Američka izvješća koja tvrde da Peking uvelike jača svoj nuklearni arsenal ne mogu se potvrditi, ali to ne bi bilo iznenađujuće, s obzirom na prijetnje Washingtona usmjerene Pekingu i njegovom vojnom jačanju u regiji, piše za RT britanski politički analitičar Tom Fowdy.
U zadnje vrijeme puno se govori o ekskluzivnom izvještaju objavljenom u Washington Postu koji je analizirao satelitske snimke koje navodno pokazuju da Kina izrađuje interkontinentalne balističke rakete u svojoj sjeverozapadnoj provinciji Gansu, tvrdeći da Kina priprema "sposobnost drugog udara" te jača svoj nuklearni arsenal.
Rastuća nuklearna prijetnja?
Izvještaj prati tekuću temu u američkim vojnim krugovima da Peking predstavlja rastuću "nuklearnu prijetnju" Sjedinjenim Državama, pri čemu je glasnogovornik Pentagona John Supple rekao CNN-u: "Brojni čelnici Ministarstva obrane svjedočili su i javno govorili o rastućim nuklearnim sposobnostima Kine, za koja očekujemo da će se udvostručiti ili više tijekom sljedećeg desetljeća".
S druge strane, prokineski glasovi na Twitteru brzo su odbacili nalaze izvještaja i argumentirali da su gradilišta u stvari vjetroelektrane. Iako je teško provjeriti tvrdnje, naravno, također je važno imati na umu da je, pored američke histerije, kineski nuklearni arsenal sićušan u usporedbi s američkim (trenutno ima nekih 250 do 350 bojnih glava u odnosu na 3800) i za razliku od Washingtona djeluje prema pravilu da neće prvi upotrijebiti.
Novi hladni rat?
Fowdy tvrdi da ne bi bilo iznenađujuće kad bi rastuće vojne napetosti između dvije države i percipirani strah od opasnosti SAD-a i njihovih saveznika gurali Kinu prema jačanju svoje vojske. Iako bi, dodaje Fowdy, bilo smiješno optuživati Kinu za pokretanje "hladnog rata", logično je da Peking pojača svoje vojne sposobnosti
Izvorni hladni rat između Sjedinjenih Država i SSSR-a veći je dio povijesti bio definiran dramatičnim porastom nuklearnih raketnih sposobnosti s obje strane, a na vrhuncu 1980-ih Moskva je nagomilala gotovo 40.000 bojevih glava.
To, smatra Fowdy, nije usporedivo s trenutnim napetostima između Kine i Sjedinjenih Država. Iako Peking posjeduje nuklearno oružje još od 1964. godine, uglavnom je rezervirno za svrhu odvraćanja s oko 300 bojnih glava, što je usporedivo s brojevima u Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Fowdy je uvjeren da nuklearni ciljevi Kine nisu isti kao i američki, tj. da bi se "održala vojna hegemonija nad ostatkom svijeta", već da bi se zaštitio njezin nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet. To, naravno, uključuje očite crvene linije kao što je Tajvan, i to bi mogao biti dio razloga zašto možda povećava broj i napinje mišiće dok rastu napetosti sa Sjedinjenim Državama.
Agresivna politika SAD-a
Ratoborni jezik Washingtona prema Pekingu i njegova sve veća militarizacija oko kineske periferije, uključujući proširivanje odnosa s Tajvanom, sve su agresivniji. Kako stoji u izvještaju Washingtonskog vanjskopolitičkog časopisa: "Američka vojska okružuje Kinu lancem zračnih baza i vojnih luka." Suočena s takvim prijetnjama, pita se Fowdy, koja država ne bi nastojala poboljšati svoje obrambene sposobnosti?
Izvješće Washington Posta ispravno postavlja potencijalne aktivnosti Kine kao reakciju na taj razvoj događaja, iako kineska upotreba oružja za odvraćanje tajvanskih nepredvidivih situacija nije nezamisliva.
Strateški značano mjesto
Mjesto raketnog silosa u Gansuu je strateški značajno. Prvo, pokrajina se nalazi duboko u unutrašnjosti Kine, prema Xinjiangu. To je izolirana pustinjska regija koja je zapadno od jezgre kineskog stanovništva te udaljena od industrijskog i urbanog širenja. To smanjuje odgovornost za ta područja u vrijeme sukoba i olakšava skrivanje i maskiranje oružja.
Drugo, položaj silosa neprijateljskim lovcima daleko otežava pristup. Bi li američki borbeni zrakoplovi mogli letjeli tisućama kilometara u unutrašnjost Kine kako bi izveli preventivne udare na vojnu infrastrukturu a da ne budu oboreni?
Treće, Gansu, koji se nalazi u blizini Xinjianga i Tibeta, možda je s razlogom izabran i zbog drugog protivnika, osim zbog Sjedinjenih Država. Iako ovdje govorimo o očito interkontinentalnim balističkim raketama koje mogu prijeći više od 9.000 km, omogućujući im da dosegnu američko kopno, mogle bi doseći i do kontinentalne Euroazije i Indijskog oceana, čime imaju opcije protiv indo-pacifičke strategije SAD-a u cjelini i geopolitičkog suparnika Pekinga u New Delhiju. To u indijskim medijima nije prošlo nezapaženo.
Jačanje utjecaja u okolnim regijama
Ako se dokaže, u ovom bi se slučaju moglo opisati potencijalno jačanje nuklearne proizvodnje u Kini kao namjerno dvosmislen napor poduzet kao reakcija na promjenjivo vojno okruženje u regiji, a ne kao pokušaj ostvarivanja nuklearne dominacije ili hegemonije. Fowdy smatra da bi se to moglo interpretirati kao pokušaj naginjanja ravnoteže moći u svoju korist i jačanja utjecaja u okolnim regijama.
U konačnici, ako Sjedinjene Države nastoje sve više opremiti svoje saveznike, snažno ih naoružati i organizirati u protukineske koalicije, provoditi sve veći broj vojnih vježbi u Indijskom i Tihom oceanu i oko njega te pritiskati Kinu, naravno, Peking će reagirati, ali učinit će to, kao i uvijek, na suptilniji i manje otvoreni način, smatra Fowdy.
Ističe da neće biti nuklearnog sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, niti ga Peking uopće predviđa, ali put prema nekom obliku nagomilavanja naoružanja već je dugo neizbježan. Ne očekujte da će Kina to pokazati ili objaviti svoje istinske vojne sposobnosti, nego će protivnike držati u neizvjesnosti da nagađaju.
