Dan 26. rujna datum je koji zlatnim slovima stoji u svakom pregledu povijesti političkog komuniciranja. Toga dana 1960. sučeljavanje dvojice kandidata za funkciju predsjednika SAD-a birači su prvi put u povijesti mogli uživo pratiti preko televizijskih ekrana. U, za gledatelje, lijevom uglu nalazila se politička zvijezda u nezadrživom usponu, mladi senator iz Massachusettsa John Fitzgerald Kennedy, a u desnom aktualni potpredsjednik SAD-a Richard Milhous Nixon.
Neki će analitičari reći da je pobjednik debate odlučen prije nego su se kamere uopće upalile. Svjesni da će velikom broju gledatelja (od, pokazat će se, njih gotovo 70 milijuna) kandidatov izgled biti jednako važan ili važniji od onoga što će isti izgovoriti, u Kennedyjevu su se timu pobrinuli da JFK i u tom smislu ostavi upečatljiviji dojam od svog protukandidata. Zato su sivo obojeni zidovi prostorije u kojoj se debata trebala održati u kombinaciji s crno-bijelom slikom na televizoru sugerirali da bi uz senatorov preplanuli ten tamno odijelo bilo savršen izbor.
Ono što je Kennedyjev tim osvijestio Nixonov je potpuno zanemario. Njihov kandidat došao je u sivom, pomalo demode odijelu, čime se gotovo stopio s pozadinom. Osim toga, za razliku od Kennedyja koji je cijelo vrijeme debate stajao mirno i uspravno Nixon se neprestano njihao i više naginjao na jednu stranu. Razlog tome bila je teška ozljeda koljena koju je zadobio tijekom kampanje, a koja će mu i kasnije tokom života zadavati velike probleme.
I kao da sve navedeno nije bilo dovoljno, zbog tek preboljene gripe pio je lijekove protiv temperature zbog čega se, posebno kada su se upalili reflektori u studiju, počeo jako znojiti. Kako ne treba nastupiti na televizijskoj debati Nixon je pokazao i odgovarajući na pitanja tako što se obraćao voditelju i ostalim novinarima u studiju, za razliku od Kennedyja koji je odgovarao gledajući direktno u kameru nastojeći tako ostvariti što direktniji kontakt s gledateljima, tj. biračima.
Vodstvo u anketama koje je do televizijske debate držao Richard Nixon nakon 26. rujna 1960. preuzeo je John F. Kennedy, koji će nekoliko mjeseci kasnije biti izabran za 35. predsjednika SAD-a. Iako je ulog bio najvažnija politička funkcija na svijetu Nixon i Kennedy tijekom cijele kampanje, pa i na spomenutoj debati, nisu prelazili granicu dobrog ukusa, nisu vrijeđali i ponižavali jedan drugoga, nisu se koristili lažima i dezinformacijama. Dokazali su da politički rivali mogu i trebaju ostati džentlmeni.
Što se ne bi moglo reći za jednog njihovog nasljednika u borbi za Ovalni ured, koji će na isti dan, 26. rujna, ali 2016., političko komuniciranje „obogatiti“ novim stilom i izričajem. Bila je to, iako već u osmom desetljeću života, također politička zvijezda u usponu. Njegovo ime je Donald Trump. U televizijskoj debati s Hillary Clinton, ali posebno četiri godine kasnije u debati s Joeom Bidenom, Trump će inzistirati na percepciji političkog rivala kao (državnog) neprijatelja. A obračun s neprijateljem po njegovu je mišljenju podrazumijevao sva sredstva uključujući uvrede, laži, obmane, teorije zavjera, pa i nasilje.
Za razliku od Nixona i Kennedyja koji više nemaju priliku podsjetiti nas na džentlmenstvo u političkoj komunikaciji, bojim se da bi Donald Trump možda upravo 26. rujna sljedeće godine mogao dobiti priliku podsjetiti nas kako zvuči seksist, rasist, šovinist i antidemokrat koji pretendira predvoditi najmoćniju državu onog dijela svijeta kojeg, više po inerciji, još uvijek nazivamo uljuđenim i demokratskim.
