Policajci, pridružite nam se!

Čita nekakva kokoš, na jednoj od onih desetak radiostanica koje zvuče identično, jutarnje vijesti. Za kraj je sačuvala onu da se pojedini sindikalci nisu pojavili na pregovorima s Vladom oko izmjena kolektivnih ugovora za javne službe. Kad je to pročitala, preuzme je fra Zvjezdan Linić.

Krene propovijedati: ti pohlepni sindikati ne vide dalje od svojih božićnica i regresa, trebali bi izaći na ulicu i pogledati kako neki ljudi nemaju ni za jesti, djeca o kolektivnim ugovorima uče samo u školama, u privatnom sektoru ih nema nitko (laž), gospoda sindikalisti nisu organizirali ništa više od prvomajskih gozbi s grahom i pivom… I tu se negdje zaustavi i pusti neki od onih priglupih pjesmuljaka, kakvi se već vrte na takvim tupavim radiostanicama.

A što biste vi napravili da vas poslodavac pozove na razgovor o ugovoru koji ste vi potpisali s njim, a u njemu je dio vaših primanja izbrisan bez konzultacija s vama? Rekli biste mu bravo, svaka čast? To je ta hrabrost naspram izrabljivača koja nas spašava, uvlačenje do cipela?

Hitna koja to nije

Jer upravo je gore opisano Vlada napravila prilikom donošenja proračuna. Jednostavno nije uračunala troškove za ‘naše’ javne usluge. A spikerici je propuh u glavi odnio sjećanje na referendum. Prehladila joj se misao što znači dodatno tlačenje ljudi u obrazovanju i u medicini. Ne zna kako se to odražava na djecu koju učitelji povijesti uče o pravima za koje su tamo neki sindikalci prolijevali krv. Ili na pune čekaonice u službi koja se zove “hitna”, ali to jednostavno nije, jer svaki od tih doktora radi na traci na kojoj se dnevno izmjenjuje bar 50 pacijenata.

Ima razumijevanja za Vladu, koja, recimo, ima razumijevanja za Međunarodni monetarni fond. Slušali su MMF kad je trebalo privatizirati državna i javna poduzeća ili kad nas je trebalo učiniti “konkurentnijima” rezanjem plaća.

Kako naša Vlada sluša MMF

Ali Vlada će rado zanemariti podatak tog MMF-a, koji smatra da Hrvatska ima jednu od najmanjih država u usporedbi s 27 članica Europske unije. Godine 2009. i 2010. Hrvatska je u toj skupini s 28 zemalja imala četvrtu najmanju državu, iza Bugarske, Rumunjske i Slovačke, napisale su Novosti. Do lani je prosjek EU narastao na 48,5 posto, a u Hrvatskoj pao na 41,4 posto BDP-a.

Štoviše, trojica znanstvenika Instituta za javne financije, Vjekoslav Bratić, Predrag Bejaković i Goran Vukšić, na temelju podataka od 2005. do 2008. godine, ustanovili su da Hrvatska ima ispodprosječan udio zaposlenih u javnim sektorima obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, javne uprave i obrane, obaveznog socijalnog osiguranja i slično. U obrazovanju radi 5,59 posto ukupno zaposlenih, dok je europski prosjek 7,1 posto. Osim toga, kad EU otvori vrata našim kadrovima, očekuje se egzodus medicinskog osoblja. To će biti sjajno za Linića i ne tako dobro za nas.

Ne odlaze oni koje dovodi politika

Ako sindikati ne pristanu na rezanje božićnica i regresa – koji su, da se razumijemo, kompenzacija za relativno nisku plaću – otpuštat će ljude, kažu u Vladi. I onda Branko Grčić, bez da je ikoga išta pitao, ode na posao i otpusti 11 ljudi. I to uglavnom onih s kraja hranidbenog lanca, kao što često upozorava sindikalist Željko Klaus.

“Nemojte nasjesti na to da se podijelimo na realni i javni sektor i govoriti – mi iz realnog sektora dajemo vama u javnom. Pa ne mislite valjda da će oni koje je politika dovodila stradati? Stradat će čistačice, vozači, kotlovničari… I opet će one strukture ostati”, kazao je Klaus u vrijeme krojenja ovogodišnjeg proračuna. To se potvrdilo u slučaju Grčića – od tih 11 ljudi, devet ih je stavljeno na raspolaganje, a domar i portir su definitivno dobili nogu.

Kad Milanoviću nešto treba, mi to moramo platiti

Ipak, u veljači je bilo prostora da se napumpaju neki troškovi. Zoranu Milanoviću, recimo, treba – i baš mu, ono, ‘treba’ – pet milijuna skuplji ured nego što ga je imala Jadranka Kosor. Više nego što nekom treba par tisuća kuna dva puta godišnje, za Božić ili kad ide na godišnji.

Kako predsjednik Republike, Sabora i Vlade za vrijeme godišnjeg mogu koristiti rezidencijalne objekte u vlasništvu države, normalno je da ih briga ako će se par stotina metara od njih možda nalaziti šator s četveročlanom obitelji, koja čak spada među sretnije jer je ipak na moru. Nema veze što se možda par kilometara dalje nalaze objekti u kojima su zaposlenici u komunizmu odmarali kosti uz more, a danas ili ne rade ili ih drže kakvi tajkuni.

Zastupnicima se pak podmiruju stanarine do 2.500 kuna mjesečno i režije u visini 500 kuna. Ministri pak moraju dati neke ozbiljne pare ako misle živjeti u Zagrebu. Tako za stan od šezdesetak kvadratnih metara u Zagrebu daju stravičnih 300 kuna mjesečno. Imaju naknadu za život odvojen od obitelji, naknadu troškova prehrane.

Osjećate li se opsluženo?

Posebno je divan članak 15. zakona o njihovim pravima i dužnostima, koji kaže da nakon što nam, kako kaže Čačić, prestanu “služiti”, pola godine imaju pravo na naknadu u visini plaće koju su imali, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini pola plaće.

Osjećate li se opsluženo? Je li vam Radimir Čačić učinio više dobra nego ona medicinska sestra koja je u bolnici opsluživala vas i još desetak (ili na desetke) pacijenata? Iako je odgovor vrlo vjerojatno – ne, svi koji bi izvlačili taj argument bili su dosad nazvani populistima. Vladimir Ferdelji bi ministrima naprimjer dao sedam puta veću plaću samo da konačno nešto i naprave.

Ali oni neće ništa pametno napraviti. Nakon gomile loših brojki kojima smo zasuti prošloga tjedna, ovog nas je Državni zavod za statistiku obavijestio da građani troše 7,3 posto manje nego lani. Sad tome na godišnjoj razini treba oduzeti i dodatke na plaću koje će izgubiti zaposleni u javnom sektoru. Te dodatke ovi u privatnom nikad više neće vidjeti jer poslodavci ondje gledaju što radi Vlada i trude se biti korak ispred nje, najprije kada su u pitanju gaženja prava radnika.

Prioriteti našeg pravosuđa

A zašto? Zato što naši sudovi naprimjer imaju vremena voditi dva postupka zlostavljača iz Brezovice Mije Pavića protiv novinarke Nataše Škaričić na dva različita suda. Donijet će ekspresne presude, i to zlostavljaču u korist. Zato što potrebe za radnim sudovima nema, iako radni sporovi traju po desetak godina. Na jedvite jade otvoren je jedan, i to u Zagrebu.

Ima ukupno jedna dobra stvar koja se može dogoditi iz ovih rezanja prava u javnom i državnom sektoru. A ta je mogućnost da policajci, kad im Vlada ukine prava, prijeđu na stranu prosvjednika. Isto kao što su to učinili za vrijeme prosvjeda protiv štednje na građanima u Londonu ili Frankfurtu ovog proljeća, ili za vrijeme prosvjeda protiv diktature lani u Tunisu.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr