Svi sveti, Dušni dan, pa Noć vještica ili Halloween, a povrh svega toga, što se tiče onih koji još pamte praznike u dijelovima SFR Jugoslavije, još i Dan mrtvih…
Sve to zgusnuto u samo tri dana ne čudi što dandanas dovodi do veće ili manje zbrke kod većine ljudi u ovakvoj jednoj zemlji, iako je suštinski riječ o iznimno zanimljivom dobu godine. I to gledano i povijesno i vjerski, a u tom kontekstu podjednako interesantno kod onih i kršćanskog i ateističkog i pretkršćanskog pogleda na svijet.
Pa, rekosmo, najbolje da sve to posložimo na svoje mjesto u razgovoru s teologom. Izbor je pao na Dalibora Milasa, popularnog doktora pastoralne teologije i socijalne etike iz Graza. Prvo da raščistimo kršćanski praznik Svi sveti koji je određen da se obilježava 1. studenog.
Što su Svi sveti?
"Na blagdan Svih svetih Crkva se spominje svih poznatih i nepoznatih svetica i svetaca. Budući da je nemoguće znati imena svih onih ljudi koji su živjeli svetim načinom života, Crkva je odlučila da se na taj dan, između ostalih, slave i anonimni sveci", objasnio nam je Milas kako je Crkva izašla s rješenjem za puste mase dobrih kršćanki i kršćana koji su svojim životima tijekom dvije tisuće godina definitivno udovoljili uvjetima svetosti, ali ih se, eto, velike većine nitko ne sjeća.
Što je i logično. Tko bi ih se svih sjećao? Milas je naveo i osobni primjer: "Moj pokojni djed je za mene bio svet čovjek, ali Crkva ga iz objektivnih razloga nije službeno proglasila svetim."
Dušni dan za sve pokojnike
"Sutradan (2. studenog) slavi se Dušni dan u spomen svih naših pokojnika. Na taj dan je običaj posjetiti grobove i pomoliti se za duše svih onih članova obitelji i prijatelja koji su preminuli", objasnio je i taj praznik.
Naravno da pravoslavne crkve – od Srbije, preko Rusije, Indije do Bliskog istoka…, kao baštinice iste službene uspomene na Isusa Krista, također slave Sve svete. Doduše, tek po završetku uskrsnog dijela liturgijske godine. Koptska crkva slavi ga, pak, na 11. rujna… itd.
Ali, najzanimljiviji dio priče na ovom mjestu tek počinje. Zavirimo malo iza povijesnog zastora iza ovih blagdana. Papa Grgur III koji je Crkvu vodio u 8. stoljeću, bio je onaj koji je odredio da se 1. studenog slavi blagdan mučenika, svetaca vjere u Krista.
Prethodno se taj praznik slavio među progonjenim kršćanima još od 4. stoljeća, na razne načine, u razna doba godine. Na mjestu današnje Sanliurfe u Turskoj slavio se, primjerice, 13. svibnja. Praznik je vremenom evoluirao, pa je na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće u Würzburgu proglašen danom svih svetih, bez obzira na to je li riječ o mučenicima ili ne. Ljudima od vjere to je bilo logično. Svidjelo im se. I postalo je sve popularnije.
Do 9. stoljeća praznik je postao već toliko popularan da ga je franački car Ljudevit I Pobožni 835. godine proglasio zapovjednim blagdanom, za što bismo danas rekli službenim državnim vjerskim praznikom. Ali, lako za to. Najzanimljivije je u toj priči što su crkve na Britanskim otocima bile one koje su Sve svete prve počele obilježavati 1. studenog, što se baš nekako točno poklopilo s datumom ranijeg drevnog keltskog praznika koji se tada još uvijek naveliko slavio u Škotskoj i Irskoj.
Bila je riječ o proslavi kraja sezone žetve, početka zime, odnosno de facto keltskoj novoj godini. Slavlje bi počelo već 31. listopada, a onda… Pa, zapamtimo taj detalj.
Kako su Kelti samo koje stoljeće ranije kulturno dominirali diljem Europe, a njihove tradicije održale su se zapravo sve do danas, bili mi toga svjesni ili ne, to znači da je mnogo keltskog naslijeđa u ona doba još uvijek bilo "kulturni mainstream". Stoga smo pitali Milasa, jesmo li u krivu ako konstatiramo da je Crkva onog doba u svojoj mudrosti odlučila odrediti Sve svete na keltsku novu godinu kako bi time uskočila u tradicije koje su slijedili milijuni Europljana tog doba i time postigla to da se mase novih potencijalnih vjernika lakše identificiraju s vjerom u Krista?
Datumi iz drugih mitologija
"Niste u krivu", potvrdio nam je, "Budući da je prva Crkva imala mnogo mučenika, kršćani su nekad od četvrtog stoljeća počeli obilježavati njihov dan. Prije se taj dan slavio prve nedjelje nakon Duhova, da bi papa Grgur III. na zahtjev irskih redovnika ovaj blagdan prebacio na 1. studenog koji se, je l', poklapao s keltskim blagdanom 'Samhain'."
"Nije nikakva tajna da je Crkva 'preuzimala' poganske blagdane i davala im novo (i kršćanskije) značenje. Slično je bilo i s Božićem i s Uskrsom", kazao nam je.
Ili, primjera radi, premda tijekom prva dva stoljeća kršćanske tradicije jedva da je bilo ikakvog spomena o tome u kojem dobu godine je rođen povijesni Isus, odjednom se, prema danas dostupnim tragovima, 336. godine među kršćanima u Rimu pojavljuje slavlje njegovog rođenja na 25. prosinca.
Što se tiče četiri kanonska evanđelja, prema mnogim tumačenjima tragovi tih zapisa upućuju na ljeto ili ranu jesen. Što se tiče 25. prosinca, prilično je izvjesno, praktično skoro jasno da je riječ o za četiri dana promašenom zimskom solsticiju, kojega se zapravo baš ciljalo kako bi se kršćanstvo uklopilo u tradiciju i kulturu antičkog svijeta u koje se širilo.
O Uskrsu da ne govorimo, počev od povezanosti s Pashom kao posljedice događanja iz života Isusa iz evanđelja, preko računanja po lunarno-solarnim kretanjima itd., itd…
Govoreći o Svim svetima, Milas napominje da pritom moramo imati na umu da se crkveni nauk (i praksa) počinju ujednačavati tek 300-tinjak godina nakon Isusa:
"Prvi crkveni ekumenski, dakle sveopći sabor održan je tek 325. godine u Niceji i to je bila ideja cara Konstantina da bi se razrješile neke svađe i rasprave u Aleksandriji… Tek od trećeg stoljeća se može govoriti o nekakvoj službenoj pravovjernosti."
Odnosno, do tada je svijet kršćanstva predstavljao vrlo šarenu i bogatu paletu vjerovanja, tradicija, pa i filozofskih, kamoli teoloških rasprava, ne zaboravimo niti brojna evanđelja čiji je broj konačno sveden na četiri kanonska.
OK. Vratimo se na temu. Imamo još za riješiti Dušni dan.
"Dušni dan ima drugačiji background. Ovaj je blagdan nastao na prijedlog benediktinaca iz Clunyja. Službeno se počeo obilježavati u upravo u opatiji Cluny 998.", kazao nam je dalje Milas, "Budući da je Cluny bio matica za cca. tisuću benediktinskih samostana, ovaj se blagdan polako počeo širiti po Europi zahvaljujući benediktincima."
I onda nova zanimljivost: "Vatikan je ovaj blagdan službeno potvrdio tek 1311. godine."
'Užas baštine'
Sljedeća stanica ove priče – "Noć vještica" ili "Halloween", bože nas prosti, mnogoj ako ne i većini djece još je i najdraži od svih ovih dana. Iz čisto oportunističkih razloga. To je doba slatkiša, obilja, zafrkavanja s bundevama koje svijetle iznutra, maskiranja… Kud ćeš bolje za um poput dječjeg, tako otvoren za maštovito i raznoliko, drugačije…
Istini za volju, ekstremistička, fundamentalistička rubna strujanja u kršćanstvu "Noć vještica" smatraju za "užasne boleštine" kojima se upropaštavaju duše djece u prvom redu. Mimo toga, međutim, čisto činjenično, riječ je o danu, posebno o večeri, koja se neformalno ali upečatljivo slavi u noći uoči rimokatoličkih Svih svetih. Doduše, Noć vještica ili Halloween beskrajno je zabavan i mnogih drugim vjerskim i kulturnim područjima diljem svijeta.
Jasno je da je riječ o današnjem odjeku antičkih ili još i drevnijih proslava "keltske nove godine" ili "Samhaina" na koji se oslanja kršćanska tradicija Svih svetih. Odnosno, riječ je o trenutku koji se svake godine slavio točno na polovici razdoblja između jesenskog ekvinocija i zimskog solsticija, kao doba u kojem je počinjalo "mračno razdoblje godine".
A kao što znamo iz slavenskih i balkanskih drevnih tradicija čije ostatke bilježimo i danas, nekako su naši drevni preci baš u tom "mračnom razdoblju godine", s kraćim i hladnijim danima, kad se nije imalo niti nešto posebno za raditi, imali običaj smišljati najraskošnije svetkovine. Pa kom' bilo pravo, kom' bilo krivo. U svakom slučaju, ratovati protiv postojećih drevnih tradicija povijesno se uglavnom pokazivalo kao luzersko ponašanje.
Crkva je u svojoj velikoj mudrosti to itekako razumjela u prvim stoljećima svog postojanja. Inače teško da bi se kršćanstvo tako uspješno primilo diljem Europe. Nitko ne voli partibrejkere, da mu se kvari zabava, posebno ona koja uspješno traje od pamtivijeka…
Uzmimo za primjer najveselije obilježavanje Dana mrtvih u svijetu, praktično svih vremena. Naravno, govorimo o Meksiku, gdje se 1. i 2. studenog prisjećaju svojih najdražih pokojnika s toliko ljubavi, posvećenosti i pažnje da je sve okićeno cvijećem, da se na sve strane djeca (nerijetko i odrasli) oblače u kostime kostura, pa slatkiši u obliku lubanja…
Točno onako kako je zabilježeno u megapopularnom animiranom filmu iz 2017. "Coco i velika tajna". Tu je riječ o pretkolumbovskoj tradiciji Indijanaca s juga Meksika koji su smatrali da žalovanje za umrlim znači nepoštivanje pokojnika. Tradicija kršćanstva koja vjeruje da smrt nije kraj, koja je izrasla na narativu života vječnog, vrlo se vješto uz samo malo mašte mogla jako dobro prilagoditi takvoj tradiciji.
Zato je tih dana Meksiko šaren, veseo, hah!, ima tu i bučnih vatrometa…
Konačno, Dan mrtvih kojega se nemali broj milijuna ljudi koji žive na Balkanu sjećaju kao nečega vezanog uz 1. studenog što se u 1980-ima u pravilu nalazilo upisano u građanske priručne kalendare koji su se tiskali u doba SFR Jugoslavije. Negdje i nekad čak i kao službeni praznik!
Bez obzira na nedavne svađe pojedinih istaknutih javnih ličnosti s definicijama pojmova poput "željezne zavjese", onako kako ih vidi svijet današnje parlamentarne demokracije već desetljećima, ili pak uspomenama na vjerske slobode i stanje s voćnim jogurtima u SFR Jugoslaviji, ovdašnji komunisti, barem oni promoćurniji, oni pragmatičniji, počev od samog Tita, isto su kao nosioci drevnog kršćanstva bili su sasvim načisto da si ne mogu priuštiti totalni sukob s tradicijama poput Svih svetih, Dušnog dana.
Posebno ne u zemlji koja je u Drugom svjetskom ratu izrasla na pobjedi protiv fašizma i nacizma uz brutalne, masovne žrtve, te stoga nije bilo ništa logičnije nego da se s dubokim poštovanjem svojih stradalih prisjeća sve do… zapravo, sve do danas.
Dok je, primjerice, u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj Dan mrtvih bio neslužbeni dan, ali sveprisutan i poštovan, u SR Sloveniji on je čak bio i službeni republički praznik.
