NIJE IH BILO BRIGA

ISPOVIJEST OSUĐENIKA NA SMRT: 28 godina u zatvoru čekao smrtnu kaznu, a nije bio kriv

Anthony Ray Hinton iz američke savezne države Alabama za The Guardian je ispričao svoje iskustvo o 28 godina koje je proveo u zatvoru čekajući smrtnu kaznu za zločin koji nije počinio.

Ovaj 60-godišnji Afroamerikanac tek je 2015. godine oslobođen, nakon što je 28 godina proveo u zatvoru čekajući izvršenje smrtne kazne.

‘Imao sam 29 godina i kosio sam travnjak ispred kuće moje majke u Birminghamu u Alabami. Bilo je to vrućeg ljetnog dana 1985. kad sam podigao pogled, vidio sam dvojicu policajaca, a moja majka je počela vrištati kad je ugledala lisice. Pitali su me posjedujem li vatreno oružje, rekao sam ne. Zatim su pitali posjeduje li ga moja majka, a na to sam odgovorio – da. Pedeset puta sam pitao detektiva zbog čega sam uhićen. Naposlijetku mi je rekao da su me uhitili zbog pljačke. Rekao sam im da imaju pogrešnog čovjeka, a on je odgovorio da ga nije briga jesam li to učinio ili ne – svejedno ću biti osuđen.

U policijskoj je postaji postalo jasno da sam bio na poslu u vrijeme te pljačke za koju me optužuju. Detektiv je provjerio kod mojeg šefa, no kasnije mi je rekao da će me optužiti za dva ubojstva iz dvije druge pljačke. Rekli su da je pištolj moje majke istog modela kao i onaj koji se koristio na mjestu zločina, a ja odgovaram opisu čovjeka kojeg traže. To im je bilo dovoljno da podignu optužnicu.

Kad sam upoznao odvjetnika koji mi je dodijeljen, rekao sam mu da sam nevin. On je samo odgovorio: ‘Svi vi uvijek kažete da niste ništa učinili’. Sastao sam se s odvjetnikom možda tek tri puta u dvije godine dok sam čekao suđenje. Jedini dokaz koji me mogao povezati s tim zločinom bilo je svjedočenje balističkog stručnjaka koji je rekao da bi meci iz pištolja kojim je izvršeno ubojstvo, mogli biti isti kao oni iz pištolja moje majke. 17. prosinca 1986. donesena je presuda prema kojoj su me proglasili krivim. Osuđen sam na smrtnu kaznu.

U zatvorskoj jedinici za ljude osuđene na smrt dan počinje u 2:45 ujutro. Ručak je u 10 sati. Večera u 14 sati. I to je bilo to. Nije ih briga za stvarno vrijeme obroka: kažu vam da moraju nahraniti sve zatvorenike pa počinju rano. Moja ćelija bila je dimenzija 1,5 m × 2,1 m. U njoj sam provodio 24 sata dnevno.

Tri godine nisam prozborio ni riječ s drugim ljudskim bićem. Morao sam gledati 54 čovjeka koji su prošli pored mene na putu za izvršenje njihove smrtne kazne. Moja je ćelija bila blizu prostoriji gdje su ih smaknuli pa sam mogao osjetiti miris spaljenog mesa. 22 su si čovjeka sami oduzeli život. Četvrte godine u zatvoru, čuo sam kako muškarac u ćeliji pored moje plače. Rekao mi je da mu je umrla majka. ‘Sada imaš nekoga tko će se gore boriti za tebe’, odgovorio sam mu. Idućeg sam jutra shvatio da mi se vratio smisao za humor. Počeo sam maštati. Moj um je otišao svugdje, a tijekom noći bih se vratio i provjerio svoje tijelo.

Bez odvjetnika Bryana Stevensona i Inicijative za jednaku pravdu ni danas ne bih bio ovdje gdje jesam. Vidio sam ga na televiziji pa sam mu napisao pismo. 1995. sam ga upoznao. Konačno je to bio netko tko će se boriti za mene. On je angažirao balističkog stručnjaka koji mu je rekao da se meci iz oružja kojim je počinjeno ubojstvo i iz pištolja moje majke zapravo ne podudaraju. Ipak, odbili su ponovno razmotriti moj slučaj jer su smatrali da je to ‘bacanje novca poreznih obveznika’. Tako sam idućih 16 godina sjedio u zatvoru.

Inicijativa za jednaku pravdu je inzistirala na ponovljenom suđenju, i 3. travnja 2015. je država Alabama povukla sve optužbe protiv mene. Istog su me dana pustili iz zatvora. Bilo mi je teško to prihvatiti: kad ste gotovo 30 godina u zatvoru, ništa više nije isto. Bilo je to kao da hodam po sasvim drugom planetu s 58 godina. Morali su mi objasniti što je to internet. Moja majka je umrla, no imao sam sreću što imam najboljeg prijatelja kod kojeg sam se uselio i koji me uzdržavao.

U zatvoru cijelo vrijeme razmišljate samo o tome što ćete jesti kada jednom izađete van. A onda izađete i otkrijete da ne želite ništa. Kupio sam si veliki krevet nakon što sam godinama spavao u fetalnom položaju priželjkujući da se mogu rastegnuti. Sada sam vani već godinu i pol, i još uvijek se imam potrebu rastegnuti.

Svake noći odem van i gledam mjesec i zvijezde jer godinama nisam mogao vidjeti ništa od toga. Šetam po kiši jer nisam kišu osjetio godinama. Sada sam odlučio otići bilo kamo kako bih pomogao da se ukine smrtna kazna. Tako sam zahvalan da mogu putovati i podijeliti svoju priču.

Nisu mi se nikad ispričali, ali oprostio sam onima koji su me osudili još prije nego što sam napustio zatvor. Nisam im oprostio kako bi oni mogli mirno spavati noćima. Učinio sam to kako bih ja mogao mirno spavati’, ispričao je Anthony Ray Hinton za Guardian.

 

 

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr