Premda si većina Hrvata utvara da bolje navija za svoju reprezentaciju, o kojem god se sportu radilo, od bilo koga drugog na svijetu, morat ćete se složiti ili barem priznati, kako u svakom Hrvatu postoji ona mala doza cinizma, zlobe ili pak puke želje za pametovanjem zbog koje smo, jednako tako, prvaci u najavljivanju debakla, prognoziranju krahiranja i ranog ispadanja naših reprezentacija s velikih natjecanja.
Malo je to paradoksalno, kako netko može biti najveći navijač i bezuvjetno voljeti svoje reprezentacije, a istovremeno reći da nismo baš tako dobri, da izbornik i stožer rade loš posao, da su igrači prosječni, da nema više zvijezda i da su gotovo svi drugi jači od nas. To je tako s Hrvatima, volimo se mi busati u prsa da smo najveći, najglasniji, najžešći, da najviše volimo svoju domovinu, a opet imamo taj apsurd u cijeloj priči jer volimo se praviti pametni, "biti realni", volimo biti eksperti u svemu i svoje "znanje" prosipati na sve strane.
Nogomet ima svojih, po novom, 3.888.529 izbornika, koji se vješto kriju iza navijačkih šalova i dresova. Ima te svoje svoje kauč-analitičare i kafanske kritičare koji dociraju izborniku što bi trebao raditi, kakvu bi taktiku trebao koristiti, koga bi trebao zvati i kako će proći na velikom natjecanju. I ma koliko se činilo suludo, to je čak i OK. Nogomet nije kvantna fizika, nogomet je igra koju razumije svako tko ga prati s interesom i razumijevanjem. Većina tih koji popuju Zlatku Daliću, zapravo i prati nogomet cijele godine, dobar dio navijača upućen je, koliko je to moguće, u statistiku igrača, prati njihove igre kroz sezonu i imaju legitimno pravo na komentar i kritiku.
Prognozirali mu krah
E sada, isto to se, nažalost, ne može reći i za rukomet. Rukomet, koji isto kao niti nogomet nije kvantna fizika, ali je zato drastično manje popularan, u Hrvatskoj se prati oko 17 dana godišnje. Ravno toliko i to samo ako Hrvatska, nekim slučajem, osigura daljnji stadij natjecanja, a u protivnom moguće je da se prati samo tjedan dana, ako rukometaši ostvare loš rezultat, kao recimo prošle godine. Hrvatima je rukomet apsolutno nevažan sport, iako smo u povijesti žnjeli medalje. Ljutite se koliko želite, ali to je gola istina. Tijekom cijele godine ti najžešći kritičari rukometne reprezentacije pogledaju možda jednu do dvije utakmice i to ako uopće i uspiju pronaći prijenos rukometne utakmice na TV-u, ali svejedno će biti prvi kada će trebati prognozirati krah Hrvoja Horvata i njegove reprezentacije na Euru 2022.
Uoči početka aktualnog rukometnog Europskog prvenstva, reprezentacija i Horvat ispraćeni su s ovećom dozom skepse, sa sumnjom da uopće mogu proći skupinu i sa salvom kritika na račun selekcije koja će nastupati na natjecanju. Horvat je Hrvatima posebno na "piku" jer nije uspio izboriti Olimpijske igre. Bilo je tada puno nesreće, odigtali smo dvije i pol dobre utakmice, ali ovisili smo o Francuzima i Portugalcima, ekipa je bila oslabljena, ispalo je tako kako je ispalo i Horvata se već tada pokušavalo odstraniti s funkcije izbornika i to nakon samo nekoliko mjeseci rada. Portale su preplavile ankete "treba li Horvat dobiti otkaz", navijači su se uglavnom s tim složili, ali razum, ili, ne znamo, možda samo deficit kvalitetnih trenera na burzi, kod HRS-a su ipak presudili i Horvat je, na sreću, ostao.
Kritika zbog pristupa i selekcije
Kao što smo rekli, uoči Eura, navijači su negdje "iz pete" izvukli Horvatu te Olimpijske igre i brzinski bacili oko na popis igrača koje vodi na Euro, a onda ih je tek šlagiralo. Vidjevši da nije čuo gotovo niti za jedno ime na popisu igrača koje Horvat vodi na Euro, prosječni se hrvatski navijač zaprepastio i zaključio da Hrvatska sigurno neće proći ni skupinu i da Horvat nema pojma što radi. Gdje je Musa, gdje su Karačić, Cindrić i Štrlek? Duvnjaka nema na popisu?! Gdje je onaj visoki jaki iz obrane, kako se zove... Gojun? Gdje je onaj golman koji brani sve, Šego? Je li tako, Šego? Kako nema "Marija Mamića", a bio je glavni? Joj, trebali su ipak ostavit Červara, on je bar ove najbolje vodio...
Tako nekako izgledaju komentari navijača, pa i pojedinih medija koji su dosta žestoko kritizirali Horvatov pristup i provođenje te neslavne smjene generacija. Međutim, malo tko se potrudio ponešto i saznati o Horvatu, kao recimo, činjenicu da je čovjek ekspert za rad s mladim igračima, da je jedan od najboljih analitičara i taktičara koje hrvatski rukomet poznaje. Dakako, da je riječ o tipu kojem je rukomet utkan u DNK, sinu legendarnog Hrvoja Horvata Cvebe koji je s Jugom osvojio zlato na OI u Munchenu 1972. godine i koji je s bjelovarskim Partizanom bio prvak Europe. Da je riječ o čovjeku koji živi rukomet 24 sata na dan, da je zanat pekao u Dubravi s kojom je radio sjajan posao, da je bio izbornik mladih selekcija, da zbog toga vrlo dobro poznaje sve igrače koje sada koristi. Da je praktički on zaslužan za golema dostignuća i uzdizanje Nexea gdje je čak pet godina bio trener. Da je riječ o čovjeku kojeg je naš najveći i najtrofejniji trener Lino Červar sam odabrao za tu funkciju i kazao da nema boljeg od njega.
Hajka i loš tretman
Horvat je odmah po dolasku na klupu reprezentacije najavio promjene. Iste te promjene koje su hrvatski navijači i zazivali prošle zime, ali sada te promjene, naglo, ne valjaju.. Čovjek povukao mlade igrače koji su dobroj formi, koje poznaje i s kojima je već radio, imao je jasan plan, jasne taktičke ideje, rekao je da će igrati samo igrači koji su najželjniji tog dresa i kako se sprema veliki redizajn, ali imao je i vrlo malo vremena da nešto stvori jer se reprezentacija samo dva put okupljala uoči Eura u njegovu mandatu. Navijačima se nikako nije svidjelo ono što su vidjeli u tih nekoliko utakmica. Jasno, teško da su se potrudili saznati u kakvim uvjetima se radilo, u kakvom su stanju igrači, jesu li umorni, spremni, ozlijeđeni, dovoljno uigrani, i dakako ako su uopće i te utakmice s pozornošću i gledali.
Zatim je odmah je krenula hajka na Horvata. Horvat i dečki ispraćeni su na Euro gotovo kao niti jedna generacija prije njih. Nije bilo one instant-euforije, nije bilo napornih reklama, nije bilo spotova, nema niti neslužbene himne reprezentacije. Ispraćeni su bez blještavila i s podosta kritike i sumnje. No, brzo im je Horvat, eto barem na nekoliko dana, začepio usta. Protiv Francuske je Hrvatska bila blizu senzaciji, možda ne rezultatski, ali igrom svakako jest. Niti u jednom trenutku momčad mu se nije raspala, iako je bila desetkovana ozljedama i koronavirusom, iako je bila sklepana nekoliko sati uoči utakmice. Protiv Francuske, Horvatova Hrvatska pokazala je da ima ono što čega je nedostajalo proteklih godina, a to su muda, inat i ambicija.
Preporodio i šokirao sve
Horvat je snizio očekivanja, postavio je Hrvatsku u poziciju "underdoga" i to čak i protiv Srbije, o kojoj se uoči utakmice s Hrvatskom pisalo kao o preporođenoj reprezentaciji koja je rušila i moćne Francuze. Horvat je taktički rastavio slavnog španjolskog trenera Tonija Gironu, koji je, kakti, preporodio Srbiju.
Hrvatska je protiv Srbije igrala bez najboljih igrača i s tek priključenim Cindrićem, Musom i Jelinićem koji nisu bili niti u treningu. No, Horvat je uspio razbiti tu snažnu i striktno složenu taktiku Španjolca, vrlo okomitom igrom koju je predvodio Cindrić. Cindrić je svojim kretnjama otvarao prostor za vanjske Martinovića i Jaganjca, odnosno Lučina, a usput ih je i kažnjavao golovima. Nakon utakmice Horvat je potvrdio kako je sve to bio dio njegova taktičkog plana i kako je nadmudrio iskusnog i uglednog izbornika.
"Volim igrati protiv trenera Španjolaca. Oni to postavljaju prilično striktno i jasno i tu se da dobro pročitati. Onda kad im ubacite kamenčić u taj njihov stroj uđu u obrambene probleme kao što ste vidjeli", rekao je Horvat.
Horvat zna što radi
Protiv Srbije i Francuske se vidjelo i kako u reprezentaciji zaista igraju oni koji trebaju igrati i kako ova selekcija nije Horvatov hir, već da je dobra i ispravna odluka. Pitali su se mnogi kako to da je Ivan Čupić tu, iako se već nekoliko puta opraštao od reprezentacije i već je u poodmaklim godinama. Pa čovjek je mašina kada treba jurcati terenom i najjači lik u reprezentaciji za podizanje atmosfere i morala na terenu. Njegovi urlici, pokliči prilikom golova, njegov temperament, njegovo pjevanje himne sa zatvorenim očima... Sve su to možda ovako sitnice, ali mlađim i novim igračima u reprezentaciji on pokazuje kako se treba igrati za reprezentaciju.
Da se vratimo na temu. Već nakon Srbije mnogim se navijačima promijenila percepcija. Horvat je odjednom "neloš", sada se "vidi da zna" i "možda to ipak nije tako loše". Horvat itekako dobro zna što radi, uvođenje mladih i uspjeha gladnih igrača, stvaranje neke nove energije, pun je pogodak. I u cijeloj toj priči sasvim je nevažno to igraju li ti dečki u Hrvatskoj, Njemačkoj, Poljskoj ili gdje već, važan je mentalitet i stanje uma koji im Horvat pokušava usaditi. Ne treba tu puno filozofirati, sve se vidi na terenu. Dečki od prve do posljednje sekunde grizu istim intenzitetom, što je kod hrvatskih reprezentacija izuzetna rijetkost, nemaju straha i poštovanja čak niti prema, realno puno kvalitetnijim, Francuzima. Vidi se iz gestikulacija, iz izjava igrača, iz njihova ponašanja na terenu, da potpuno vjeruju izborniku, da izbornik vjeruje njima, da je ovo njegova generacija i da ono pravo, ako uvjeti i korona dozvole, tek dolazi.
Koliko je zapravo dobar?
Protiv Ukrajine uslijedila je potvrda svega ovog što smo naveli. Dakako, bilo je skeptičnih jer proteklih godina svašta smo imali prilike gledati na velikim natjecanjima, ali Hrvatska je nošena igračima za koje većina Hrvata do prije nekoliko dana nije niti čula, rasturila Ukrajinu i potvrdila prolazak u drugi krug. Rutinski, kao da im je ovo već šesto natjecanje i kao da se spremaju u lov na medalju. Ukrajina, koji slovi za solidnu reprezentaciju, raspala se već početkom drugog poluvremena, a Hrvatska je s, de facto, "pola gasa" natukla 38 golova, a mogla je više. Horvat ih je pustio da se iživljavaju nad Ukrajincima čak je od njih tražio i još više, još bolju igru i smislenije napade jer svaka utakmica je nova prilika za uigravanje i gradnju nekog sustava, za stvaranje mehanizama i automatizacije u igri, te, dakako, svaka ovakva utakmica golemi je "boost" za samopouzdanje kod tih mladih igrača.
Sagledamo li situaciju ovako, jedino što možemo, za sada, zaključiti jest da Horvat zaista zna što radi i da radi vrlo dobar posao. No, smjena generacija i stvaranje pobjedničke ekipe, proces je koji se ne može, čak niti u najboljim i najjačim reprezentacijama svijeta, izvesti preko noći i u manje od godinu dana. Premalo je vremena, previše ozljeda i te vražje korone, da bi izbornik na svim okupljanjima mogao računati na sve koje želi, ali opet tu se onda najbolje vidi koliko je izbornik zapravo dobar.
Horvat na Euru radi praktički ad hoc i što se tiče planiranja, slaganja taktike i što se tiče selekcije jer mu gotovo svaki dan neki igrač otpadne ili se netko sasvim treći priključi. No, Horvat, kako i sam kaže, najbolje radi kad je pod velikim stresom i pritiskom, a takva karakteristika kod izbornika je vrlo rijetka i igračima je vrlo važno vidjeti da im lider ekipe zna što radi i želi u kritičnim trenucima. Horvat je uspio postići ono što su mnogi zacrtali kao nemoguće. Na raspolaganju nema lidera i najboljeg igrača Domagoja Duvnjaka, izostali su isprva i mnogi ključni igrači, zakazao mu je Jaganjac od kojeg se očekivalo više, Cindrića nije bilo, Mamića nema, a na vanjskim pozicijama i u obrani ima deficite. Horvat je uspio postići da se toliki izostanci i krize u ekipi niti ne vide na terenu. A sjetite se samo kako je ranije bilo čim, recimo, Duvnjaka nije bilo. Gotovo pa odmah se pisala kapitulacija. Sada se pak vidi da se bez Duvnjaka itekako može i da se neki igrači previše podcjenjuju, a samim time i Horvat.
Hrvatska s Horvatom ima budućnost
Čak i da Hrvatska ispadne u drugom krugu, Horvat je već zbog ovog što je do sada napravio, što se nas tiče, dokazao da radi odličan posao. Vele naše rukometne legende koje ovih dana gledamo i čitamo po medijima, da je Horvat već izmislio novog Blaža Lackovića u Tinu Lučinu, da je Ivan Martinović novi Domagoj Duvnjak, da je obrana čvrsta i agresivna kao u onim zlatnim danima, da su nam i krila, koja nismo koristili godinama, konačno proradila, da hrvatska konačno igra agresivan, dinamičan i smislen rukomet. I to je sve Horvat uspio postići u manje od godinu dana i uz pregršt prave, skeptične, hrvatske navijačke podrške.
Ne želimo biti skeptični već samo realno, ali sve i da Hrvatska na kraju ne izbori polufinale jer teško će do tamo pored Danske i Francuske i skupini i s nula prenesenih bodova, Horvat i reprezentativci napravili su dobar posao i postavili su temelj za budućnost. Otprilike smo dobili "teaser" za ono što bi moglo uslijediti narednih godina i uvid u ono što što dečki, na čelu s Horvatom, zaista mogu i kako žele izgledati. Horvatu je najvažnije dati vremena i omogućiti mu da razvija to što je započeo bez previše nepotrebnih primjedbi, pogotovo ne sa strane navijača koji rukomet gledaju deset dana godišnje. U manje od godine dana stvorio je novu ekipu, pod svjetlo reflektora stavio neke nove klince koji su nas oduševili, predstavio je novi stil igre i eliminirao je gotovo sve probleme koje smo imali prošlih godina, poput ovisnosti o Duvnjaku i neshvatljivih "crnih rupa" u igri... Ne znamo što više hoćete, ali nama je ovo sasvim dovoljno za pohvalu i svakako je znak da se neke dobre stvari odvijaju u hrvatskoj reprezentaciji.
[PROMO] Zavrti kolo besplatnih vrtnji na Arena casinu i preuzmi svoj poklon!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
