Djevojčica koja je imala samo oca, jer joj je majka preminula četiri mjeseca nakon poroda, bila je s ostatkom obitelji dok je otac bio sa suborcima. Obitelj ju je iznijela iz zgrade kako bi joj pomogla, a da se probijaju po pomoć otac je saznao preko radijskog prijamnika.
Vijest se stalno ponavljala
"Govorili su istu ulicu, broj zgrade i ulaza na kojem je moja kći. Ipak, rekli su da se radi o dječaku, i to me malo smirilo. Međutim, ta vijest se stalno ponavljala i već u tom trenutku nisam više nagađao, u meni se probudio osjećaj da je u pitanju Aida...", prisjeća se Fahrudin Kučuk.
Kako su mu kasnije ispričali, tog dana ispred zgrade su bili transporteri, koji su međusobno ispaljivali granate. Jedna od njih je udarila u zid zgrade.
"I jedan jedini geler, koji je bio kao igla, prošao je sav taj zid i zabio se u preponsku arteriju dok je spavala. To je matematički nevjerojatno. Nitko u stanu to nije mogao pretpostaviti, mislili su da još spava, ali kada su vidjeli da se ne budi, iznijeli su je u osvijetljeni hodnik i vidjeli krv. Tada je uslijedio apel."
Međutim, i pored toga, Hitna pomoć nije propuštena. Aidu je obitelj iznijela na rukama i smjestila u transporter. Odvedena je u bolnicu u Lukavicu, ali je bilo kasno.
"Zbog pucanja, pokop je bio tek nakon pet dana. Kada smo se vratili s pokopa, ti moraš živjeti dalje. Samo što je to kod mene bilo tako da ja nisam više razmišljao o sebi, bilo mi je svejedno hoće li će me nešto pogoditi. Kada sam izlazio na liniju više se nisam ni saginjao, skoro sam pa tražio da me pogodi...", priča otac kojem je danas od kćeri ostala tek jedna jedina fotografija, snimljena četiri mjeseca prije njezine smrti na dočeku 1992. godine.
Vjeruje da će se opet sresti
Nakon rata Kučuk više nije imao djece. Okrenuo se pisanju. Prvo je objavio knjigu "Tajna zvjezdane sobe", a potom i nekoliko romana za djecu, slikovnice, zbirke pjesama i priče. Bavio se i lutkarstvom.
"Kada sma objavio knjigu Patuljak Dado iz Popovog gaja, nakon nekoliko mjeseci dobio sam pismo. Vidim ja da je to dječji rukopis, uđem u lift i zakočim ga da pročitam pismo. Toliko sam se isplakao, jer je dječak iz Visokog uz pomoć mame napisao pismo, došao je do te knjige i naučio čitati uz nju. Pitao je postoji li mogućnost da se upoznamo. Sretnem se s Tarikom, dječak kao lutka, i njegova majka govori da je rođen 18. svibnja, istog dana kao ja. Onda shvatiš da je život magija, da ima nešto, da ništa nije slučajno...", priča za Al Jazeeru Kučuk koji je ove godine nominiran za najveću svjetsku nagradu za dječju i književnost za mlade, koja nosi naziv "Astrid Lindgren", prema autorici knjiga o Pipi Dugoj Čarapi.
"Barem 90 posto motivacije za pisanje je odlazak mog djeteta s ovog svijeta. Iz najgoreg trenutka sam izvukao, barem mislim, ono najbolje. Susreti s djecom su za mene jedan prirodni ventil, lijek", kaže Kučuk koji je s kolegama pokrenuo i Festival dječje umjetnosti, koji svake godine počinje na dan kad je njegova kći poginula - 2. svibnja. Specijalna nagrada za dijete koje napiše najljepšu bajku nosi ime Aida.
Aida bi danas da je živa imala 30 godina i njezin otac kaže kako se nada da će se jednom sresti, jer bi ga ubilo da vjeruje drukčije.