Istinita priča o Nikiti Čikiti i jednom dobrom svećeniku

Nikita Čikita član je moje obitelji i za opisati je jednom riječju, dovoljno bi bilo reći – buntovnica. Svojeglavo stvorenje koje nikad i ništa ne prihvaća zdravo za gotovo i koje uvijek tjera neku svoju pravdu.

Ovo je istinita priča. Rekla sam glavnoj junakinji da želim napisati priču, priču o njenoj priči. Nakon što mi je to odobrila, zamolila sam je da smisli neki pseudonim za sebe.

Malo se zamislila, pa rekla:

“Nikita Čikita. Nazovi me tako.”

“Nikita Čikita?”, digla sam obrve.

“Da”, odgovorila je klibereći se onako kako se već kliberimo kad imamo šesnaest godina.

“OK”, rekoh smijući se. OK, Nikita Čikita. Ćaknuto zvuči, kao i sama priča.

Nikita Čikita član je moje obitelji i za opisati je jednom riječju, dovoljno bi bilo reći – buntovnica. Svojeglavo stvorenje koje nikad i ništa ne prihvaća zdravo za gotovo i koje uvijek tjera neku svoju pravdu. Ukratko, od one djece s kojom “nije lako”. Roditelji Nikite Čikite su si sami krivi za svoje nevolje, jer su svoju djecu odgajali i učili da misle svojom glavom. E pa, eto im sad.

Naravno da će pognuti glavu

Taj dan našli smo se, nas nekoliko generacija, na obiteljskom ručku i uživajući u toploj kakofoniji glasova odraslih i djece, razmišljala sam, pomalo sjetno, kako se ustvari rijetko sastajemo ovako “na gomilu”. Samo na pola uha slušala sam Nikitu Čikitu koja je za stolom, točno nasuprot mene, jednoj od svoje dvije prisutne bake vatreno tumačila svoje poglede na svijet. Baka se, pomalo smeteno, trudila pohvatati konce Nikitinog iscrpnog obrazlaganja vezanog uz nekakvu splitsku grupu mladih kojoj se priključila, a s ciljem borbe za pravednije društvo i mir u svijetu. Raznježeno sam promatrala njene sjajne oči i prisjećala se kako sam i sama u šesnaestoj mislila da mogu promijeniti svijet. Njena angažiranost me ispunjavala ponosom, ali me i rastuživala, jer naravno da će njen šesnaestogodišnji žar splasnuti i ustuknuti pred okrutnošću i ravnodušnošću svijeta. Naravno da će jednog dana, kao i većina nas, pognuti glavu i pomiriti se s većinom nepravdi i da će joj se, brže nego što misli, najhrabriji istupi za pravedniji svijet svesti na bijesne statuse na nekoj od društvenih mreža.

Ne šteti, nek’ dijete ide…

Misao o mirenju sa svim i svačim posebno me zaokupila nakon što je netko od članova obitelji spomenuo Nikitinu skoru krizmu. Eh, da. Pričesti i krizme, ljudi danas to obavljaju onako rutinski i odnose se prema tome otprilike kao nekad prema primanju u pionire i potom u omladince. Neki od njih baš i ne vjeruju, a neki uopće i ne razumiju u što se to njihov pomladak “učlanjuje”. To je možda strašno, ali strašnijom od toga im se čini mogućnost da se njihovo dijete izdvaja i strši. Zato sliježu ramenima i pristaju. Čast iznimkama, ali generalni stav prema tom masovnom regrutiranju, i onda i sad, podsjeća me na stav koji otprilike imamo prema nekim alternativnim metodama liječenja bolesti – možda neće ničemu koristiti, ali neće ni nanijeti štetu, pa nek’ dijete ide…

Nikitini roditelji, koji nisu vjernici, po ovom su pitanju svojoj djeci dopustili mogućnost vlastite odluke i izbora. Ako žele ići u crkvu i na školski vjeronauk, nek’ idu, a ako ne, opet dobro. I zato je svećenik, nakon što je Nikiti prijekornim glasom objavio da je neće krizmati jer je, citiram, “nije nikad vidio na misi u crkvi”, te jer se “od dvadeset i šest mogućih sati župnog vjeronauka ona udostojila ukazati tek na njih osam”, bio nemalo iznenađen i zatečen strastvenim govorom koji mu je mala buntovnica održala, doslovno u jednom dahu.

‘Znate šta ću van reć?’

“Nećete me krizmat, je li? OK, nemojte me krizmat, nema veze, ali to vam nije u redu, znate, kažete niste me vidili u crkvi na misi i da san malo puta došla na župni vjeronauk, i je, to je istina, ali znate šta ću van reć, ja ne želin dolazit na vjeronauk ni zbog vas, ni zbog mame, ni tate, ni zbog nikoga, ako ću dolazit, dolazit ću zbog sebe, eno, imate na misama masu ljudi šta dolaze, a ne drže se nikakvih Božjih zakona, niti poštuju ono šta je Isus govorija o ljubavi i sve, i uostalom šta to znači, ako ne dolazin u crkvu da za mene Bog ne postoji, e pa ja to ne virujen, ja znan da je Bog u meni, Bog je moja savjest, OK, neman pojma deset božjih zapovijedi i sedan smrtnih grijeha, niti planiram to naučit, dobro, pročitat mogu, ali naučit neću, jer ja ljudski znan šta je dobro, a šta nije, smatram da svaka osoba u sebi zna šta je dobro, a šta nije, i znan da mi deset zapovijedi ne znače puno ako ću ih danas naučit napamet, a sutra prikršit, mogu ja napisat jedan lipi sastav o Isusu i o tome zašto se ja krizman, ali meni je važnije da ja iskrena uđem u tu krizmu nego ovi šta i ne znaju zašto se krizmaju, ili pogledajte u šta se to pritvorilo, roditelji in kupuju odijela od dvi iljade kuna, zavrte pet janjaca i misle se koliko će dobit eura od kumova i familije, jer su za krizmu potrošili i ono šta nemaju, a ovi šta puno imaju, natječu se ko će bogatiju krizmu imat, i sad vam oni valjaju, oni su veći vjernici od mene, e, moja obitelj, nisu oni neki veliki vjernici, ne guraju me u crkvu, ali mi i ne brane, možda van više vridi mojih osan puta šta san došla svojon voljon, nego da san dvadeseišest puta došla zato da me ne bi neko vika, mislin, vi ste tu da me krizmate, ali na ovaj način me gurate od crkve, i dobro, onda iden ja ća, ali to će onda bit vama na dušu, a ne meni, i da vas nešto usput pitan šta ne razumin, učite nas da ne smimo bit bahati, aj mi sad objasnite zašto onda papa sidi na zlatnoj stolici, a?

‘Oš mi doć na krizmu?’

Svećenik je otvorenih usta zurio u taj uskiptjeli šesnaestogodišnji ekspres-lonac i da je imao šesnaest ruku, vjerojatno bi se sa svih šesnaest bio prekrstio.

“Oćeš li mi doć na krizmu, a?”, Nikita Čikita me gledala s iščekivanjem.

“Molim? Ček, pa zar nisi upravo ispričala da te je taj svećenik odbija krizmat?”

“Ma neeeeee, nisan ti ispričala kraj!”

“Kraj? Zar kraj nije nastupija kad si izgovorila ono pitanje o papi?! Mislim, šta je taj svećenik uopće reka na sve to? Daj, živo me zanima!”

“Pa, prvo nije ništa reka. Nego me odveja u knjižaru.”

“U knjižaru?”

“Aha. I kupija mi Bibliju! Veliku!”, uzvikne smijući se.

Što radi dječja iskrenost

Ha! Tipično! Podmićivanje! Kako prozirno! A onda se Nikita prestala smijati i ozbiljno me pogledala.

“Da, kupija mi je Bibliju. I reka mi je…”

“Ma znan, reka ti je da izmoliš deset Očenaša zbog poganog jezika, pretpostavljam? Bit će zva i egzorciste?”

“Ne. Reka je: ‘Nikita, ti si revolucionarka. Znaš, i Isus je bio revolucionar. Nemoj nikad odustati od svojih ideala.'”

Buljila sam u nju zbunjeno. Svašta sam očekivala, ali ovo sigurno ne. Eto što radi dječja iskrenost, mozgala sam. Hoće li Nikitu, kao i većinu nas, proći bunt i potreba da svijet oko sebe učini boljim i pravednijim mjestom? Možda. Možda odustane od svojih revolucija. Ali, sigurna sam, kad bi sva djeca, kao i ona, imala pravo izbora, kad bismo ih učili da govore bez straha ono što stvarno misle i osjećaju, te kad bi svi odrasli, kao i onaj svećenik, bili spremni čuti, stvarno čuti što im klinci govore, možda ovome svijetu revolucionari nikad ne bi ni zatrebali.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr