Spomenici kao urbani sadržaj?

Spomenička situacija na našim ulicama i trgovima označena je etiketom vrlo upitne kvalitete, a često je puta na rubu skandala političkih moćnika i struke, no pitanje koje se postavlja jest u kojoj je mjeri ona urbani sadržaj.

Tema suvremene hrvatske javne plastike u posljednjih dvadesetak godina zauzima više prostora u političkim kolumnama dnevnih novina, nego u kritičarskim interpretacijama. Često na rubu skandala, odnosno sukoba između odluka političkih moćnika i stručnih sudova, spomenička situacija na našim ulicama i trgovima označena je etiketom vrlo upitne kvalitete.

Činjenica je, naime, da je tijekom cijeloga 20. stoljeća javna skulptura, uglavnom spomeničke namjene, odgovarala odrednicama razdoblja u kojem je nastala. Međutim, od devedesetih godina naovamo inauguriran je svojevrsni retrohistoricistički ili retroakademski stil koji je poput „narodnjaka” u našem eteru zavladao upravo središnjim urbanim potezima.

Zato potpuno opravdano imamo dojam da su na nekim, nimalo perifernim gradskim lokacijama, ostavljeni radovi zaboravljeni prilikom selidbe fundusa Gliptoteke. Nije pri tome riječ o dvojbi između apstrakcije ili figuracije, jer jednaku karakteristiku suvremenosti nose prepoznatljive skulpture sa zagrebačkih razglednica, primjerice djela istoga autora Ivana Kožarića: Matoš na Strossmayerovu šetalištu i Prizemljeno sunce u Bogovićevoj ulici.

Riječ je, naime, o mnogo dubljoj socijalno- kulturološkoj problematici poimanja suvremene umjetnosti i urbanizma, jer kako se inače može protumačiti postavljanje skulptura (bez javnog natječaja!) nadomak glavnog zagrebačkog trga, koji ni po čemu ne odgovaraju ni suvremenoj umjetnosti ni duhu vremena u kojemu živimo, piše Pogledaj.to.

Ovoga ljeta „otkriveni” spomenik poginulim braniteljima u Domovinskome ratu s područja Karlovca svjedoči da iznimke itekako postoje, i to upravo na području najsloženije problematike spomeničke skulpture.

Karlovački je spomenik monumentalni, mnogo veći zahvat u urbani prostor, tako da je bilo potrebno primjereno arhitektonsko-urbanističko uređenje trga koje je uspješno realizirao ured 2+ (Damira i Judite Ljutić). Prepoznatljivi simboli četiri karlovačke rijeke, četiri vrpce duge četrdesetak metara, nakon horizontalnog mirnog i valovitog toka podižu se uvis, poput brane prema jugoistočnoj strani odakle je grad tijekom rata bio najžešće napadan.

Treba li uopće objašnjavati simboliku rijeke za ljudski život ili podizanje prema nebu? Karlovački je spomenik izrađen od nehrđajućeg čelika, pa tako površina upija svjetlo i odraze okoliša, što mu daje posebnu kvalitetu transparentnosti. Naizmjeničnom pokrenutošću metalnih vrpci Korkut prenosi dinamične pokrete valova uzburkanih i nemirnih tokova rijeka (i života), te tako stvara osobito intrigantnu prostornu vrijednost.

No, najvažniji doprinos toga vedrog, optimističnog prostornoga znaka svakako je njegova svojevrsna „socijalizacija” s obzirom na to da je poput skejterske piste privukao karlovačke skejtere. Trg sa spomenikom nije zato ostao u „mauzolejskoj” izolaciji, nego je ubrzo postao pristupačan urbani sadržaj, piše Pogledaj.to.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr