Ivan Bačeković rođen je i odrastao u Zagrebu gdje je i studirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. No, zov mora bio je jači pa FSB nikad nije završio.
„Do upisa na fakultet bio sam kako bi se reklo kvartovski dečko – društvo, škola, sport i djevojka. Sve klasično dok djevojka nije dobila stipendiju u San Franciscu i otišla. S njom je otišla i želja za studiranjem i tim takozvanim klasičnim životom. U ranim dvadesetima sam se tražio, putovao, radio raznovrsne poslove i naposljetku otkrio jedrenje. Danas sam s tom istom djevojkom koja je otišla, sretno oženjen i adresa nam je “fluidna”. Moja adresa je more, otprilike pet mjeseci u godini, a supruga je profesionalna odbojkašica što podrazumijeva igranje u inozemstvu svake sezone u razdoblju između rujna i svibnja. Zadnjih pet godina kada nisam bio na moru, živjeli smo u Švicarskoj, Švedskoj, Grčkoj, Portugalu, a sada smo se napon vratili doma u Kaštela“, otkriva nam Ivan, inače vlasnik Sailtrail Croatia, agencije koji pruža uslugu cjelokupnu organizacije programa jedrenja od inicijalnog kontakta sa zainteresiranim klijentima do provedbe njihovih želja i vizija na terenu. Pronalaženje i organizacija jahti, personalizirane rute, usluge skipera, nabava namirnica u suradnji s lokalnim OPG-ovima pa sve do kontrole kvalitete programa na licu mjesta, dio su njegova posla.
Pet kratkih pitanja za Ivana Bačekovića:
Moj najveći poslovni izazov je… pojaviti se svaki dan s istom energijom.
Najveća moja pobjeda su… gosti koji se vraćaju više godina za redom.
Za pet godina bit ću… tata.
Volio bih da sam znao na početku svog poduzetničkog puta… vjerovati sebi više.
Na Uplift akademiji želim naučiti… gledati kroz još jednu perspektivu.
Jedrenje kao filozofija i način života
Ivan je ujedno i Uplifter treće generacije što je i razlog zašto s njim razgovaramo.
Odakle ljubav prema jedrenju?
Od malena su me zanimali brodovi, njihova estetika, zatim kasnije i kako funkcioniraju, njihova fizika. Međutim, ljubav se dogodila tek kasnije, u mojim ranim dvadesetima, kada sam krenuo pohađati prve tečajeve i volontirati u školi jedrenja. Jedrilica može biti umjetničko djelo, kretati se morem isključivo uz vjetar je poezija, ali razlog zbog kojeg sam se zaljubio u jedrenje su iskustva koja se dijele s drugim ljudima. Atmosfera koja okružuje ljude na jedrilici na moru je ono zbog čega sve to zaista ima smisla. Opuštenost, entuzijazam, mir, osjećaj avanture, priča, glazba, hrana, vino, razne perspektive… Postupno shvatiš, kao i mnogi drugi, da je jedrenje filozofija, ako hoćete i način života, a život je teško ne voljeti.
Kako izgledaju ture koje organizirate? Postoje li neke standardne usluge li svaku turu prilagođavate klijentima?
Postoje razne vrste tura – tečajevi jedrenja, razni korporativni programi, klasične turističke ture itd. Jedrenje je najmanje predvidiv, a još uvijek planski način putovanja. To u biti znači da su neki dijelovi organizacije tura uvijek slični, a neki pak potpuno prilagođeni specifičnome klijentu. Usluge pronalaska zadovoljavajućih brodova, planiranje ruta i organiziranje logistike samog odmora do najsitnijeg detalja standardni su dio komunikacije s klijentima. Međutim magija kreće kada se upoznate na brodu. Recimo da svaka tura sadrži barem jedno mjesto koje se ne može naći na Googleu. Imaš neki okvir, plan i rutu, ali je po potrebi i prilici moguće skrenuti s nje, kad god i koliko god puta želiš. Otuda i inspiracija za ime brenda, SAILTRAIL – more ti pruža mnogo utabanih puteva ako znaš kako ih slijediti, ali i još više onih neistraženih koje možeš otkriti i ostaviti novi trag iza sebe.
Stvara li Vam na ikakav način problem što Vam je sjedište u Zagrebu?
Ma ne, iskreno, ne mogu reći da je to neki veliki problem. Sjedište mi je u Zagrebu jer sam tu odrastao i živio, tu sam otvorio obrt u početku. Kao što sam spomenuo prije, supruga i ja smo navikli biti “leteći” već dugo godina. Jedrenje me naučilo da ne postoje problemi, postoje samo situacije, a najizazovnija situacija iskreno je što ne mogu s vremena na vrijeme tokom sezone otići poslije posla na nogomet i pivo s ekipom s kvarta. Moram pohvaliti napredak hrvatske birokracije u zadnjih par godina jer se, za razliku od vremena kad sam počinjao, danas zaista mnogo toga, ako ne i sve, može riješiti digitalnim putem stoga u Zagreb dolazim isključivo kada to osobno želim, a ne zato što moram zbog posla.
Koliko godišnje dana provedete na moru? Je li Vam ikad dosadio taj posao?
Na moru u prosjeku provedem oko 150 dana. Je li mi dosadio posao ikad? Ma je, naravno, kao i svaki posao svakom čovjeku, rekao bih. Ponekad, kad dođe rutina i umor, trebam se podsjetiti koliko mi vrijedi to sve, zašto sam u tome i koliko volim biti u prirodi okružen ljudima kojima imam čast pokazivati svoju zemlju. Kako bih rekao, svakom čovjeku i život nekad dosadi i onda se opet dogodi ono nešto, iskra koja vrati boju.
Posao skipera zasigurno podrazumijeva i da ste dobar psiholog. Koliko je stresno i iscrpljujuće raditi taj posao?
Možda je psiholog malo uveličana riječ, ali svakako treba razumjeti ljude, njihove potrebe i želje. Empatija i komunikacija su neizostavni set alata za kvalitetnog skipera. Čujte, iscrpljujuće je raditi u rudniku, međutim što se tiče mog posla ja bih rekao da je izazovan. Velika je odgovornost za brod, još veća za zadovoljstvo ljudi. S godinama je postalo sve lakše jer dobiješ iskustvo i unaprijed predviđaš situacije, reagiraš na vrijeme, počneš pratiti taj neki osjećaj koji te vrlo rijetko prevari.
Što se dogodi na moru, ostaje na moru
Pamtite li neku posebnu anegdotu ili posebno neobičan zahtjev od klijenata?
Na brodu nema mnogo pravila, ali ovo je jedno od bitnijih – što se dogodi na moru, ostaje na moru.
Radite i kao instruktor jedrenja. Koliko je interes za to i tko su najčešći polaznici?
Da, biti instruktor ili učitelj najteži je, ali i najzahvalniji dio posla. Čovjek se najviše da međutim najviše i dobije nazad jer prenositi znanje meni je najveći gušt bilo to na tečaju ili na skiperaži. Interes je svake godine sve veći, i to je onaj duboki interes za jedrenjem, tu se pronalaze pravi entuzijasti, budući jedriličari i skiperi. Prenijeti znanje takvim ljudima najveći je gušt. Ima tu ljudi iz cijeloga svijeta koji spoje ugodno s korisnim jer prolaze tečaj, a opet uživaju u ljepotama Hrvatske međutim najčešći polaznici su naši ljudi i to mi je jako drago. Volio bih kad bi još više Hrvata otkrilo našu zemlju na ovaj način, jedrilicom.
Tko su generalno vaši najčešći klijenti? Mogu li si Hrvati priuštiti jedrenje npr. sedam dana?
Generalno, to su ljudi koji žele ići neutabanim putevima, žele biti neovisni, u pokretu, a opet imati komfor. Ljudi koji su jučer bili u atmosferi nekog lijepoga gradića, danas žele bit sami u nekoj uvali, a sutra hoće avanturu i adrenalin. Biti na jedrenju neki je zanimljiv spoj kampa i hotela u pokretu, a za takav spoj odlučuju se drugačiji. Moram ipak reći da čvrsto vjerujem da jedrenje može biti zaista za svakoga, čisto je na skiperu da procijeni što kojem specifičnom klijentu odgovara.
Više o Mastercardovom projektu Uplift, stipendistima Uplift akademije kao i razne tematske članke i intervjue možete pronaći na stranici uplift.hr
