Mrsić bi umjesto kipa i slave mogao dobiti vritnjak

Mirovinski sustav kakvog danas ima Hrvatska uvele su samo zemlje koje su se dale kolonizirati, objašnjava za Danas.hr. profesor Gojko Bežovan te podsjeća na Klausov poučak i, čini se, pametniji način reforme sustava isplate mirovina. Ima li vremena za popravni?

Prof. dr. sc. Gojko Bežovan, profesor Socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, jedan je od najglasnijih kritičara mirovinskog sustava, a u tek započetoj javnoj raspravi o reformi tog sustava, čini se, rijedak glas koji se zalaže za temeljito propitivanje svrsishodnosti i opravdanosti postojećeg modela i ukidanje njegovih nelogičnosti.

Koje su glavne boljke postojećeg modela mirovinskog sustava u Hrvatskoj?
Naši su političari, narodski rečeno, skidali gaće pred ljudima iz Svjetske banke.Mirovinski sustav u Hrvatskoj je reformiran po diktatu Svjetske banke. U svijetu postoji načelo po kojem je sustav socijalne sigurnosti, čija je kičma mirovinski sustav, činjenica koja se ne smije izlagati nikakvom riziku. On je u Hrvatskoj izložen jako velikom riziku, što definitivno dovodi do nestabilnosti socijalnog, gospodarskog, a i političkog razvoja zemlje. Na političke probleme ćemo uskoro doći. U Hrvatskoj je provedena reforma bez ikakvih ozbiljnih rasprava, bez ozbiljnih analiza, po diktatu Svjetske banke. Naši su političari, narodski rečeno, skidali gaće pred ljudima iz Svjetske banke i mi se sada nalazimo u toj nevolji da smo donijeli reformu u jako velikom manjku rasprava, s ozbiljnim demokratskim deficitom, i donijeli smo reformu koja nije vlasništvo naših građana. Reforme moraju biti barem prosvijećenim građanima jasne i one ih trebaju prihvatiti kao svoje i kroz te reforme vidjeti svoju budućnost. To su neki od ključnih problema s našom mirovinskom reformom.

Kakva su iskustva u drugim državama?

U taj su posao tada ušle i druge tranzicijske zemlje. Jedino su se tome oduprle Slovenija i Češka. Iz tog vremena vrijedi načelo tadašnjeg češkog premijera Václava Klausa, Klausov poučak. Naime, kada su njemu došli s prijedlogom uvođenja reforme, on te ljude nije htio primiti. Rekao je, imamo ekspertnu skupinu i ono što ona kaže, tako će biti. Oni su rekli da se ne može pokriti taj takozvani tranzicijski trošak, a on je rekao, a što ćete onda sa mnom razgovarati, to su eksperti. Ja stojim iza njihovog mišljenja. U Hrvatskoj nitko nije htio ozbiljno razgovarati o tome što je tranzicijski trošak (trošak paralelnog uplaćivanja doprinosa u fondove kapitalizirane štednje i u fondove tekuće raspodjele, odnosno prvog i drugog stupa, op.a.) i kako se on može pokriti.

Mi bogatim građanima premiramo njihovu štednju. Ovakav sustav imaju države koje su se dale kolonizirati, koje nisu imale čvrstu političku elitu. Kolege iz inozemstva koje su se bavile analizama kažu da Češka i Slovenija nisu uvele te reforme jer su u to vrijeme imale kompetentne ljude iz akademske zajednice koji su dobro poznavali to područje. Tim zemljama nisu u to doba trebali krediti, nisu bile u krizi, nije ih mogla Svjetska banka ucjenjivati, a nas je, banalno kazano, ucijenila.

Kolege iz Poljske su mi govorile o raspravama i analizama koje su vođene kada je Poljska, koja je najbolje prošla u krizi, ukinula drugi stup. Ponovno se došlo do toga da se taj tranzicijski trošak, prenošenja tih pet posto iz prvog stupa u drugi stup ne može nadoknaditi i da je jako velik rizik ulaganja tih pet posto na tržište kapitala.

http://www.youtube-nocookie.com/v/-EPwM3ygpJI?version=3&hl=en_US

Primjer loše planirane i loše provedene reforme

Koji su konkretni problemi sustava?
Mirovinski sustav treba gledati kao sustav socijalne sigurnosti, kao sustav socijalne države, koji je vlasništvo sviju nas, hrvatskih građana, a ne kao tržište financijskog kapitala, kao što o tome govori jedan dio ljudi. Tvrdim da bi u sve hrvatske udžbenike iz društvenih znanosti trebalo unijeti primjer mirovinske reforme kao primjer loše planirane i jako loše provedene reforme u kojoj se mi nismo mogli naći i okupiti da raspravimo ozbiljne stvari o tome. I onda ja gospodinu doktoru Mirandu Mrsiću to jako zamjeram. O tome se mora provesti ozbiljna rasprava s ozbiljnim analizama.

Očekivao bih da je ova Vlada svjesna činjenice apsurdnosti trećeg mirovinskog stupa u kojem dajemo premiju na štednju bogatih građana. To nitko ne radi. To je u svojoj biti socijalni transfer, a oni su jedino opravdani ako smanjuju nejednakosti u društvu, ako time pridonose društvenoj stabilnosti i gospodarskom prosperitetu. Ovaj transfer nijednom od tih kriterija ne može udovoljiti. Mi bogatim građanima premiramo njihovu štednju. Socijalna država je vrijednosna stvar. To držim jednom velikom prevarom, to je pokušavalište Svjetske banke koja nas ovdje drži za neprosvijećene i neupućene i radi eksperimente, a mi se držimo po strani i ne znamo o čemu se radi. Ja držim da jako dobro znam o čemu se radi i apeliram na Vladu da žurno ukine taj oblik transfera.

Druga činjenica koja mnogima promiče je problem isplata visokih otpremnina za famozne poslovno ili osobno uvjetovane otkaze. Vi možete dobiti i 200.000 kuna na koje ne plaćate poreze, doprinose ni prireze. I vi kupite recimo auto za taj novac, a s druge strane dobijete trajnu umanjenu mirovinu zbog toga i onda se svi sablažnjavamo nad time da imate malu mirovinu.

Hrvatski paradoks

Mirovinski sustav treba gledati kao sustav socijalne sigurnosti, kao sustav socijalne države, koji je vlasništvo sviju nas, hrvatskih građana, a ne kao tržište financijskog kapitala, kao što o tome govori jedan dio ljudi.Kada je u pitanju prvi stup, u njemu imamo nedopustivo velike razmjere solidarnosti. Naprimjer, ako sam obrtnik, ja sebi isplaćujem maksimalno malu plaću, a ostalo ulažem u nekretnine ili u treći stup, a kad odem u mirovinu, država će mi dati u okviru koncepta najniže mirovine veću mirovinu nego što sam je zaradio. Jedan dio takvih poslodavaca radi pogodbe i sa svojim zaposlenicima, ne isplaćuje im cijelu plaću s doprinosima, nego im daje dio na ruke. Oni ostvaruju neka socijalna prava, a o mirovini nitko ne brine – to je sustavno podrivanje instituta solidarnosti kroz mirovinski sustav. Hrvatski paradoks je da odvjetnici plaćaju manje doprinose za mirovinsko osiguranje od učiteljica. A nisu baš siromasi. I oni štede u trećem stupu, jer u njemu štede samo ljudi koji imaju novca.

Neprimjetno je u javnosti prošla činjenica da je država 2010. ukinula porezne olakšice na ulaganja u treći stup ili životna osiguranja, što se u svijetu radi. Dakle, ukinula je neizravni poticaj, a ostavila je smanjen izravni poticaj za štednju u trećem stupu, te je istovremeno uvela još jedan apsurd, a to je da se poduzećima kao porezno priznat rashod ubrajaju uplate za njihove zaposlenike. A koja tvrtka u Hrvatskoj uplaćuje treći stup svojim čistačicama? To je opet dio menadžerskih ugovora, koje država priznaje kao porezno priznat rashod.

Sveopća nesigurnost

Reforme ovog tipa u svijetu su dio famoznog Washingtonskog dogovora, ideologije liberalnog kapitalizma koja govori da nema više sigurnosti, da sve treba maksimalno izložiti riziku, sveopća je nesigurnost u svijetu. Ta ideologija je rezultirala financijskim krahom u razvijenim zemljama. Razvijeni svijet se dugo od toga neće oporaviti, a tome su osobito bile izložene one zemlje koje su imale ovakav tip privatnih osiguranja. Zato govorim da moramo žurno, prema iskustvu Poljske, napraviti analizu, priznati da smo napravili veliku grešku, izračunati koliko smo izgubili novca i držati do sebe, svog dostojanstva i pokazati računicu Svjetskog banci. I onda će, tvrdim, doktor Mrsić biti slavljen, možda će mu u Podgori, kod sv. Vincenca, jedan kip izliti u crkvi. Ali ako bude u reformu išao povećavanjem izdvajanja u drugi stup, onda ćemo imati ozbiljnu propast.

Zar to oni koji vode državne financije ne vide?
Nije mi jasno kako drugi članovi Vlade, prije svega Slavko Linić, ne vide o kakvoj se prevari radi. Mi ove godine dajemo 4,5 milijardi kuna koje bi trebale ići u proračun obveznim mirovinskim fondovima, a ljudi u tim fondovima se našim novcem gotovo igraju. Oni rade eksperiment s razvojem tržišta kapitala, oni za te novce kupuju državne obveznice. Oni imaju svoje bonuse, njihov rad vrijedi više nego rad najvrsnijeg kirurga, a mi koji štedimo u tim Građani nijedne zemlje u svijetu nisu toliko kljasti i bolesni kao Hrvati. Imamo najveći udio invalidskih mirovina. To je dio korupcije. Mirovinski sustav je kod nas korumpiran.fondovima nemamo pravo znati kolika je vrijednost naše imovine. Znamo koliko je krahiralo tržište na našim burzama, a oni su tu imovinu tamo ulagali. Ona je negdje na vrijednosti od 25, 30 posto, to nije nominalna vrijednost o kojoj govore. Zbog toga se moramo žurno izvući iz tog posla i reći – da, mi ćemo građanima jamčiti određenu razinu socijalne sigurnosti, prije svega kroz prvi mirovinski stup, mi ćemo ih porezno poticati u trećem stupu, nećemo im to premirati, ali ćemo u prvom stupu napraviti reda tako što ćemo reći građanima da im nećemo dopustiti da rade svinjarije kao što sada rade.

Prema našem sustavu, sada netko može raditi 15 godina dnevno po jedan sat da ostvari pravo na starosnu mirovinu i da dobije najnižu mirovinu, a netko isto tako radi 15 godina puno radno vrijeme i oni imaju istu mirovinu, vidite li apsurd sustava? Sustav treba vezati za doprinose i svatko od nas na kraju porezne godine mora dobiti iskaz koliko iznosi njegov račun u prvom mirovinskom stupu, a to ne dobivamo. U druge fondove moramo razdvojiti one naše sugrađane koji su mirovinu zaslužili kroz druge propise, a ne kroz uplate doprinosa – gospodu akademike, sada i sportaše i sve druge staviti u drugu kategoriju. I moramo napraviti radikalno preispitivanje invalidskih mirovina. Građani nijedne zemlje u svijetu nisu toliko kljasti i bolesni kao Hrvati. Imamo najveći udio invalidskih mirovina. To je dio korupcije. Mirovinski sustav je kod nas korumpiran. Savjetovao bih ministru da provede reviziju kojom bi ukinuo 25, 30 posto sredstava koja se daju za tu svrhu, jer ako ste vi stopostotni invalid, ne možete voziti auto. Treba vidjeti kako su ti liječnici obrazložili svoje odluke.

Izračun nemoguć zbog nestabilnosti

Tu imamo još jedan paradoks – mi se svi ne slažemo s visokim mirovinama političara, koji su na prevaru išli na jedan dan u mirovinu da bi ostvarili svoje pravo, ali Ustavni sud je odlučivao o najvišim mirovinama koja je kod nas ograničena. Mi imamo jedan broj sugrađana koji su imali izuzetno visoka primanja na koja su plaćali doprinose i sustav tim ljudima smanjuje mirovinu na koju imaju pravo. To su jedini ljudi u zemlji koji su ostvarili pravo na tako visoke mirovine, ali im ih Ustavni suci, koji su također povlaštena klasa, nisu dali.

To su razmjeri mirovinskog sustava o kojem se nedovoljno skrbi, imamo premalo informacija, u analitičkom smislu, o čemu se radi i kako bismo upozorili građane kamo idemo. Što će se dogoditi kada prvi ljudi koji su bili ispod 40 godina kada je reforma uvedena, budu ulazili u tu mirovinu, kada njihove mirovine iz prvog i drugog stupa budu znatno niže nego samo iz prvog stupa…

Ekonomski institut Zagreb je izračunao da će ‘mješovite’ mirovine 2017. godine biti 22 posto niže od mirovina iz 1. stupa, a deset godina kasnije 17 posto niže.

Te se stvari zapravo više ne daju izračunati. Ušli smo u veliku nestabilnost, mi ne znamo kako će svjetska tržišta funkcionirati. Zato se taj sustav ne može izlagati riziku.

http://www.youtube-nocookie.com/v/ROIyyTMrg34?version=3&hl=en_US

Vi, dakle, držite da bi trebalo ukinuti drugi stup i tih 40 milijardi kuna, koliko je prikupljeno, prebaciti u državni proračun?
Definitivno, ali 40 milijardi je nominalno, pitanje je koliko je ostalo. Ali imamo još jedan problem. U toj su imovini državne obveznice. Kad ti ljudi budu trebali ići u mirovinu, država neće moći isplatiti te obveznice, odakle joj novac?

Opet će se zadužiti…
Pa da, ali Klaus je kazao da je to kasino ekonomija. Ne može se sustav socijalne sigurnosti pretvoriti u kasino ekonomiju. To mora biti konzervativan sustav. Sustav mirovinskog osiguranja mora funkcionirati po načelima uzajamnosti i solidarnosti, koja se moraju jasno definirati i nikome se ne smije dopustiti da ih izbjegava i on onda funkcionira po načelu spojenih posuda, nema alkemije. Koliko smo uplatili doprinosa, toliko možemo isplatiti za mirovine. Ali onda moramo sva ta druga prava u sustavu ozbiljno preispitati, jer sada se prvi put nalazimo u situaciji da će mlađe generacije očito živjeti lošije od svojih roditelja.

Velike države, poput Njemačke i Austrije, u reformu mirovinskih sustava su krenule od načela da mirovine više nisu prioritet socijalne države. Prioritet socijalne države su zapošljavanje mladih ljudi i obiteljska politika. Jedino ako zapošljavamo mlade ljude i uz demografsku reprodukciju, mi ćemo moći isplaćivati mirovine. Gospodin Mrsić mora imati u vidu tu činjenicu, kao i činjenicu da mirovinski sustav treba povezati sa sustavom socijalne skrbi, koji je u drugom ministarstvu, te sa sustavom oporezivanja, zdravstvenim sustavom…

Upadamo u zamku nepravednosti. Dolazi u pitanje socijalna kohezija – mi moramo nešto dijeliti zajedno, to zajedništvo mora biti neupitno. Imamo one obrtnike koji su otišli u mirovinu, imaju minimalnu mirovinu, manju od tisuću kuna, i mi se nad time sablažnjavamo, a oni su oslobođeni svih davanja, poput participacije, dok su ranije uložili u nekretnine. I onda primaju još i socijalnu pomoć. Postoje primjeri da dodatnu socijalnu pomoć primaju ljudi koji imaju apartmane na moru, nekretnine…

Već se godinama očekuje da će se pomoću OIB-a tome ući u trag i da će se ta situacija sredi, a na tom tragu je i najava propitivanja porijekla imovine od strane poreznika…

Sva loša mišljenja u ovoj zemlji su potpisali ljudi iz akademske zajednice.Da, ali mi se moramo u vrijednosnom smislu dogovoriti što je prioritet u ovoj zemlji. U ovoj zemlji je prioritet život, a život je rad, život su nove generacije. Problem socijalne isključenosti mladih je ključni problem u ovoj zemlji. Oni se ne mogu poslije škole zaposliti i najkreativniji dio njih će otići u inozemstvo, a mi ćemo se dalje baviti našim propalim reformama koje nam je naložila Svjetska banka i gospodinu ministru bi se moglo dogoditi da umjesto da dobije kip u Podgori, dobije vritnjak.

Na početku javne rasprave o reformi mirovinskog sustava, nema puno ljudi koji se zalažu za ovako cjelovitu reformu o kojoj govorite. Na okruglom stolu koji je organiziralo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava čula se uglavnom argumentacija za povećanje izdvajanja u drugi stup na 10 posto. Kako očekujete da će teći ta javna rasprava?
Očekujem da će se u to uključiti sindikati, da će oni inzistirati na referendumu, jer to je zadnja crta obrane socijalne države u Hrvatskoj. Ja se čudim dijelu mojih kolega, dio njih ne razumije sustav socijalne sigurnosti, nikad se nisu time bavili, a jedan dio ljudi je na paušalima mirovinskih fondova, pa govore za njih. To je korupcija u akademskoj zajednici, oni kupuju mišljenja. Sva loša mišljenja u ovoj zemlji su potpisali ljudi iz akademske zajednice. I problem je konformizam ljudi, ne žele ići protiv onoga što govori Vlada, jer budete otpisani. Morate se slagati s Vladom, jer u njoj su sve sami sveci, a mi smo obični građani koji moraju izmoliti svoju svakodnevicu kod njih.

Profesor Bežovan godinama proučava i istražuje civilno društvo. Stoga smo ga upitali kakvo se civilno društvo razvija u Hrvatskoj?
Rezultati naših istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj razvija, kako smo to nazvali, srednjoeuropski tip civilnog društva. Civilno društvo koje je jednim dijelom utemeljeno na interesu i sudjelovanju građana, jednim na suradnji s državom i sve prepoznatljivijim interesom gospodarskog sektora. Za razliku od toga, postoji posttotalitarni sustav civilnog društva, kakav se razvija u Srbiji, Bosni i Hercegovini, u Rumunjskoj, Ukrajini… To je tip civilnog društva kakav su nametnuli strani donatori koji su došli izvana i koji govore što treba raditi. U Hrvatskoj su ostvareni neki pomaci, ali kritične točke su što građani, osobito u doba krize, kada su u nevolji, dižu ruke od svoje civilne zauzetosti, sudjelovanja. Civilno društvo u pravilu ovisi o tome koliko u društvu postoji srednjeg sloja.

Koliko je važan stupanj razvoje civilnog društva?
Civilno društvo je prostor u kojem se građani angažiraju za opće dobro kada im je stalo za neke općekorisne institucije i inicijative i ako mi u našem društvu nećemo izgraditi nešto što je opće dobro u kojem ćemo se svi prepoznati, nikad nećemo imati izgleda uhvatiti priključak s programima Europske unije. Kao ilustraciju uzmite to što su organizacije civilnog društva prve prošle proceduru povlačenja sredstava Europske unije. One sada imaju taj know how, one podučavaju gradove i ministarstva kako se to radi.

Međutim, kada je u pitanju civilno društvo, nemamo puno sreće s ovom Vladom. Prošla je imala navadu da za imenovana članstva u saborskim odborima otvori javne natječaje i da tamo sjede ljudi iz organizacija civilnog društva koji će posvjedočiti procesu donošenja važnih odluka, predlaganja javnih rasprava, no ova Vlada je to prekinula i nitko je ne pita zašto. Je li ranija praksa bila loša? Sve je to problem sudjelovanja građana, to je bio dobar način sudjelovanja građana, poveznica između društva i Sabora. Sabor ne pripada samo saborskim zastupnicima, kojima je možda više stalo što je na jelovniku u restoranu nego na dnevnom redu sjednica.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr