Akademski slikar iz Varaždina, Laslo Vaštag, pripadnik je skupine mladih nada suvremene hrvatske likovne umjetnosti.
Rođen je u Varaždinu 1982. godine, diplomirao je slikarstvo u Beču 2006., a izlagao je u Hrvatskoj i inozemstvu.
Vaši motivi pripadaju svijetu svakodnevnog okruženja. Kako izabirete za Vas zanimljivu temu? Ne biram temu, barem ne svjesno. Na dnevnoj razini ne razmišljam o izboru, tematici, budućem kretanju slika ili sličnome. Nesvjesno upijam okruženja i emocije koja na kraju kulminiraju u tom fizičkom objektu, u ovom slučaju, na dvodimenzijonalnoj površini. Glazba, film, nove tehnologije, knjige i mediji kao moj utjecaj žive zajedno sa klasičnim slikarstvom.
Slikate na velikim formatima. Spajaju li veliki formati fizički i duhovni osjećaj slobode? Naravno, osjećam određeni strah od malog formata kad su oko i kist usredotočeni na minimalan prostor. Volim kad veliki format donese sa sobom drastičnija gibanja, u duhovnom i fizičkom smislu, a takvo gibanje želim prenijeti i na gledatelja u galeriji. Iskreno, nisam spretan na malim formatima, lako se počinjem gubiti u kompoziciji i strukturi slike. Nedavno sam kupio nove ljestve koje mi još jače olakšavaju penjanje i micanje sa jednog kraja slike na drugi.
Prva Vašu izložbu činila su ulja. Što tako posebno, privlačno pronalazite u toj tehnici? Ulje je jedini medij koji se uspio dokazati kao kvalitetno riješenje u realizaciji mojih ideja i radova tako da skica, motiv i platno traže taj medij kao njegovu osnovu, moj osobni izbor je poprilično nebitan. U slikarskim trentcima, kad motiv traži drugi medij, lako primijenim akril, temperu ili drugo. Osobno, nijedan medij me naročito ne privlači, on je samo alat koji je potreban ka završetku rada.
Vi ste mladi umjetnik. Ima li po Vama klasično slikarstvo svoju budućnost? Iskreno, nikad nisam o tome razmišljao i nemam mišljenje o slikarskoj prošlosti i budućnosti. Slikarova dužnost je da slika slike, bez obzira na nebitne utjecaje, tržišne oscilacije, kritičnu masu i stvari koji nemaju mjesto u njegovoj blizini. Naravno da ponekad trendovi, novac i tržište diktiraju popularnost nekog medija i tako stvaraju određenu nadu i optimizam u smjeru njegove kretnje i budućnosti, ali slikarstvo i njegov stvoritelj su jedini stvaran aspekt u tom svijetu. Sve dok je tako, slikarstvo ima budućnost.
Zanima me Vaše životno okruženje. Kako je biti slikar u Varaždinu? Svoje slike i slikarske ideje ostavljam iza sebe onog trena kad zatvorim vrata atelijera. Moja izabrana izolacija, tvrdoglavost i sramežljivost na javnim mjestima me pretvaraju u neku vrstu slikarskog duha za kojeg nitko nije čuo. Naravno, Varaždin je krasan grad ali, iskreno, ne osjećam neku pretjeranu povezanost sa njegovom kulturom, društvenim zbivanjima i urbanim duhom. Volim se držati podalje od društva, a to reflektira i odabir mog radnog prostora koji je skriven od grada, u prirodi. Sve se može promijeniti kasnije, ali kad dođe vrijeme za to.
Što trenutno radite u atelijeru. Oprostite, jeste li uredili pitanje atelijera? Pitanje atelijera je uređeno. Na svu sreću sam uspio pronaći adekvatan i funkcionalan prostor koji ispunjava sve moje kreativne potrebe. U atelijeru je trenutno mirno, kistovi su pospremljeni a boje su uredno zatvorene i posložene. Uništenje i nezadovoljstvo nekolicinom radova su me nažalost natjerale na pauzu. Trenutno više slikam daleko od atelijera (javni prostori, zidovi itd.) gdje pokušavam spojiti putovanje, društvo, ugodu i kreativnost.
Panovi, obaveze, izložbe, knjige? Već dulje vrijeme razmišljam, i idem, u smjeru kompletnog preuzimanja kontrole nad svojim radom. Namjeravam otvoriti telijer u kojem će biti smještene prostorije za slikarstvo, fotografiju, glazbu, grafiku. Prezentiranje, prodaju i distribuciju radova preuzimam na sebe... Trenutno, ne marim o izložbama i napretku slikarske karijere i rada u klasičnom smislu, naime, galerijska i umjetnička politika iz prošlosti me natjerala na razmišljanje i gibanje u drugom, samostalnijem smjeru.
Opišite jedan prosječni Vaš, slikarski dan. Mislite prosječnu slikarsku noć? Većinom slikam od 2 ujutro pa do trena kad više ne mogu oči držat otvorenima. Kad krenem slikati, ne slikam konstantno u jednom komadu. Često puta prekidam slikanje čitanjem knjige, preslušavanjem ploča, sviranjem, odlaskom na benzinsku crpku, sitnim stvarima. Ponekad imam dojam da je slika na štafelaju samo jedan od običnih predmeta u kući kojem ponekad treba malo pažnje. Kad svane, popijem kavu i odlazim u krevet. Trudim se promijeniti taj ritam, nije dobar za zdravlje.
Kada ste prvi puta osjetili poriv da jednoga dana budete umjetnik? S devet godina kada sam u dnevnoj sobi svojih roditelja načinio svoj prvi pravi crtež. Ironično, crtež je bio veličine 3 metra a podloga je bila, tapeta na zidu. Ipak, moram priznati da nisam tog trena osjetio da ću bit umjetnik, ne osjećam to ni danas, jednostavno je to tako, u nekoj čudnoj formi i boji. Ne predstavlja mi to neki značaj.
