Nakon što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u nedjelju u splitskom HNK-u na premijeri filma Ivanova igra, filma o karijeri i životu Ivana Gudelja prokomentirala situaciju u nogometu u osamdesetim godinama i pritom prokomentirala NK Rijeku iz tog prvoligaša su zatražili službeno njeno očitovanje, koje je stiglo u ponedjeljak.
Predsjednica je u Splitu o HNK Rijeci izjavila: “Kao Riječanka sam odlazila na utakmice Rijeke, ali naša Rijeka je tada bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu zvezdu, i domaći igrači koji su bili dobri i kvalitetni odlazili su u Hajduk, nešto malo u Dinamo”, što je izazvalo oštre reakcije.
Oko cijele situacije oglasio se predsjednik HDZ-a Primorsko-goranske županije i ministar Oleg Butković.
"Predsjednica je dala određena pojašnjenja oko te svoje izjave. Teza da je NK Rijeka bio rezerva ili produžena ruka nekih srpskih klubova nije stav HDZ-a u Rijeci, niti primorsko-goranskog HDZ-a. Međutim, predsjednica je mislila na određene političke pritiske koji su išli prema NK Rijeka u tadašnje vrijeme. Ja o njima ne mogu govoriti jer sam premlad da bih mogao ocijeniti što je bilo u ono vrijeme", rekao je Butković za Jutarnji list.
Reakcije gradonačelnika Obresnela i kluba
Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel ubrzo nakon te izjave oglasio se na Twitteru i nije nimalo štedio na riječima.
“Nakon što je iza Željezne zavjese sa crvenim pasošem otišla na školovanje u SAD, KGK danas izvrijeđala NK Rijeku kao rezervni srpski klub. Gdje je kraj?”, pitao se.
HNK Rijeka zatim je zatražila službeno očitovanje Predsjednice vezano za izjavu o statusu HNK Rijeke osamdesetih godina, a ono je ubrzo objavljeno na službenoj klupskoj stranici.
Očitovanje prenosimo u cijelosti
Poštovani gospodine Miškoviću,Poštovani članovi Armade,
Sinoć sam u svome govoru vrlo jasno iznijela stav o statusu nogometnog kluba Rijeka osamdesetih godina. Kako se moje riječi pokušavaju zlonamjerno reinterpretirati, osjećam potrebu još jednom potvrditi svoj nedvosmislen stav: tadašnjim političkim utjecajima na upravu našega kluba, Rijeku se u kontinuitetu pokušavalo povezati s Beogradom.
Rijeka koju sam pratila kao navijačica još od školskih dana, nije ova Rijeka danas. Najtalentiraniji hrvatski igrači, poput Grobničana Zorana Šestana, sjedili su tada na klupi, dok su neki drugi, manje talentirani, ali politički podobniji dobivali priliku.
U tom kontekstu sam tadašnju NK Rijeku okarakterizirala kao rezervni klub. Znam dobro kakav je bio status Rijeke tih osamdesetih godina i nitko me ne može uvjeravati u suprotno. Armada je pri tome uvijek bila simbol hrvatske Rijeke, prkosa i otpora prema hegemonističkim politikama. Uvijek sam podržavala i dalje ću podržavati svoju Rijeku, svoj nogometni klub, svoje „Bijele“.
“Krepat’ ma ne molat” je i moje životno geslo i danas i budite uvjereni kako ću prije krepat’ nego se odreći svoje Rijeke! To sam geslo spomenula i preksinoć u govoru, zahvaljujući svojoj obitelji i voljenoj Domovini, posvećujući im Fulbrightovu nagradu za životno djelo!
