Dvostruki protiv trostrukog svjetskog prvaka. Iako je većina stručnjaka tijekom prve polovice SP-a tumačila kako je europski nogomet trenutno lošiji od južnoameričkog, samo jedna južnoamerička zemlja ima šansu osvojiti medalju na SP. Nažalost, brončanu. Urugvaj napada treće mjesto što ga brane Nijemci koji su među četiri najbolje momčadi tri SP-a za redom. Nijemci su se nadali pobjedi protiv Španjolca i finalu protiv Nizozemske što bi njima bila daleko najžešća utakmica jer su utakmice između Nizozemske i Njemačke pune hard core tenzija zbog nerasčišćenih računa iz prošlosti. Prvo političkih, a onda i nogometnih. Isto tako, Urugvajci su se, sasvim sigurno, potajno nadali finalnom susretu s Argentinom. Kroz prvih šezdeset godina nogometa u Južnoj Americi harao je Urugvaj, Argentina im je bila najljući protivnik, a Brazil jedva da je postojao. El Classico Rioplatense - nogometno nadmetanje između Urguvaja i Argentine, odigrano je 177 puta kroz tri stoljeća što je ujedno i rekord u međusobnim utakmicama neke dvije reprezentacije, najveća je utakmica koja postoji u Južnoj Americi. Veća od bilo kojeg derbija južnoameričkih klubova. Argentina vodi s 81 pobjedom naspram 53 pobjede Urugvaja, a sve do prošle godine, kada je Argentina, golom Bolattija u 84. minuti, dobila utakmicu 1-0 i kvalificirala se na SP, Urugvaj nije izgubio doma utakmicu protiv Argentine čak pune 33 godine. Rivalitet između dvije zemlje, započeo je kao prijateljski susret između između Buenos Airesa i Montevidea, gradova na ušću River Plate 1889. pobjedom Buenos Airesa 3-1. U obje momčadi igralo je dosta Britanaca koji su tada harali južnoameričkim prostranstvima, radnika velikih britanskih željezničkih, brodarskih, građevinskih i drugih infrastrukturnih i uslužnih kompanija. Bez obzira na činjenicu da su punih trinaest godina gradovi predstavljali države, sve te utakmice danas se smatraju susretima Urugvaja i Argentine. Prva prava utakmica između Urugvaja i Argentine odigrana je 1901. u Montevideu. Tek 1905, nakon što je Sir Thomas Lipton, čajni magnat i nogometni dobrotvor, uspostavio Lipton Cup, uvedeno je obavezno igranje isključivo Urugvajaca i Argentinaca te su Britanci izbačeni iz momčadi. Sve žešće dokazivanje tko je bolji, Urugvaj ili Argentina, nakrcano prekidima utakmica, tučnjavom igrača i raznim drugim incidentima, raslo je tijekom 20-ih međunarodnim uspjesima Urugvaja (olimpijski prvak 1924. i 1928.) u vrijeme kada je olimpijski turnir bio neslužbeno SP i organizirali su ga zajedno FIFA i Međunarodni olimpijski odbor. Olimpijska zlata doveli su Urugvaja do statusa najbolje svjetske, a samim tim i južnoameričke momčadi što su Argentinci jako teško podnosili. Kulminacija nepodnošenja dogodila se u finalu SP-a 1930. urugvajskom pobjedom 4-2 kada su Urugvajci preokrenuli vodstvo Argentine 2-1. Promijenili su loptu na poluvremenu, uzeli su svoju s kojom su inače igrali, a koje je bila veća od uobičajene te su odlično iskoristili neviđeni pritisak s tribina upućen prema Argentincima koji se naprosto nisu usudili pobijediti ili kako su i sami kasnije priznali da su si, tijekom utakmice, jedan drugom govorili:'Ako danas pobijedimo, ubit će nas'. Nakon te utakmice, čak tri godine nije odigrana međusobna utakmica kako bi se strasti primirile.
Tsu Chu se igrao prije 2300 godina u provinciji Shandong, najčešće kao dio rođendanske proslave kineskog cara. U Etnološkom muzeju u Munchenu čuva se dokument u kojemu piše kako je Kina protiv Japana igrala igru sličnu nogometu 50 godina prije nove ere. No današnji kineski nogomet nije na baš najboljoj razini.
Tijekom kineske kulturne revolucije u 20.-om stoljeću, nogomet je totalno zaboravljen i tek početkom 70-ih počinje se polako vraćati na scenu s pomalo komičnim situacijama. Uvalili su reprezentaciju i u ligu uveli pravilo da se gol glavom dodatno boduje, a oba pokušaja inovacija doživjeli su potpuni neuspjeh. Tek neuspjehom u kvalifikacijama za SP 1982, ali pobjedom nad Kuvajtom, kasnijim sudionikom SP-a, bilježe se prvi izljevi navijačke ljubavi. Desetine tisuća navijača po prvi puta izlazi na ulice proslaviti pobjedu što postaje kasnija obavezna navika. Tako su 1985. nakon poraza u ključnoj utakmici kvalifikacija od Hong Konga 2:1, izbili prvi veliki javni neredi s razvijenim izlozima, uništenim javnim prijevozom i sa stotinama uhićenih i poslanih u zatvor.
Početkom 90-ih, nakon što je vlada odlučila kako će Kina postati komunističko-kapitalistička zemlja, Kina počinje biti ono što danas vidimo - najveći i najjeftiniji svjetski proizvođač svega i možda i najveća svjetska ekonomija, nastala na bogaćenju elite i iskorištavanju super siromašne radne snage. Nogomet je slijedio politiku i biznis jer je vlada odlučila kako kineska reprezentacija u slijedećih desetak godina mora igrati na SP. Klubovi prekidaju odnose s državnim firmama, vojskom i policijom, te se okreću komercijalnim sponzorima kako bi prikupili što više love za vlastiti razvoj, a time i razvoj nogometa u Kini što je bila jedna od strateških crtica u planu daljnjeg razvoja Kine, među kojom je plasman na SP proglašen glavnim ciljem. Liaoning FC čak postaje prvak Azije 1990. Pozvani su treneri i igrači iz cijelog svijeta, a kao što su firme počele slati mlade, perspektivne Kineze na školovanje na najbolje fakultete u svijetu, tako je kineska vlada, zajedno s proizvođačem pića, tvrtkom Jianli Bao, poslala 22 najbolja mlada igrača na petogodišnje kaljenje u Brazil. 1998. prvi kineski igrač odolazi u Premiership.
Bio je to Sun Jihai i nastupao je za Crystal Palace, Manchester City i Sheffield United što je otvorilo put i kineskim sponzorima pa je telekom kompanija Kejian kasnije postala sponzor Evertona u namjeri kako bi kontrolirala pravo prijenosa Premiership utakmica u Kini koje dosežu gledanost i do 150 milijuna ljudi po utakmici. Kako bi bili što sigurniji u konačni odlazak na SP, angažirali su starog majstora Boru Milutinovića za izbornika, čovjeka koji je čak na pet SP-a bio izbornik s različitim reprezentacijama. Kada je Kina pobjedom 1:0 nad Omanom uspjela konačno kvalificirati na SP, što je bio politički cilj vlade, donesen početkom 90-ih, stotine tisuća ljudi slavilo je pobjedu na Tianamenu, legendarnom trgu u Pekingu gdje su 1989. studentske demonstracije protiv režima ugušene tenkovima preko živih ljudi, čak 250 mlijuna ljudi gledalo je prijenos utakmice na televiziji.
Dan nakon povijesne kineske pobjede nad Omanom, otkriven je veliki skandal oko namještenja utakmica u drugoj ligi što je u Kini bilo nezamislivo. Prvo su se Shangai Zhongyan Huili kvalificirali za prvu ligu pobjedom nad Guangzhou Jili Cars 3:2 golom u posljednjoj sekundi utakmice iz čistog offsidea. Chengdu Wuniu Guoteng su napadali drugo mjesto i ulazak u prvu ligu te su zgazili Sichuan Minyang Taiji 11:2. Slijedeći tjedan, zadnje kolo, Chengdu je trebao pobijediti Jiangsu, što je i uspio te je ušao u prvu ligu. Treći kandidat za ulazak u prvu ligu, Changchun trebao je šest razlike protiv Zhejianga za ulazak, a četiri gola je postigao u posljednjih par minuta. Nogometni savez Kine, u suradnji s vladom, reagirao je za jednu minutu. Kaznio je sve redom, suci su poslani u zatvor, trenerima je zabranjen rad, a Sichuan i Zhejiang stjerani u niže lige. Onda je predsjednicima osumnjičenih klubova naređeno da se pojave na nacionalnoj televiziji neka se ispričaju narodu za gluposti koje su radili.
Kina, nažalost, na SP 2002. nije dala niti jedan gol, izgubila je u grupi od Brazila, Turske i Kostarike, a 2003. otkazano je žensko SP u Kini zbog epidemije SARS-a i premješteno u SAD. Ženska reprezentacija Kine bila je favorit pa se još uvijek isprepliću teorije zavjere povezane sa SARS-om i otkazivanjem SP-a. Navodno SARS nije bio toliko opasan kao što se pričalo, isto kao i svinjska gripa. 2004. Kina organizira Asian Cup i stiže u finale gdje igra s najvećim neprijateljem Japanom jer su ih Japanci brutalno pobili i masakrirali u prvoj polovici 20.-og stoljeća kada su krenuli u osvajanje Azije. Japan je dobio 3:1, a utakmica je završena sa spaljivanjem japanskih zastava na tribinama i velikim neredima oko stadiona i na ulicama. Kineske vlasti uopće nisu reagirale na anti-japansko raspoloženje svojih navijača.
Posljednjih godina, kineski nogomet, isto kao i kineska ekonomija je u strahovitom usponu. Liga im je sve jača i, iako se nisu kvalificirali na SP, zbog domaćeg poraza protiv Iraka i neuspjeha protiv Katra, ove godine osvojili su Prvenstvo Istočne Azije bez primljenog gola, remijem protiv Japana u Japanu, pobjedama protiv Hong Konga 2:0 i Južne Koreje 3:0, što im je ujedno i prva pobjeda nad Koreancima s kojima su odigrali najviše utakmica do sada - čak 26.
