaju na kapaljku, Rusija ne može pomoći
No, osim unutarnjih i vanjskopolitičkih čimbenika, ulje na vatru u trenutačnoj situaciji dolijeva i ukrajinski prekid opskrbe vodom Krimu. Za tamošnje stanovništvo "suhe slavine" najveći su problem, nerješiv za rusku stranu, a projekti desalinizacije koji bi eventualno promijenili stanje trebali bi dodatne godine do funkcionalnosti, zbog čega je lakše Ukrajinu natjerati na dogovor izravnom prijetnjom.
Najmanje 15 najmodernijih borbenih aviona blizu granice s Ukrajinom – sada se još samo čeka Putinova naredba?
"Većina gradova tekuću vodu stanovnicima pušta samo dva puta tijekom dana, u kratkim razdobljima, što jako otežava život. Sva obećanja koja su dolazila iz Moskve o boljem životu stoga su, da se tako izrazim, "pala u presušeni bunar obećanja". Niti novi most, niti brojne financijske subvencije ne mogu promijeniti činjenicu, a to je da je u vrijeme Ukrajine barem bilo pitke vode u slavini. Ukrajina nema nikakvu motivaciju da pomogne Rusiji u rješavanju tog "suhog" problema, eventualno bi svojevrsni poticaj bio dogovor o slobodnoj plovidbi Azovskim morem, a upravo je u jeku ove krize Rusija zabranila prolaz Kerčkim tjesnacem", kaže Avdagić.
'Putin bi mogao napasti, ali...'
Sudeći prema vrlo napetom stanju na terenu i uzevši u obzir nagomilane probleme između dviju susjednih zemalja, dalo bi se zaključiti da je Putin spreman izvršiti novu invaziju na Ukrajinu kako bi ostvario svoje ciljeve. No, hoće li se to zaista dogoditi?
"U ovom trenutku, teško je zapravo jednostavno odgovoriti na to pitanje. Ideja o punoj invaziji i otvorenom ratu se čini nestvarna, Rusija bi puno s time izgubila. Međutim, kada je u pitanju Rusija, ili bolje rečeno Putin, pokazalo se kako možemo očekivati i takve poteze. Već je anektiran Krim, tu su i Donjeck i Lugansk ili samo-prozvana Novorusija. Dakle, poučeni tim ranijim događajima jasno je kako ne možemo odbaciti rat i ulazak ruske vojske u Ukrajinu. No cijena toga bila bi iznimno velika, za položaj i ugled Rusije ali i po ekonomiju pa i ljudske živote. Zbog toga sam skloniji zaključiti kako do toga ipak neće doći", smatra Avdagić.
Oko najnovijih tenzija između Rusije oglašavao se i NATO ostavljajući dojam da eventualnu novu Putinovu invaziju možda neće gledati prekriženih ruku.
"NATO u punoj mjeri podržava suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Mi smo budni i nastavljamo vrlo pažljivo pratiti situaciju", rekao je jedan glasnogovornik NATO-a za "Die Welt" početkom travnja. Dodao je i da bi nastavak ruskih destabilizirajućih postupaka potkopao sve napore za smirivanjem napetosti. NATO je izrazio zabrinutost i zbog ubojstva četvorice ukrajinskih vojnika nakon ruskog kršenja prekida vatre.
Hoće li se umiješati NATO?
No, može li NATO zaista pomoći Ukrajini ili će sve ostati tek na "izražavanju zabrinutosti"?
"Vrlo kratko i jasno, ne. Ukrajina nije članica NATO-a, i ona može zatražiti pomoć i potporu članica Saveza ali on ju nije obvezan braniti, a nerealno bi bilo i očekivati da je moguća drugačija odluka država članica, među kojima je i Hrvatska. Ukrajina nije niti blizu ulasku u članstvo iako u zemlji postoji visoka razina potpore toj mogućnosti, kako kod stanovništva tako i od strane politike. Zbog toga, u ovoj krizi, osim političkih potpora i eventualno potpore u okviru vojne pomoći s opremom i obukom, od NATO-a Kijev ne treba više očekivati", objasnio nam je Avdagić.
Lokalno stanovništvo pružalo bi otpor
Sa slabijom vojskom od Rusije, odmetnutim istokom zemlje gdje vladaju proruski separatisti i bez pomoći NATO-a, postavlja se pitanje kako bi Ukrajina prošla u novom mogućem sukobu s Rusijom? Što ako Putin zaista odluči napasti, hoće li posljedice biti znatno gore od onih 2014. godine?
"Prvo, i ono najgore, posve sigurno bi takav sukob uz razaranje imovine itekako koštao i Rusiju većeg broja žrtava, a posve sigurno bi to daleko razmjerno više bilo za Ukrajinu. Ukrajinska vojska nije više onako slaba kao 2014. godine ali svejedno nisu u mogućnosti parirati ruskoj mašineriji. Sama vojna nadmoć ne znači da se Rusi mogu samo ušetati, te je vrlo vjerojatno da bi im lokalno stanovništvo pružalo otpor, a prave reperkusije došle bi sa Zapada", kaže Avdagić.
Može li Rusija podnijeti izolaciju zapada?
Smatra i kako nije realno očekivati da Ukrajina postane poprište nekakvog trećeg svjetskog rata jer vjerojatnost direktnog miješanja SAD-a, drugih NATO članica i europskih zemalja u takav potencijalni sukob je iznimno mala, gotovo nikakva. No, ono što Rusija gotovo sigurno može očekivati su nove rigorozne sankcije koje bi obuhvatile mogući i potpuni prestanak međusobne trgovine.
"Zima je iza nas, plina uostalom ne manjka. Europa bi mogla organizirati alternativnu opskrbu plinom, a naftom u svakom slučaju. Pitanje je može li Rusija podnijeti svoju izolaciju od strane kompletnog Zapada, a po svemu što znamo, odgovor je jasan, ne može. Zbog toga na kraju gledam optimistično na razvoj događaja na rusko-ukrajinskoj granici. Sve da ruske snage na kraju osvoje i čitavu Ukrajinu ili njen veći dio, mala je to dobit, naspram štete koju bi rigoroznim sankcijama pretrpjela njena ekonomija i kompletno društvo. A očekivane sankcije bile bi usporedive s onima koje su postavljene Iranu", zaključuje Avdagić.
