Schindlerov tekst pod naslovom 'Prva vanjskopolitička kriza predsjednika Trumpa: Balkanski ratni bubnjevi opet bubnjaju' prenosimo u cijelosti:
S obzirom na desetljeće i pol ratovanja u udaljenim zemljama nakon napada na SAD 11. rujna, lako se zaboravlja koliko su vremena 90-ih godina zapadni špijuni, vojska i diplomati proveli u nastojanju da spase Balkan od sebe samoga.
Raspad Jugoslavije 1991. godine ostavio je za sobom nasilje i previranja, a NATO-u, predvođenim Sjedinjenim Američkim Državama, dopala je zadaća da rješava cijelu tu gadnu zbrku. Danas, jednu generaciju kasnije, privremena rešenja koje je Washington skrojio doživljavaju raspad, a u nestabilno područje jugoistočne Europe ponovo bi se mogao vratiti rat.
Bosna i Hercegovina, koja je devedesetih godina privlačila golemu pažnju medija, već deset godina životari kao polupropala država. Ogrezla u kriminal i korupciju, da i ne spominjemo ozbiljan problem s islamskim ekstremizmom, BiH je bolesna u političkom, ekonomskom i socijalnom smislu. Neobičan privremeni dogovor, koji je krajem 1995. u Daytonu isposlovao predsednik Bill Clinton da bi održao Bosnu na okupu poslije užasnog građanskog rata u toj zemlji, nije ni bio zamišljen da bude više od kratkoročnog rješenja.
Međutim, BiH je i dalje zarobljena u dejtonskom sistemu, u slaboj državi sa sjedištem u Sarajevu i vlašću koja se prenijela na dva pseudo-državna entiteta: Federaciju BiH, u kojoj dominiraju muslimani (s neznatnom hrvatskom manjinom) i Republiku Srpsku. U ovoj čudnoj federaciji niko nije zadovoljan. Muslimani imaju preveliku moć, Srbi je imaju nedovoljno, a Hrvati su nezadovoljni zbog toga što nemaju svoj, treći entitet.
Rukovodstvo Republike Srpske nakon višegodišnjeg nezadovoljstva prijeti da će se povući iz Daytonskog sporazuma. Predsjednik Milorad Dodik, koji je na nepošten način vodio svoju paradržavu u poslednjih 20 godina, ne skriva oživjeli nacionalizam. Njegove prijetnje da će se RS povući iz Daytonskog sporazuma više nisu fantazija. Washington je nedavno kaznio Dodika tako što mu je uveo sankcije zbog pokušaja sabotiranja dogovora iz Daytona. Njega to, međutim, nije uplašilo i proglasio je američkog ambasadora u Sarajevu “dokazanim neprijateljem” bosanskih Srba koji “nije dobrodošao u Republici Srpskoj.”
Budući da su upravo zategnuti odnosi između Srba i vlade u Sarajevu, u kojoj dominiraju muslimani, bili razlog koji je državu gurnuo u građanski rat i genocid 1992. godine, Dodikovi potezi islustriraju poražavajuće skroman politički napredak - uprkos više od dvadeset godina zapadne političke i vojne intervencije i milijardi dolara pomoći uloženih u suzbijanje bratoubilačkih težnji u Bosni.
Još je gora situacija na Kosovu, bivšoj srpskoj pokrajini, koja je stekla nezavisnost zahvaljujući 78-dnevnom bombardiranju NATO-a 1999. godine, koje natjeralo Beograd na poslušnost. Tenzije jačaju zbog učestalih provokacija iz Beograda. Srbija inzistira na nezavisnosti kosovskog sjevera, gdje žive mnogi Srbi (Albanci čine više od devedeset posto kosovskog stanovništva, koje broji 1,9 milijuna ljudi, a četiri posto su Srbi, od kojih većina živi na sjeveru u okolici Mitrovice, a u blizini Srbije).
Beograd je nedavno poslao u Mitrovicu vlak ukrašen sloganom “Kosovo je Srbija” ispisanom na 21 jeziku, što su Albanci doživjeli kao namjernu provokaciju. Na sreću, vlak se vratio prije nego što je stigao na Kosovo, pa je eskalacija krize spriječena - za sada. Međutim, srpski predsjednik, veliki nacionalist, zaprijetio je da će poslati vojsku na Kosovo ako netko naudi tamošnjim Srbima, čime bi ponovo počeo zlokoban međuetnički rat, koji je prekinut NATO-ovim bombardiranjem 1999.
Kosovsko rukovodstvo je reagiraalo tako što je zatražilo od Europske unije da smiri Beograd prije nego što stvari izmaknu kontroli, a neki Albanci spominju i oživljavanje Kosovske oslobodilačke armije, pobunjeničke snage koja se uspješno borila protiv beogradskog režima 1990. Budući da Kosovo nema vojsku, već samo paravojnu policiju - NATO je insistirao na razoružavanju kako bi se spreijčio budući sukob - svaki albanski pokušaj da se ponovo naoružaju samo će ohrabriti još gore ponašanje Srbije.
Da ne govorimo o tome da, s obzirom na činjenicu da su se stotine muslimana s Kosova pridružile Islamskoj državi u Iraku i Siriji i da se veterani džihada sada vraćaju kući, ima dobro naoružanih Albanaca koji su takođe željni rata.
Ni jačanje nacionalizma kod Srba nije slučajno. Kao što sam pisao prije dvije godine, Vladimir Putin podbada Republiku Srpsku, jer službena kremaljska ideologija, koja podrazumijeva solidarnost slovenskih pravoslavaca u odnosu na dekandentni Zapad, nailazi na plodno tlo među mnogim Srbima - naročito u Bosni i Hercegovini, koja je pod zapadnom okupacijom od 1995. godine. Moskva je kultivizirala Dodika politički i financijski, istovremeno podstičući njegove sve glasnije kritike na račun dejtonskog sustava.
Rusko miješanje u Srbiji je samo po sebi zabrinjavauće. Nije slučajno da je provokativni vlak iz Beograda za Kosovo proizveden u Rusiji. Prisustvo ruskih obavještajni službi u Srbiji je izuzetno veliko i upadljivo, a nedavno su uspostavili špijunsku bazu na jugu zemlje, čija je svrha očigledno praćenje zapadnih aktivnosti u toj regiji. Prije dva mjeseca Rusija, Belorusija i Srbija izvele su zajedničke vojne vježbe na srpskoj teritoriji “Slavensko bratstvo”, demonstraciju anti-NATO snaga.
Što je najvažnije, Moskva je Beogradu nedavno poklonila suvremeno naoružanje, uključujući i 60 oklopnih vozila (polovina su tenkovi T-72) i šest MiG-ova 29. Ti zrakoplovi mijenjaju situaciju u regiji. Ruski zrakoplovi, koji bi trebali stići ovog proljeća, učinit će će Srbiju jedinom bivšom jugoslavenskom republikom koja ima borbene mlazne avione. Hrvatska, članica NATO, ima desetine rashodovanih MiG-ova 21, koji su generacijama stariji od MiG-a 29, a budući da godinama nisu održavani, samo će šačica moći poletjeti. Bez pomoći NATO-a Zagrebu, srpski avioni će dominirati u ovoj regiji.
Međutim, najveći problem u ovom trenutku je opasnost koji za Balkan predstavljaju tajne kremaljske špijunske igre, koje nazivam specijalnim ratom: špijunaža, subverzija, propaganda i terorizam. U studenome prošle godine operativci povezani s ruskom obavještajnom službom spremali su se izvesti puč u Crnoj Gori, maloj bivšoj jugoslovenskoj republici na Jadranskom moru, koja pretendira da uđe u NATO, a političari u Beogradu, koji ni najmanje nisu zainteresirani da se spetljaju s Moskvom, smatraju da bi takve ubojice iz sjene mogle biti prijetnja i za njih. S obzirom na Putinov običaj da uklanja ljude koji mu se ne sviđaju na bezočan način, čini se da su ta strahovanja opravdana.
Prilično je jasno šta Putin želi na Balkanu - politički kaos koji će zaokupiti pažnju Zapadu, koji je devedesetih godina od sebe napravio čuvara te regije. On će spremno riskirati lokalni rat da bi to i postigao, jer Rusi neće biti oni koji će najviše umirati. Politička rešenja koja je NATO skrojio prije dvadesetak godina sve su krhkija i Moskva se sprema to iskoristiti. Poput mnogih Rusa, Putin vidi zapadnu intervenciju u BiH i na Kosovu kao napad na slavenski pravoslavni svijet i planira osvetu.
U ovom trenutku NATO raspoređuje snage u Poljskoj i na Baltiku kako bi odvratio Rusiju od avanturizma, ali rusko zveckanje oružjem u svrhu testiranja odlučnosti Saveza moglo bi se 2017. preseliti na Balkan, gdje su države slabe, a zapadna kontrola djeluje klimavo.
Imajući u vidu što se dogodilo kad je ruska obavještajna služba posljednji put podsticala i pomagala tajne srpske makinacije u BiH (ubojstvo prestolonasljednika Ferdinanda), SAD i naši europski saveznici uistinu moraju pod hitno smiriti Jugoistočnu Europu, prije nego što problemi izmaknu kontroli i masovno nasilje ponovo zavlada ovom vejčno problematičnom regijom.
