DRUGA STRANA MEDALJE

GASTARBAJTERI SE VRAĆAJU KUĆI: ‘Gorak je taj kruh. Naš je čovjek u Njemačkoj gladan i žedan. Svi dobro razmislite…’

Ljudi diljem regije odlučili su potražiti sreću van granica svoje zemlje, neki od njih davno, dok neki tek pakiraju kofere. No, nezanemariv dio njih vraća se svojim domovima – tvrde da nije sve tako divno kako se čini ljudima u domovini.

Večernji list razgovarao je sa četvoricom muškaraca iz BiH, koji su svima koji razmišljaju o odlasku savjetovali da prije toga dobro razmisle.

Mario Čutura u Njemačku je otišao zbog financijskih poteškoća, s nadom da će u kratko vrijeme riješiti svoje probleme. Barem takve priče kruže po Hercegovini. No, ubrzo se uvjerio da u Njemačkoj ne teku med i mlijeko. Uspio je izdržati tek godinu dana, a financijske probleme nije uspio riješiti.

‘Bio sam jamac za kredit i zbog određenih komplikacija sam ga morao vraćati. U Njemačkoj sam izdržao godinu dana, bilo je teško jer mi je obitelj ostala ovdje. Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da se ne može vratiti kredit za godinu dana, nego je za to potrebno mnogo više jer nisu ni u Njemačkoj uvjeti kao što su bili ili kao što se to priča. Gorak je to kruh.

Ja sam život tamo iskusio na vlastitoj koži, tako da ne bih nikome poželio da ode iz nekakvoga inata u Njemačku. Treba dobro razmisliti prije te odluke’, navodi Mario koji je u Njemačkoj radio na gradilištu.

Radi se puno, bez obzira na uvjete

Ističe da se tamo radi od devet do deset sati dnevno, po svim vremenskim uvjetima.

‘Poslije toga dolaziš u stan koji je prazan ili pun nekih nepoznatih ljudi čije su misli također uz obitelji. Nešto se večera, ode se na spavanje i ujutro opet na bauštelu.

krov

Nije to ni neki novac, ako te poslodavac prijavi na puni iznos, satnica je znatno niža. Kad se radi ‘na crno’, nešto se može zaraditi, ali tada si na meti financijske policije i brojnih drugih institucija.

Troškovi su ovdje veliki. Oni koji dođu s obitelji u startu imaju ogromne troškove. Oni koji dođu sami, a obitelj ostave kući, teško mogu osigurati i sebi i njima pristojan život. Evo, ovdje u Posušju radim poslove na mikseru i zaradim plaću koja mi je sasvim dovoljna za život i vraćanje kredita. Umorim se, ali sam svaku večer kući sa svojima’, zaključio je Mario.

‘Tamo je naš čovjek gladan i žedan’

Njegov sumještanin Tomislav Bešlić kući se iz Njemačke vratio već nakon pola godine. Ne misli se više tamo vraćati.

‘Nigdje se ne živi bolje nego u Hercegovini. Ovdje se s malo može puno toga, a tamo, u Njemačkoj, tamo je naš čovjek i gladan i žedan. Skup je tamo život, nije to kako se ovdje misli. Ako hoćeš da ti nešto ostane sa strane i da pošalješ kući svojima, onda si i gladan i žedan. Živjeti tamo i hraniti se kvalitetno te u isto vrijeme prehranjivati obitelj u Hercegovini je nemoguće, barem ako radiš na baušteli gdje sam ja radio’, rekao je Tomislav te dodao da je ljeti radio od 10 do 12 sati dnevno, dok se zimi radi kraće, pa je i zarada manja.

Posao se mora završiti u zadanom roku, nije bitno pada li kiša, snijeg, je li temperatura u minusu ili 40 stupnjeva u plusu…

‘Naši ljudi nisu upoznati sa situacijom tamo, možda je nekad u Njemačkoj bilo puno bolje, ali sada velik broj naših, pogotovo onih koji rade na baušteli, a takvih je najviše, živi u neljudskim uvjetima.

Sad više cijeni rodni kraj

Ovdje je Amerika, samo puno naših ljudi to još ne vidi’, rekao je Tomislav, kojem je ipak drago što je prošao to iskustvo jer sada više cijeni rodni kraj.

Ivica Bešlić i Ivan Landeka iz Zagreba su se vratili u Posušje, a obojica imaju članove obitelji u Hrvatskoj. Njima nije ni palo na pamet da odu u Njemačku.

‘Nakon što smo dobili djecu, odlučili smo se dovršiti kuću u Posušju u cilju da nam to bude vikendica. Budući da sam godinu dana, dok se ta kuća pravila, bio intenzivno u Posušju, uvidio sam da se i ovdje može lijepo živjeti od vlastitog rada. Razgovarao sam sa suprugom koja je pristala napustiti posao i doći živjeti u Hercegovinu’, rekao je Ivica.

Na nagovor kolege počeo se baviti proizvodnjom zdrave hrane i sadnjom smilja, a tvrdi da se od toga može lijepo živjeti.

‘Obilazio sam države po Europi gdje su naši Hrvati koji su se odselili prije puno godina i uspoređivao sam kako žive ljudi na tim područjima i u Hercegovini te došao do zaključka kako je neusporedivo lakše i jednostavnije ovdje živjeti. Svi ti ljudi koji odlaze odavde nikad stvarno ne odu jer stalno razmišljaju o povratku i u mislima su ovdje. Zašto ne ostati i pokušati nešto stvoriti ovdje’, rekao je te naveo kako su mu glavni motiv za povratak bili ljudi koji su otišli iz rodnog kraja na čijim se licima vidi da nisu sretni.

Osim toga, kaže Ivica, život je ovdje jeftiniji.

‘Život u Zagrebu bio je skuplji za jednu trećinu nego ovdje. Samo za režije izdvajao sam dvije tisuće kuna, što je ovdje nečija plaća’, zaključio je.

Za razliku od Ivice, Ivan Landeka se iz Zagreba vratio sam te je obitelj zasnovao baš u Posušju.

‘Nakon završetka vojne karijere shvatio sam da i u Posušju ima kruha. Tu sam zasnovao obitelj. Imam četvero djece. Počeo sam se baviti pčelarstvom i sada imam ukupno 140 košnica. Zasadio sam smilje, vodio sam kulturno-umjetničko društvo.

‘Ima kruha na kamenu’

Iz iskustva znam da svatko tko ode odavde razmišlja o tome je li napravio dobar potez. Zadovoljan sam što sam se vratio i sad tvrdim, a to sam svojim primjerom i pokazao, da ima kruha i na kamenu. Smatram da svatko tko ovdje radi osam sati kao u Njemačkoj može živjeti od svoga rada. Problem je što smo mi ovdje navikli provesti pola radnog vremena na radnom mjestu, a pola u kafiću gdje se potroši ono što se zaradi. Preporuka onima koji idu u Njemačku – ponesi spavaćicu i radno odijelo. Drugo ti ništa tamo i ne treba’, rekao je Ivan.

28-godišnjak Ivan Čutura također se otisnuo u nepoznato, no ubrzo se vratio u Posušje te pokrenuo vlastiti biznis.

‘Uvijek sam tražio neke promjene da vidim kako je u drugim sredinama. Kako je tada bio val odlazaka u Njemačku, odlučio sam i ja pokušati. Ondje imam rodicu koja mi je pomogla pronaći posao i snaći se u početku. Radio sam u tvrtki koja se bavi kloniranjem biljaka. Tu sam počeo najprije raditi u laboratoriju, da bi nakon nekog vremena postao voditelj smjene, a zatim zamjenik voditelja laboratorija. Uz to sam vikendom radio dodatne poslove u restoranima’, rekao je Ivan.

On tvrdi kako primanja ovise o tome koji se poslovi obavljaju i u kojim dijelovima Njemačke.

‘Obično je sjeverna Njemačka po primanjima slabija u odnosu na južni dio, tako da oni koji odlaze tamo uglavnom znaju koji će ih poslovi zapasti. Riječ je o baušteli, restoranima i sl. Posao u struci teško je dobiti iako vjerojatno i to neki uspiju’, rekao je.

gradilište, radnici,

Tvrdi da je vikendima uglavnom radio zbog dosade.

‘Nije to kao kod nas, ako hoćeš s nekim na kavu, trebaš se dogovori mjesec dana ranije. Može svatko otići u Njemačku – kupiš kartu i odeš, ali nismo svi isti, ako jedan uspije, ne mora značiti da će i taj drugi kojeg on povuče. Nije laka stvar i mala odluka reći – idem, treba puno toga posložiti u glavi i biti spreman na svakakve udarce života jer ovdje se ostavlja sve, obitelj, prijatelji. Uvijek srce vuče ovamo.

‘Nije ovdje novac na grani’

Imao sam osjećaj da ljudi misle da je ondje novac na grani pa kad kome i koliko treba dođe i uzme. No, stvarnost je znatno drugačija. Radni dan u restoranu ili baušteli je dulji od 12 sati za nekakvu plaću u restoranu od 900 do 1100 eura plus napojnica. Stanarina je skupa. Stan sam plaćao 800 eura, dok su oni na periferiji oko 300 do 500 eura. Hrana je nešto povoljnija nego kod nas, ali zato su izlazak u kafić, večera u restoranu, konzumiranje cigareta, alkohola, piva višestruko skuplji. Nikad neću zaboraviti prvi izlazak u diskoteku u Njemačkoj. Bilo je to jedno manje društvo, naručili smo po jedno piće, a konobar nam je donio račun od 200 eura’, ispričao je.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr