BLOGER IZ VUKOVARA

DIRLJIVA ISPOVIJEST JEDNOG VUKOVARCA: ‘To su moji heroji, ljudi o kojima se ne piše…’

Danas, kada se obilježava 25. godišnjica pada i okupacije Vukovara nakon tromjesečne opsade grada i herojskog otpora Vukovaraca, tih se teških vremena prisjetio i vukovarski bloger Kenguur.

Dirljivu objavu s njegovog bloga prenosimo u cijelosti:

“Danas nisu potrebne riječi. Vi niste poznavali Josipa, Katicu, Vijeku, Ivicu, Zeljka, Đorđa, Antu, Mariju, Miroslava, čika Daneta, Božu, Matu, kao i 40 drugih mojih prijatelja i susjeda iz moje ulice i mjesne zajednice, kojih više nema. O njima razmišljam svake godine i o tome da je moja ulica ostala samo ulica staraca. To su moji heroji, o kojima se ne piše, za koje ne znaju mediji, čije kuće više ne postoje, a većina njih je zaboravljena i od onih kojih ne bi smjeli zaboraviti.

‘NAJTEŽE JE BILO VIDJETI RANJENO DIJETE’: Potresna priča medicinskih sestara koje su spašavale civile u Vukovaru

Napisao sam prije pet godina:

Neki su imali sreću ostati u svom gradu, u svom domu i sačuvati sve uspomene i prijatelje, sitnice koje život znače. Mi iz Vukovara smo imali sreću da smo ostali živi!
Mislio sam napisati toliko toga, ali svake godine kad poželim nešto napisati pomislim da su sve riječi uzaludne i da je smisao pisane riječi samo meni važan.
Na današnji dan prije točno 20 godina srušio se moj svijet. Ostao sam na ulici s najlonskom vrećicom, bez novaca i uspomena, s trudnom ženom i bolesnim roditeljima, bez saznanja kuda i kako.
Ne mogu reći da samo izbjeglica izbjeglicu razumije, ali je sigurno da izbjeglica ili prognanik jedni druge najbolje razumiju. Mnogi nikada neće znati kako je biti bez doma, na ulici, bez novaca, bez ideje kako i kuda dalje. Mnogi neće nikada oblačiti tuđe košulje i gaće, iznosane cipele i odjeću iz Crvenog križa.

SJEĆANJE NA ŽRTVU OBILJEŽENO DILJEM HRVATSKE: Tisuće svijeća zapaljene za Vukovar, Karlovčani niz Kupu pustili lampione

CROATIA-WARCRIMES-VUKOVAR-ANNIVERSARY
I danas, 20 godina poslije, za mene i mnoge moje sugrađane više ništa nije isto kao prije i nikada više neće biti.

Prolazeći ulicama i danas se sjetim mnogih kojih više nema. I sada toliko godina poslije palim svijeće za svoje prijatelje i susjede s kojima sam živio, a kojih više nema.
Mnogima je to samo još jedna obljetnica, 25. godina poslije, a meni je to samo još jedno svakodnevno sjećanje na moj grad i to već 25 godina.

Želim da moj grad istinski postane “Vukovar, mjesto posebnog pijeteta”, kao što su to i mnogi drugi gradovi u kojima su stradali i ubijeni nedužni. Ako su to Kragujevac ili Jasenovac, onda je to sigurno i Vukovar.

Želim da krivci odgovaraju

Želim da političari omoguće u mome gradu život, a ne suživot. Želim da svi jednako volimo svoj grad, da škole i vrtići nisu podijeljeni, da se u školama ne uči drugačija povijest, da djeca odrastaju slobodna i s osmijehom u svome gradu.

Želim da Domovinski rat ne bude jedina tema vezana za naš grad, nego da to budu privreda, umjetnost, kultura… Želim da krivci odgovaraju.”

RAZVIJENOST KAKVU JE IMAO PRIJE RATA NEĆE DOSEĆI JOŠ 100 GODINA: ‘Država mora odlučiti hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti’

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr