Pešić: Velika je greška što smo rasturili Jugoslaviju

‘Zašto bi se Srbi i Hrvati nešto specijalno tukli? Imamo isti jezik, razumijemo se. Bili bi malo jači. Mi sad ništa ne možemo, nerazvijeni, mali, nemamo tržište, ništa’, rekla je za Danas.hr intelektualka koja je desetljećima bila sudionik prijelomnih događaja u regiji.

Borila se za ljudska prava i slobode od osamdesetih, bila je osnivačica Helsinškog odbora za ljudska prava (1985), sudjelovala je u osnivanju UJDI (Udruženje u jugoslovensku demokratsku inicijativu) koji je pokušao spriječiti ratove tako što bi se održali prvi demokratski izbori za jugoslovenski parlament. Na žalost po mnoge, umjesto toga je gledala uspon Slobodana Miloševića, kojemu se odupire od početka, a 1991. godine i formiranjem Centra za antiratnu akciju.

Umjesto da nam politika bude dinamična, da se reagira efikasno i rješavaju problemi, mi imamo ljude koji se među sobom ne razlikuju, a svaki traje već godinama, pa i desetljećima.

Rame uz rame s Đinđićem

Stajala je rame uz rame sa Zoranom Đinđićem, dok je koalicija Zajedno tri mjeseca protestirala protiv izborne krađe koju je priredio Miloševićev režim 1996. godine, kada je bio prinuđen da vrati pokradene glasove u u oko 70 općina i gradova. Bila je ambasadorica u Meksiku u prvoj polovici dvijetisućitih. Pridružila se Čedomiru Jovanoviću u antinacionalističkom LDP-u, koju napušta 2011. i postaje nezavisnom zastupnicom u Narodnoj skupštini Srbije.

Za one koji ne znaju, ova istinska zoon politikon, Vesna Pešić danas je razočarana demokracijom u Srbiji, premda je sačuvala živahan duh. Napuštanjem LDP, prije godinu dana, povukla se iz partijske politike, nije se više kandidirala, odbila je partijski angažman, ali ne odustaje od političke borbe. Evo kako gleda na politički spektakl koji se ove nedjelje prikazuje u punom sjaju u Srbiji

Srbija je u jedinstvenoj prilici da napravi korjenite promjene – kroz lokalne, parlamentarne i predsjedničke izbore koji se događaju simultano u nedjelju. Ali, opet, čini mi se da ima puno apatije i da je vrlo jaka ova inicijativa za “bijele listiće”, odnosno poništenje izbornih listića.
Ako vi to vidite, koja ne živite ovdje, ona možete misliti što ja vidim. To je točno, ovdje nema nikakve ponude, nema odgovora na pitanje koje bi sebi čovjek postavio pred izbore – ni što s Kosovom, ni s Europskom unijom, ekonomijom, prezaduženošću, obrazovanjem, nezaposlenošću koja je 25 posto…

Ovo što gledamo je jedna nerealna kampanja, a ljudi, lideri koji se pokazuju, ne uživaju nikakvo povjerenje građana. Ne radi se samo o grupi oko Peščanika i nas starih kritičara, još od Miloševića. Pogledala sam danas u novinama istraživanje da je osam najrelevantnijih stranaka na ljestvici od 1 do 5 dobile ukupnu ocjenu 2,2. Strašno nisko. Povjerenje u institucije, vladu, parlament i sudstvo se kreće između 5 i 10 posto. Ni individualni političari ne stoje mnogo bolje, na primjer, Boris Tadić uživa povjerenje svega 20 posto građana, što je maksimum, drugi imaju i manje od toga.

Dominiraju šarene teme i obećanja bez pokrića

Koje teme dominiraju?
Nekakve šarene teme, od jačanja regija i decentralizacije, do obećanja kako će investitori nahrliti u Srbiju, kao da ćemo već sutra živjeti u raju, a sve propuste što nije učinjeno obećavaju kao sretnu budućnost. Po reklamama vidite da je to jedna neozbiljna grupa ljudi koja ima nekakve svoje interese o kojima mi nemamo pojma. Nitko ne govori ništa operativno, kako će se obećanja ostvariti, nego se samo redaju ljepote našeg budućeg života. U Hrvatskoj ste imali makar nekakvu uobičajenu podjelu stranaka na lijeve i desne, SDP kao lijevi centar pa HDZ koji okuplja desni centar. Kod nas se još to ne zna.

Premda i u lijevoj opciji imate stranke koje se nikako ne uklapaju.
Naravno, ali mi nemamo stranačke identitete, one se jedino razlikuju po tom stupnju nacionalizma i europejstva. Ljudi se ne mogu orijentirati u socijalnom smislu, jer imate u svakoj vladi oko 18-20 stranaka koje dijele vlast, jer se većina ne može dostići lako zbog toga što je Srbija cijela jedna izborna jedinica.

Umjesto da nam politika bude dinamična, da se reagira efikasno i rješavaju problemi, mi imamo ljude koji se među sobom ne razlikuju, a svaki traje već godinama, pa i desetljećima.
Na što će nalikovati Vlada s toliko stranaka?
Stranke se unaprijed, predizborno šlepaju, iako nemaju census, sutradan dobivaju velike komade vlasti. Recimo Tadićeva DS šlepa SDPS Rasima Ljajića, Zelene Srbije, to je neka nova stranka, Ligu socijaldemokrata Vojvodine Nenada Ćanka, Demohrišćansku stranku Srbije koju je osnovao pokojni Vladan Batić, kod Čede Jovanovića su se ušlepali SPO Vuka Draškovića, stranka Bogata Srbija, neka vojvođanska stranka, sindikati i još po neko, Socijalisti imaju bivšu Arkanovu stranku, Jedinstvenu Srbiju i PUPS tj. , penzionere. Umjesto da vidiš nekakva dva plana, vi vidite kako će trčati nekih 18 stranaka, a u mnogima ima još mnogo drugih, pa možete misliti na što liči vlada koju treba sastaviti poslije izbora.

Za sadašnje stanje u zemlji, koga vi najviše krivite?
Najviše krivim Borisa Tadića i DS jer su oni imali većinu u parlamentu i vladi, najodgovorniji su za sadašnje veoma loše stanje. Boris Tadić je dizajniran da se svima sviđa, da pokriva sva politička polja, da svima bude simpatičan, pa i vama u Hrvatskoj, a u stvari kao političar je maneken, političar bez ideja, isprazan, ali s velikim pretenzijama da vlada 15 godina, tri mandata.

Mislim da mi sve više imamo jedan autokratski režim, da je demokracija za koju smo se izborili padom Miloševića ishlapjela i da se ona ovdje nije ukorijenila.

Preko funkcije šefa partije Tadić je minirao sve državne institucije

Podsjeća li vas na Josipovića?
Ne, mada ja ne poznajem dobro situaciju kod vas. Tadić i njegov kabinet se za posljednje četiri godine miješa u sve, u rad vlade i parlamenta, a ja to zovem uzurpacijom jer po Ustavu nema takva ovlasti. Preko funkcije šefa partije je minirao sve državne institucije. Ako si izabran za predsjednika, ti ne možeš zadržati funkciju predsjednika stranke jer se preko te funkcije nelegalno šire nadležnosti predsjednika države da postavljaš premijera, ministra itd. Krivim ga što je propala pravosudna reforma, doslovno su se partije miješale u reizbor sudaca, cijeli proces je bio potpuno netransparentan i politiziran.

Umjesto da nam politika bude dinamična, da se reagira efikasno i rješavaju problemi, mi imamo ljude koji se među sobom ne razlikuju, a svaki traje već godinama, pa i desetljećima.

Da li lošoj situaciji doprinosi izborni zakon?
Da, mislim da ga treba mijenjati jer je loš jer je cijela Srbija jedna jedinica i mora se puno kombinirati poslije izbora, tako da nikada ne znamo za koga smo stvarno glasali.

U Hrvatskoj se baš zamjera što se zbog 10, 11, odnosno 12 jedinica događa da brojne stranke koje na razini države imaju podršku veću od 5 posto ne mogu u Sabor i tu se otvara mogućnost za drukčiji inženjering.
Ali ako stranke stavljaju na listu od 250 kandidata za zastupnika, građanin i da je genij, ne može znati tko je na toj listi! Svaka veza između građana i zastupnika je prekinuta. Ako vi u Hrvatskoj imate ljude iz izbornih jedinica, ipak se uspostavlja veza s nekim dijelovima zemlje i građanima koji tu žive. Često su na tim listama prezastupljeni kandidati iz Beograda jer su bliži vlasti i šefovima.

Tadić se miješa u sve poslove – i u službu državne sigurnosti, i radove na infrastrukturi, stalno juri okolo sa šljemom na glavi, trči po njivama, fabrikama…

Sve više ljudi odlučuje se za ‘bijeli glas’

Drugi problem je što nemamo promjena u strankama, stalno su sve isti ljudi. Pošto je ponuda na ovim izborima jako loša, i pošto smatramo da su sve stranke korumpirane i daleko od javnog interesa, mnogi se odlučuju za tzv. “bijeli glas”, kao neku vrstu protesta – prekrižiti listić ili nacrtati nešto da pokažemo nezadovoljstvo otuđenim strankama.

Koliko su mediji pridonijeli tome?
Mnogo su pridonijeli jer su stavljeni pod kontrolu najveće vladajuće stranke, mislim na ljude iz DS i samoga Tadića. U Hrvatskoj isto imate korporativno novinarstvo, recimo Jutarnji list, Novi list je nešto bolji, a ovo drugo… To je šund. Kod nas, iako se prikriva vlasništvo, znamo Đilas kontrolira Press, Slobodan Homen (DS) Kurir. Ali i tamo neki WAZ je daleko veći uvlakač nego itko drugi, iako je stranac. Gledaju da bude komercijalan, samo pevaljke, afere i guzice.

Ja mislim da mi sve više imamo jedan autokratski režim, da je demokracija za koju smo se izborili padom Miloševića ishlapjela i da se ona ovdje nije ukorijenila. Vlast je postala strašno arogantna, i kada se pita i kada se ukaže na stvari koje nisu dobre, npr. to sa tom nesretnom reformom sudstva, ona ne odgovara na kritike, ne obazire se. Ili, kako to prema biračkom popisu imamo samo 100.000 manje birača od ukupnog broja stanovnika? Iako smo navodno izgubili 400.000 stanovnika u posljednjih desetak godina, imamo preko 300.000 birača više nego prije četiri godine. Pitaš to, ali odgovora nema.

Isto je kod nas.
Kako je to moguće, i da li ste vi razjasnili birački spisak?

Tadić juri okolo sa šljemom na glavi
Ne znam kako je moguće, nitko se time ne bavi. Čak smo održali referendum o EU temeljem tog popisa.
Ni kod nas se nitko ne bavi, pa stvarno nevjerojatno. Tadić se miješa u sve poslove – i u službu državne sigurnosti, i radove na infrastrukturi, stalno juri okolo sa šljemom na glavi, trči po njivama, fabrikama… Imali smo veoma lošu vladu, Mirko Cvetković (premijer) je bio marioneta koji je morao za sve pitati kabinet predsjednika. Da li premijer Milanović za sve zove Josipovića da pita što da radi? Ne vjerujem da je tako, jer ranije ni kod nas nije bilo tako.

Mi doduše imamo situaciju da nam je ekonomiju, dobar dio državnih poduzeća i vanjske poslove preuzela stranka s 2,9 posto podrške u narodu.
Stranka Vesne Pusić?

Ljudi su fiksirani na prošlost, ali ja ne vjerujem da će bilo tko ovdje pasti na koljena kao Willy Brandt i tražiti oprost zbog Bosne, Srebrenice. Neće biti lustracije i raščišćavanja s prošlošću. Nešto od toga jest bilo, ali neće biti mnogo više.I Radimira Čačića.
Mi smo 2008. imali budalaštine kao što je tzv. nacionalno pomirenje između SPS, Miloševićeve stranke i DS, sada Tadićeve stranke. Pa se onda veoma patetično govorilo da u SPS-u plaču za Miloševićem, DS plače za Đinđićem, a ljubav između te dvije stranke je procvjetala, iako je bilo dovoljno da se bude samo racionalan, morala se praviti koalicija jer nije bilo dovoljno glasova za većinu bez socijalista. Sada ima raznih briga, jedna je i ta što su na Kosovu zabranili da se tamo broje glasovi, nego se kutije zapečate i šalju u Rašku na brojanje. Imate i namještaljke oko protuzakonitog priznavanja liste pojedinih stranka, pa ja sve više sumnjam da će ovi izbori biti ispravni.

Što je sa demokracijom u samim strankama?
O tome ne vrijedi govoriti. Što ćeš ti mijenjati i državi kad ti je Vuk Drašković od 1989. godine predsjednik svoje stranke? Zatim, Koštunica, on je predsjednik od 1992., a ni ovi koji su postali predsjednici poslije 2000. godine ne misle brzo da odu, kao Tadić ili Čedomir Jovanović. Građani programe ne znaju, opredjeljuju se prema liderima, pa valjda zato moraju biti vječni.

Zašto je napustila Čedu Jovanovića?

Hrvatskoj je Jovanović dugo glasio za “najnormalniju” stranku. Vi ste ju napustili. Zašto?
Glavni razlozi su bili to što se nismo slagali oko nekih krupnih pitanja. 2009. godine smo donosili zakon o medijima i to jedan od najrepresivnijih, za koji ja nisam htjela glasati, čak ni Miloševićeva SPS! Čedomir je odlučio da LDP glasa za taj zakon. To je učinjeno navodno da ne bi pala vlada, jer je zakon predložio Dinkić i ucjenjivao je, ali je glavni razlog bio da se LDP približi DS i Tadiću zbog buduće koalicije. Ja sam glasala protiv, ostala sam dosljedna. Rastali smo se i po pitanju pravosudne reforme koju je LDP iz sve snage branio, mada je bila fingirana. Ja sam je kritizirala. Konačno, nije mi se dopadao autoritarni način vođenja stranke, a još manje povezivanje sa tajkunima.

Ne sviđa mi se i što su takvi ljudi postali nekažnjivi, pa kad ih Agencija za borbu protiv korupcije prijavi da nisu ispravno prijavili imovinu, a onda ih po direktivi tužiteljstvo oslobađa bilo kakve odgovornosti. Ja to ne podnosim, i zato sam odlučila izaći iz te stranke, a i sve ostale su iste, nije LDP ništa posebno. Problem je bio u tome što je ona obećavala da neće biti kao ostale. Smatram da politika mora podrazumijevati i pravičnost. Sve institucije, pa i ta Agencija za borbu protiv korupcije, su pod velikim partijskim pritiskom, a političari su toliko bijesni, da prijete i direktorici Agencije, koja i nije neka velika hrabrost i čvrstina. Mene to sve nervira, ja to ne podnosim. Ta vladajuća klika, političko-tajkunska je iznad zakona, može da radi što hoće, ne odgovara ni za što.

Je li sistem kriv za to?
Djelomice, ali nema sistema koji će natjerati da se vlast pridržava zakona, ako ona to neće. Sigurno je da izborni sustav ne valja. Liči na nekakvu anketu nakon koje se stranke mjesecima dogovaraju kako će se iskombinirati. Građani ne znaju što će ispasti i za koga su glasali, jer sada može da se desi i da Naprednjaci i DS uđu u koaliciju ako neko od njihovih partnera ne pređe pet posto, pa se nemaju s kim praviti vladu.

Nisu to koalicije, nego konglomerati

Na prošlim ste izborima imali sličnu situaciju s HSS-om i HSLS-om koji su osvojili mandate kritizirajući HDZ pa su koalirali s njima.
Te kombinacije, kad ima više od dvije-tri stranke, to više nisu koalicije, već konglomerati koje nitko ne kontrolira. I što je onda taj premijer? Je li on šef nekog tima s programom ili svatko odgovara svom nekom lideru? Funkcionalnost upravljanja je užasno slaba. Ako je ministar zdravlja tamo neki Stanković, njemu je šef Dinkić, šef njegove stranke. Svatko iz vlasti odgovara nekoj drugoj stranci, nema koherentnosti, dogovaranja. To je neefikasno.

Mi smo zahvaljujući Miloševiću najviše, Tuđmanu i drugima, otišli u potpunu božju mater, rasturili se i postali nejaki. Što će Slovenija s dva milijuna stanovnika osim da bude niša kojoj će se reći da radi to i to? Kakvu vanjsku politiku možete imati? Hrvatska mora raditi sve što joj EU kaže.
Kakav ishod izbora predviđate i koja bi opcija u Hrvatskoj bila najbolje dočekana?
Vjerojatno Boris Tadić. Ali, gledajte, ljudi nisu zadovoljni. Neki će vjerojatno glasati za ove velike partije, a tko će biti u koaliciji to nitko ne zna. Mislim da će DS raditi sličnu koaliciju pa će biti isto što je i bilo. Čeda će proći, Dačić će s njim i manjinskim Mađarima, ako to bude dovoljno. Ne znam hoće li Dinkić proći cenzus, ako prođe, onda će i on ući u vladu. I opet će povući neke stranke još u vladu, bit će ih makar 12. Mislim da Nikolić ne može ući u vladu, bez obzira na velik broj glasova, jer nema koalicijskog potencijala. Problem je i što Tadić po ustavu ne bi smio biti biran za predsjednika.

Zašto?
Njemu će ovo bio treći mandat, a ustavom je to zabranjeno, iako u ustavnom zakon stoji takva mogućnost, to je bila nagodbom s Koštunicom da bi DS glasala za Ustav, a i zakon ne može mijenjati Ustav. Ali do te mjere ide ta poltronerija predsjedniku da ga novinari pitaju je li mu to zadnja kandidatura, hoće li ići i na četvrti… A on odgovara: “Znate što, ne vjerujem, to ne odgovara našoj kulturi”. A nitko ne kaže da je više od dva mandata zabranjeno prema ustavu! To je bijedno.

Jedno čisto hipotetsko pitanje – bi li stvari drugačije izgledale, po vama, da Zorana Đinđića nisu ubili? On je donio neku nadu, poput SDP-ove koalicije prije deset godina.
Ne vrijedi o tome sada govoriti. No, on jest bio rijedak čovjek, rijetkost je da imate takvu inteligenciju i sposobnost na mjestu premijera. Ali, naprosto, što da radimo? Zbog sukoba sa Koštunicom, njegove ideje se nisu mogle praktično održati. Kad je ubijen, došao je Koštunica, vratili su se i socijalisti, svi su izašli ponovo na svjetlost dana.

Da je živ, i da je sve ovako, ne vjerujem da bi živio u Srbiji! Sigurno bi bilo drugačije, jer je bio dinamična ličnost i pravi lider. Ali prošlo je deset godina, moramo se uključiti u sadašnjost. Ljudi su fiksirani na prošlost, ali ja ne vjerujem da će bilo tko ovdje pasti na koljena kao Willy Brandt i tražiti oprost zbog Bosne, Srebrenice. Neće biti lustracije i raščišćavanja s prošlošću. Nešto od toga jest bilo, ali neće biti mnogo više. I što ako se ne ide dalje i ako se ovakva društva ne umiju kajati? Prema istraživanjima koja smo provodili, mnogi građani su elementarno neobrazovani, znatan broj ne zna da je Karađorđe vodio prvi srpski ustanak. 23 posto ljudi nema završenu osnovnu školu, možda ih 30 posto zna što se dogodilo u Srebrenici. Medački džep, u kojemu su Srbi stradali? Nikad ni za to nisu čuli. Znanje od devedesetima je toliko na niskom nivou, da vi nemate legitimitet za čekanje da se to raščisti. Kad pitate tko je najviše stradao, 65 posto će vam odgovoriti – Srbi!

Jesu li za to krivi udžbenici, mediji?Valjda sve to.

U Srbiji ima dosta poništenih privatizacija.

Svi su se sad sjetili da je privatizacija bila strašna, korumpirana, pljačkaška. Trećina je poništena, ali zapravo samo oko 35 posto poduzeća navodno radi, dok oko 25 posto daje plaću radnicima.

U čemu je problem kod srpske ekonomije, po vama? Je li to nekonkurentnost nakon samoupravljanja, izlazak na svjetsko tržište gdje pobjeđuju samo najoštriji zubi?
Sigurno ima i toga. Ali problem je dublji. U čemu da budemo konkurentni kad ništa ne proizvodimo? Proizvodili smo dobru i jeftiniju robu od Nijemaca, recimo obuću, konfekciju. U vrijeme Miloševića, dok su bile sankcije, to je prestalo raditi, zatim je došla velika privatizacija poslije 5. oktobra, kada su došle razne konzultantske kuće i korupcija je cvjetala. Bilo je i kriminalaca koji su kupovali poduzeća. Darko Šarić je kupio pola Vojvodine, kako to da ga nitko nije vidio? Kad netko ubaci prljav novac, nikog nije briga. Osim toga, kada su se poduzeća prodavala, kupovala se imovina – ogromna zemljišta i zgrade, pa i u centru Beograda, a radnicima se reklo – marš napolje!

Slično kao u Hrvatskoj. Pretpostavljam da se uvozni lobi ne žali?
E, pa to! Banke i uvoz je sve što radi ovdje. Mišković je glavni, on je pandan Todoriću. Mi plaćamo sve skupo, jer je on držao monopol. Sad je prodao Maxi da bi riješio dugove. Svi su se oni nakupovali i u kreditima su preko glave i traže devizne rezerve, kojima ih mi ponovno spašavamo! Imate jednu grupu koja se povezala sa strankama, oni se obrate Tadiću i on vrši pritisak na narodnu banku da im da povoljnije kredite. (Gradonačelnik Beograda) Dragan Đilas, on je tajkun, ima svoj biznis i potpredsjednik je DS-a , iz toga dolazi njihova snaga.

Nemamo samo tajkune koji su se povezali s politikom – Mišković, Beko i drugi, već ih sad imate u strankama i na izborima. A ako ste srušili proizvodnju, onda se možete zaposliti samo u partiji, a preko nje u administraciji. U Srbiji imate dvaput više agencija i zavoda nego u Hrvatskoj. Tko to zapošljava? Izbacili ste radnike, a nove generacije zaposlili u državi. Oko 40 posto naše imovine je u državnim rukama – javna poduzeća. Privatni sektor, mislim na mala i srednji biznis je u krizi teško oštećen, a Fond za razvoj, umjesto da potiče takva poduzeća, novac daje tajkunima. Zato ne funkcionira rasprava u strankama – ako je predsjednik u dealu, on ne trpi diskusiju o tom, on treba garantirati svoj dogovor. Zato nastaje autoritarnost, kontrola suda i medija.

Eurofanatik sam, ali sam se dosta pokolebala

Zanima me vaš stav prema ulasku Srbije u EU. Jeste li euroskeptik?

Ne, ja sam uvijek eurofanatik! Ali sam se dosta pokolebala zbog kritike u Hrvatskoj. Osim desne, ima dosta i lijeve kritike. Pa i u Sloveniji.

Zbog gašenja proizvodnje, ako se ne varam.
Da, zbog te koncepcije koja je ne samo kapitalistička, nego ne vodi mnogo brigu što će se desiti s nekom zemljom. Kod nas kupe fabriku s pločicama, zatvore ju i dođe Talijan koji vam prodaje pločice za kupatilo. Takav je bio jedan deo privatizacija kod nas, kupuje se tržište. EU neće trpjeti da vi imate brodogradilišta, iako imate tradiciju, već će tražiti da to zatvorite i da pustite radnike niz vodu, a brodove će graditi Talijani ili Šveđani, koji znaju napraviti mali brodić.

Ako ste eurofanatik, kako se nosite s tom neminovnošću?
I ja, pravo da vam kažem, razmišljam o tome, ali ne smijem kazati ništa o tome, jer vas odmah trpaju uz Koštunicu. A on tvrdi nešto potpuno luđački. On kaže: politička neutralnost – da surađujemo s EU jednako kao i s Moskvom, Kinom, Tunguzijom. Dijeli svijet na zapad i istok. Vi nemate problem Rusije, a ovdje imate obožavanje Rusije gdje su Rusi rješenje za Kosovo. Smatram da bi trebali ući u EU, da izađemo iz te ruske hipnoze. EU je za nas samo jedan od prioriteta, i često se više bavimo Kosovom nego EU i ja se tome protivim. .

Da vodim Grčku, objavila bih bankrot

Budući da smatrate te političare nepouzdanim, niste li skeptični oko toga što su oni pregovarali s EU i brine li vas način na koji EU rješava probleme južnih, zaduženih zemalja?
Jako sam protiv toga što rade Grčkoj i Španjolskoj. Da ja vodim Grčku, objavila bih bankrot i rekla da im ne vraćam pare i da rade što znaju, a ne da stišću sirotinju. Doviđenja.

Ali Grčkoj se EU ne dozvoljava da bankrotira.

Daju im da bi im dali. Nametnu vam jezivu štednju, tako da pacijent treba da umre. To vodi u depresiju. A onda vam posuđuju pare, milijarde su pozajmili Grčkoj. I onda vi štedite, a dug vam raste. Argentina je prošla kroz to, rekli su da se dugovi ne vraćaju i prošla težak period, ali je izašla iz toga.

Što mi možete kazati o Jugoslaviji?
Znam da je ovo vrlo nepopularno u Hrvatskoj, ali ja smatram da je bila velika greška što smo rasturili Jugoslaviju. Prvo, zašto bi se Srbi i Hrvati nešto specijalno tukli? Imamo isti jezik, razumijemo se. Da smo ostali zemlja od 25 milijuna stanovnika, bili bi malo jači. Mi sad ništa ne možemo, nerazvijeni, mali, nemamo tržište, ništa. Ono je bila jedna relevantna država. Da smo ostali zajedno, mogli bi se suprotstaviti i reći – Jugoslavija je jedna neutralna zemlja, mogli bi plivati s tim tržištem. Pogledajte Makedoniju i sukobe koji se tamo događaju. Kažu da je Juga bila loša ideja, ali ja mislim da je to bila jedina dobra i prava ideja na Balkanu. Kad smo već izmiješani, pa zar to nije realnost? Ja sam bila član UJDI-ja i smatrali smo da promjenom saveznog ustava treba uvesti slobodne izbore i formirati jugoslavenski parlament, pa ako bi bilo razdvajanja, da tu budu neki legitimni predstavnici. Ali mi smo zahvaljujući Miloševiću najviše, Tuđmanu i drugima, otišli smo u potpunu božju mater, rasturili se i postali nejaki. Što će Slovenija s dva milijuna stanovnika osim da bude niša kojoj će se reći da radi to i to? Kakvu vanjsku politiku možete imati? Hrvatska mora raditi sve što joj EU kaže.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr