Čiča (94) nakon infarkta žali što ne može u Hrvatsku

Ima jedan čiča koji je u 94. godini doživio infarkt. Tek deset dana nakon infarkta, razočaran, jedva se pomirio s činjenicom da ipak neće moći otputovati u Hrvatsku. Tek tada je otkazao putovanje.

Ne radi se ni o kakvom zaljubljeniku u pješčane plaže na Jadranu. Nije on ni hrvatski domoljub kojega naša država privlači patriotskom magnetskom silom. Radi se o Stéphaneu Hesselu, čovjeku kojemu je život pošteđen čistom srećom, u posljednjem trenutku, u logoru Buchenwald za vrijeme Drugog svjetskog rata. Od onda se ne prestaje boriti s grozotama koje velika većina ljudi uglavnom doživljava i proživljava ne boreći se protiv njih.

Najgori stav – ravnodušnost

“Najgori je stav ravnodušnost. Kazati ‘ja tu ništa ne mogu, snalazim se’, takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom. Jedan od neophodnih sastojaka: sposobnost da se pobunite i angažman koji iz toga proizlazi”, piše Hessel u 93. godini života u svojoj knjižici Pobunite se!

Ona je po obujmu bliža brošuri i taman je prilagođena apetitima tipičnog Zemljanina da se informira o bilo čemu što se ne tiče koristi ili zabave za debelo meso na kojem trenutačno sjedi.

Nakon Drugog svjetskog rata Hessel postaje diplomat te 1948. pomaže u izradi nacrta UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Doprinos pisanju takvog dokumenta za većinu ljudi bilo bi dovoljno da se do 94. godine imaju čime hvaliti i tapšati sami sebe po ramenu.

Ali ovaj čovjek ne miruje ni, kako kaže, “u zadnjoj etapi svog života”, kad “kraj više nije daleko”. Živcira ga društvo “ljudi bez papira, etiketiranje imigranata, gdje dovodimo u pitanje pravo na mirovinu i tekovine socijalnog osiguranja, u kojem su mediji u rukama bogatih”.

Dakle, to su neke stvari protiv kojih su se prilično efikasno izborili ljudi zgroženi Drugim svjetskim ratom, kad je stvarno dosegnuto dno dna. Stvarno je nešto i napravljeno. No, nije trajalo dugo, možda tridesetak godina.

Raslojavanje

Trend se počinje okretati tamo pojavom vojnih diktatura u Južnoj Americi, usponom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana na Zapadu, što bi se moglo smatrati “inovacijom 20. i 21. stoljeća” koju spominje, a zbog koje ga nerviraju ravnodušni. Ona je dovela do “golemog jaza između jako siromašnih i jako bogatih, koji neprestano raste”, što je praćeno kršenjem ljudskih prava i stanjem u kojemu se nalazi planet.

Nažalost, Stéphane Hessel nije došao na Subversive festival u Zagrebu da te nove generacije kojima se obraća pouči iskustvima i metodama iz doba Pokreta otpora u Francuskoj prije 67 godina.

Ali zato nema pismenog čovjeka u državi koji može reći da ne može ili da nema vremena pročitati njegovu knjižicu. Osim toga, u Zagrebu se ovih dana, na Subversiveu, može poslušati niz inteligentnih i predanih pojedinaca iz čitavog svijeta, od Tariqa Alija, Samira Amina, Slavoja Žižeka pa do Érica Toussainta, koji je uspio dokazati nelegalni dug Ekvadoru i trudi se isto postići za Grčku, pa do naših intelektualaca i sindikalista s Balkana, poput Borisa Budena, Renate Salecl, Dubravke Ugrešić, Željka Klausa, Davora Rakića… Imaju puno toga za reći.

Pobunite se

Trideset godina nakon što je neoliberalizam počeo svoju suverenu vladavinu u svijetu, a koja samo postaje sve brutalnija i poništava prava koja su stečena u godinama koja su joj prethodila, stvarno je vrijeme da se prestane zanemarivati problem, ali i pokrete poput Occupy Wall Street ili Indignados.

Vrijeme je da se posluša Hessela, čovjeka zbog kojeg vas je sram biti umoran ili ravnodušan.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr