Managerice

GO, GIRLS!: Nije baš svako žensko napredovanje – napredak

Predugo su žene zapostavljane u ovom muškom svijetu u kojemu živimo. No, mi svoju kobilu za trku imamo. To nam govori dvije stvari: (1) nismo baš najzaostaliji na svijetu po ovom pitanju i (2) ne treba baš svaku žensku promociju smatrati društvenim progresom.

Virginia Rometty, zvana Ginni, upravo je imenovana za predsjednicu uprave IBM-a. U medijima se relativno malo ističe njezina dosadašnja uloga u ostvarenju prihoda od 100-njak milijardi dolara. Naslovi jednostavno vrište “Žena na čelu IBM-a, prvi puta!”. Nema dileme, sjajno. Go Ginni! Ali upravo takvi naslovi ukazuju koliko smo zapravo zaostali.

Indra Nooyi na čelu PepsiCo, Irene Rosenfeld na čelu Kraft Foods, Meg Whitman na čelu Hewlett Packarda… lista se nastavlja. IBM-ova Ginni se sada pridružuje ovom klubu najmoćnijih poslovnih žena svijeta. No, što se mi više čudimo ženama direktoricama i crncima predsjednicima ko’ pura dreku – tim više pokazujemo vlastite predrasude.

 

Povratak na veću plaću i dužu pauzu za ručak

Ipak, lijepo je vidjeti napredak, pa makar to značilo da ženu treba staviti u direktorsku fotelju nakon što muškarca stavimo na Mjesec. Seksizam seže duboko u povijest i vuče svoje korijene iz davno prevaziđenih tradicija. Muškarac je predodređen za javne i poslovne funkcije, a žena za dom i obitelj. Stoga je zbilja nema smisla niti školovati, a ako kojim slučajem i dobije posao, ne treba je platiti jednako kao muškarca, jer njen je prihod tek dodatak kućnom budžetu. Uostalom, ona će sigurno prije ili kasnije tražiti neki porodiljni dopust, a kada je zadnji puta muškarac tražio dopust za svoju ulogu u stvaranju djece?

Naravno, sve to vrijedi samo dok muškarac ne odluči ići ratovati. Onda se podrazumijeva da će žene jednako dobro, ako ne i bolje odraditi sve one poslove za koje su do jučer bile neadekvatne. Povratkom s bojišnice ženi valja oduzeti taj posao i vratiti je doma, a sebi dati nešto veću plaću i dužu pauzu za ručak. Povijest se ponavlja sa svakim ratom.

Toljagom po glavi

Ajmo oprostiti kromanjoncima i neandertalcima. Bili su jednostavno fizički jači od svojih partnerica, pa su ih lupali toljagom po glavi, nisu znali drugačije. Ajmo oprostiti i srednjovjekovnim vitezovima, jer fakat je trebalo nositi taj oklop i vitlati mačem ne bi li se ispunile sve te tipično muške osvajačke ambicije. Ali puno je teže oprostiti da je famozni Harvard tek 1963. godine ženama dopustio upis u svoju poslovnu školu ili da je Monako tek 2009. godine prvi puta imao ženskog člana vlade ili da je svijet općenito prihvatio žensko pravo glasa tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Južnoafrička Republika je ženama više puta davala pravo glasa: 1930., 1968., 1984. te 1994. godine – ovisno o boji kože! Naposljetku, nestrpljivo očekujemo da se i Saudijska Arabija pridruži ovom avangardnom razmišljanju negdje oko 2015. godine.

Najdužu tradiciju ženskog prava glasa ponosito nose zemlje i područja poput Pitcairn otočje (1838.), Isle of Man (1881.), Cook-Islands (1893.) i Novi Zeland (1893.), dok brojna druga područja poput Arube, Kajmanskog otočja, Falklandskog otočja, Gibraltara, Greenlanda i dr. isto pravo podrazumijevaju od svog osnivanja. Nevjerojatno! Sve redom otoci! Valjda je to tamo bilo toliko normalno i prirodno, jer se muškarci nisu imali gdje sakriti i praviti se glupi, niti su mogli kuda pobjeći u neki rat.

 

Ajde, nek’ ti bude

Na našem su području žene svoje pravo ‘glasa’ (bez demokracije) stekle 1945. godine. Ustvari, u većini zemalja su žene pravo glasa stekle nakon nekog velikog rata. Valjda je muževima jednostavno bilo neugodno što su im ove njihove godinama šivale uniforme i slale metke, bombe i tenkiće, a sada će im oduzeti posao i poslati ih nazad doma. Ajde dobro, nek’ ti bude, evo – možeš glasat. Al’ da ti nije palo napamet nominirat se za nešto.

Ipak, krenule su i nominacije… 1960. godine Sirivamo Bandaranaike na Šri Lanki postaje prva izabrana predsjednica vlade, a 1974. godine Isabel Peron postaje prva predsjednica države. Željezna dama Margaret Thatcher potom je utrla put lidericama poput njemačke Angele Merkel, australske Julije Gillard i brazilske Dilme Rouseff. I mi svoju kobilu za trku imamo. To nam govori dvije stvari: (1) nismo baš najzaostaliji na svijetu po ovom pitanju i (2) ne treba baš svaku žensku promociju smatrati društvenim progresom.

Hoćemo li dalje govoriti o zastupljenosti žena u svećenstvu? Ma ne, ne, to bi bilo skroz poganski s moje strane. Žrtvovat ću nekog macho ovna štovanoj Heri i vratiti se na business svijet…

OECD i Eurostat istraživanja iz 2008. godine pokazala su da žene još uvijek imaju 20% manje šanse zaposlenja i 17% manje plaće od svojih muških ekvivalenata. Na vodećim pozicijama situacija je bitno gora. Termin ‘stakleni plafon’ opisuje nevidljivu barijeru spolne diskriminacije u osvajanju top-pozicija. Termin je skovan na zapadu, ali plafon je prisutan i kod nas.

popis

3,1 posto u Hrvatskoj

U uzorku od 31 hrvatske kompanije, samo jedna predsjednica uprave – Gordana Kovačević na čelu Ericsson Nikole Tesle, i to sama i jedina u upravi. Go Goga! Sve u svemu, u odabranom uzorku vidimo 3,1% zastupljenosti žena na čelu kompanije i 21% zastupljenosti u top-managementu. Stakleni plafon, nema sumnje.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr