"Postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodima, u Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno jedan događaj definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon, postoji genocid u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac… Nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Najbolje je reći da je sve isto. Nije", govorio je Zoran Milanović još u četvrtak, 2. prosinca.
Bio je to dan kada je obišao Regionalni centar izvrsnosti za robotske tehnologije Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, a poslije je odgovarao novinarima na brojna aktualna pitanja. Većina hrvatskih medija stavila je fokus na njegovo protivljenje obaveznom cijepljenju, na pozivanje glavne državne odvjetnice na ostavku, te na još jednu "fleku na stolnjaku HDZ-a", a njegova obrana Milorada Dodika i Dragana Čovića koji su zajednički glasali za ukidanje Zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici u susjednoj BiH za hrvatsku javnost je prošla gotovo posve ispod radara. Ne samo da je dijelio savjete Dodiku i Čoviću, nego se i zauzeo za njih, jer on zna da oni nisu "fašisti", a onda se upustio i u skandalozno i žalosno tumačenje srebreničkog genocida.
Predsjednik Hrvatske krenuo je mjeriti srebrenički žrtvu, stavljati je na ljestvicu, a upotrijebio je i otrovnu sintagmu "događaj definiran kao genocid". Uslijedile su reakcije bošnjačkih političara u BiH, a u Hrvatskoj mu je replicirao jedino Armin Hodžić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj koji je poručio da je Milanović prešao "civilizacijsku liniju preko koje nitko ne bi smio ići." Bio je to dan kada su hrvatski tv dnevnici prenijeli vijest da je Milorad Dodik zahvaljivao Milanoviću i ustvrdio da jedino on i Putin razumiju situaciju u BiH.
Jedino Milanović i Putim razumiju situaciju u BiH, hofirao je nedavno ruskom i hrvatskom predsjedniku lider bosanskih Srba Milorad Dodik
Maliciozno svođenje problema na 'manjinsko'
Dan kasnije Zoran Milanović je, ovaj put s izleta u Komižu na otoku Visu, sasuo salvu uvreda na račun Armina Hodžića, osobe koja mu se jedina usudila suprotstaviti u Hrvatskoj. Rekao je da to nije zajednica Bošnjaka "nego neki čovjek za kojeg nikada nije čuo".
"Ovo su prilike da ti etno biznismeni dođu do izražaja… Nije dovoljno zvati se Hadžić ili Hodžić da bi mogao govoriti u ime bošnjačke manjine u Hrvatskoj", izvrijeđao je predsjednik Armina Hodžića, a onda je još ustvrdio i da "službeno Sarajevo ne postoji". I onda je opet krenuo rovati po Srebrenici i tumačiti ono što je ili nije rekao prvi put kada je krenuo mjeriti genocid i "događaj definiran kao genocid".
Dan kasnije Armin Hodžić, opet je uzvratio presicom, ovaj puta pojačan Salihom Huremovićem, predsjednikom Udruge veterana Bošnjaka Domovinskog rata. Podsjetio je Milanovića da je u Srebrenici u dva dana ubijeno osam i pol tisuća ljudi, da je to bila zastrašujuća mašinerija smrti.
I tako su na hrvatskoj javnoj sceni ostali konfrontirani samo Milanović s jedne strane i predstavnik bošnjačke manjine, Armin Hodžić, kao da je ovo što radi Milanović isključivo nešto što se tiče bošnjačke manjine u Hrvatskoj ili Bošnjaka u BiH, kao da se ne radi o velikom vanjskopolitičkom incidentu i to u izvedbi predsjednika države, dužnosnika na funkciji kojoj su tijekom desetljeća skresane kojekakve dužnosti, ali one u području vanjske politike definitivno nisu.
Velika, teška šutnja
Milanovićev nastup oko BiH sada već ulazi u fazu kontinuiteta, on sada već redovno suflira i stavlja se na stranu Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali ovaj puta je počeo i svojevrsno "oranje" po Srebrenici, mjeriti razinu genocida, proučavati tko se pretjerano stavlja u status žrtve, ali u Hrvatskoj ne čujemo nikakvog ozbiljnog kontriranja oko Milanovićeve politike prema BiH. Do sada se nije oglasio niti jedan bivši ministar ili ministrica vanjskih poslova.
Neovisno o ratovanju s Plenkovićem, oko pitanja BiH, Plenković se ne javlja, ali i zašto bi s obzirom da se Milanović lijepo slaže s njegovim predsjednikom HDZ-a BiH, dugovječnim i kontroverznim Draganom Čovićem. Sadašnji ministar vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman, ne uživa osobiti autoritet, a i redovito je na repertoaru Milanovićevih sprdnji, a bivši HDZ-ovi ministri vanjskih poslova, i Miro Kovač i Davor Ivo Stier, ušutkani su – jer su na listi za veleposlanička mjesta.
Ali što je s opozicijom? Hrvatska desnica je tradicionalno na strani Dragana Čovića, ali što je s ljevicom? Ne javljaju se ni bivši ministri vanjskih poslova s ljevice (osim načelnih izjava da se ne slažu sa sadašnjom politikom prema BiH), ali ni sadašnji lideri ljevice i centra u Saboru nemaju nikakvog komentara ili jedva izgovore neku vrlo blagu rečenicu ako ih baš prisile novinari u intervjuima na pitanja o Milanovićevoj politici prema BiH, ili sada o ovom petljanju oko Srebrenice.
Velika, teška šutnja. Ili zaobilaženje. Neki će reći da nemaju stručnjaka za vanjsku politiku, drugi će odgovarati da ne znaju zašto to tako radi Milanović, ili da baš ne odobravaju, ali, zašto bi oni to komentirali. Okorjeli milanovićevci pak tvrde da mi to svi skupa ne razumijemo dobro, da treba misliti na "širu sliku".
"Nisam ja glasnogovornik Zorana Milanovića. (…) Ima podršku SDP-a za stvari koje radi, a koje ulaze u ustavni opis njegove dužnosti. Da se sto posto slažem s njegovim odlukama, ne", govorio je u jednom od posljednjih većih intervjua predsjednik SDP-a Peđa Grbin. Ni iz Možemo, od kojeg se mnogo očekuje na narednim parlamentarnim izborima, nema odlučnih reakcija na poteze predsjednika Milanovića i njegov zagrljaj s Dodikom i Čovićem. Prave se da to ne vide.
Nekoliko modela obrane vlastite slabosti
Zamislite da je Kolinda Grabar Kitarović krenula mjeriti genocid u Srebrenici kao što je to učinio Zoran Milanović. Bi li i tada šutjeli i Možemo i SDP i Klub socijaldemokrata i Centar…?
Nema sumnje da Zoran Milanović u svojim nastupima u kojima mitraljira po Andreju Plenkoviću, ministru obrane Mariju Banožiću, funkcioniranju pravosuđa ili dosezima DORH-a, vrlo često pogodi bit i upozori manje ili više jasnim rječnikom na anomalije, ali je li to razlog da mu se oprašta sve što radi oko covid potvrda ili rovarenje u BiH?
Izgleda da je lijeva oporba pala u zamku iz koje će se teško iskobeljati. Kao da zaključuju da je bolje ne dirati zvijer koja je toliko popularna u javnosti, osobito oko domoljubno nepopularnih tema. A osim toga, ako ga krenu prozivati, ili ako izgovore nešto što se njemu neće svidjeti hoće li završiti kao oni koji su se to drznuli?
Hrvatski predsjednik neočekivano se našao u situaciji da brani Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH
Hoće li ih pred kamerama nazivati "narikačama" ili će završiti kao Armin Hodžić s kvalifikacijom da "on" nikad nije čuo za njega? Zamislite ako vam Zoran Milanović kaže da nikad nije čuo za vas! Nije li jadno ako smo došli do toga da se političari ne usuđuju kritizirati predsjednika zato jer se boje da će završiti u njegovim monolozima?
A tu su i oni koji smatraju da se treba voljeti Zorana Milanovića pod svaku cijenu jer ako se bira "između" Andreja Plenkovića i Milanovića, on je ipak "manje zlo". Pa se onda Milanoviću mora progledati kroz prste ako povlači po blatu "babe" ili rovari po Srebrenici. Pravimo se da nismo čuli. Istaknimo ono što je "lijepo spustio" Plenkoviću.
U zagraljaju s Dodikom i Čovićem
Kao da to sve skupa, od baba do Srebrenice, nije jedan te isti predsjednik države. Za neke i dalje najveći frajer među političarima, jedini koji ima petlje podrivati HDZ i Plenkovića koji samo povremeno "malo zastrani". U tom precjenjivanju Milanovićeva "podrivanja" Plenkovića ići će se tako daleko da će mu se i oprostiti kada zaboravi razobličavati velike suštinske probleme, od gospodarstva do korupcije, nego paradno podbada i inzistira na detaljima koji su njemu važni.
Želi li to lijeva opozicija poručivati da im je bolje i lakše pod skutima lidera Milanovića? On udara i juriša, mahnita, okuplja sve i svašta, a i oni koji to vide ne bi se distancirali od toga. Samo bi negdje gdje ih nitko ne vidi malo kolutali očima.
Kažu neki da nije sad još vrijeme. Pustite Milanovića. Mi nemamo ništa s njim. A zašto bismo se "stalno" distancirali? I tako dalje. A tako pokazuju svoju veliku slabost, nespremnost da otvaraju velike teme, pa i one teške i nepopularne.
Puštaju zvijer da raste i naraste. Puštaju tako i da Hrvatska završi kao glavni "pajdo" Milorada Dodika i Dragana Čovića. Kad šute nije to više samo Zoran Milanović u zagrljaju s Dodikom i Čovićem, nego nas sve uvaljuju u zagrljaj s njim.
