Ravnatelj Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju dr. Davor Gredičak potvrdio je za Večernji list da je jutros oko 5,20 sati prirodnom smrću u 88. godini života preminula naša pjesnikinja i književnica Vesna Parun.
Vesna Parun je u Stubičkim toplicama boravila od 2002. godine, kada je dovedena zbog prijeloma natkoljenične kosti. Kasnije je liječena od tumora štitne žlijezde, a bolovala je i od tromboze i kardimiopatije. U redovnom obilasku mrtvu su je pronašle medicinske sestre, nakon čega je dežurni liječnik potvrdio smrt, najvjerojatnije od plućne embolije. ''Obavijestili smo Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, koji je plaćao njezin boravak u našoj ustanovi, te očekujemo njihovo javljanje i daljnji dogovor. Inače, soba s njezinim stvarima i rukopisima koje je vjerno čuvala zaključana je i sve čuvamo, rekao je Gredičak za Večernji.
Poezija je bila prava ljubav Vesne Parun, no već poslije druge knjige pjesama počela je pisati prozu i drame. Objavila je više od 60 knjiga poezije i proze, a uprizorena su joj četiri dramska djela. Stvarala je dulje od 50 godina, a za svoj je rad dobila brojne nagrade i priznanja.
Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često ostajao bez posla, pa je brojna obitelj živjela u prilično teškim uvjetima.
Vesna je velik dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i Šibeniku. Osnovnu školu završila je na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, gdje je 1940. maturirala. Bila je odlična učenica i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba, gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala.
Poslije rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.
Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj, gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No, nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim toplicama.
Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.
Vesna je imala težak život već od djetinjstva, te je iskusila više patnje i stradanja nego radosti.
Tijekom života potpuno se predala književnom radu, postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
Neandertalci, inače nemam ništ’ protiv njih, pola svog ljudstva pobacali u tavu, ispekli ih, proždrli, i napravili Državu. Kako im je pošlo to “za trbuhom”, zna se. To jest: ne zna se. I nikom ništa. Sad proračunske popunjavaju rupe kruhom. Vuk sit, i cijelo je dupe. Susjedi vele: ta Država je luda! A Država im citira Augustina i Moniku. “De civitate Dei”, dakako. Ali u toj nezbiljskoj Božjoj civitadi nije li – od straha da ne umre od gladi – premijer nekom Cigi ukro harmoniku? I punih hambara dao gordo se u trk, vičući: htjeli ste vi mandrili muškarca, koji nema ni muda, ni brk. Pa sad ga nemate. Eto vam Kosorčice! Nema muda, doduše, al ima zato cice u koje bozi dvaju vjetrova pušu. Pa prakamenu svoju spašavaj dušu. I sritno van bilo pod štitom svetog Duje. A meni se od vas povijesno podriguje.
Vesna PARUN, 30. 8. 2009.
