Granični poremećaj ličnosti jedan je od najčešćih poremećaja ličnosti u općoj populaciji, a karakterizira ga strah od odbacivanja ili napuštanja te povezani strah od samoće i usamljenosti. Osobe koje boluju od ovog poremećaja teško podnose biti same, no istovremeno su vrlo impulzivne i često na eksplozivan način izražavaju emocije, poput bijesa, pa time guraju druge ljude od sebe – iste one koji su im potrebni za osjećaj sigurnosti.
Zbog toga su njihovi odnosi nestabilni, a u njima su sklone prepoznatljivom obrascu – u jednom trenu idealiziraju partnera ili blisku osobu, da bi je u idućem ponizili i umanjili ako ne postupa u skladu s njihovim očekivanjima i potrebama. No, oni to ne čine iz osjećaja da na to imaju pravo nego zato što se osjećaju daleko ranjivijima od prosječne osobe. I najmanji međuljudski izazov za njih može biti emocionalno bolan.
Zašto plačemo? Plakanje je, naravno, jedno od iskustava koje su gotovo svi ljudi imali u nekom trenutku u životu. S jedne strane, proces ima fiziološku korist, jer pomaže u ispiranju otpadaka iz očiju. Međutim, čini se da je njegova povezanost s emocijama jedinstvena za ljude i još uvijek ne postoji konsenzus o tome zašto su ljudi razvili ovo posebno ponašanje, budući da emocionalni plač nema posebne veze s fizičkom dobrobiti. Iako se čini da postoje neke kemijske razlike u emocionalnim suzama (za razliku od, recimo, onih koje se isplaču tijekom ljuštenja luka), još uvijek ne postoji konsenzus o tome što fizički dobro čini plakanje. Međutim, kao i kod mnogih drugih fizičkih procesa, čini se da se ovaj razvio kao društveni mehanizam. Na primjer, moglo se razviti kao sredstvo poticanja drugih da razviju empatiju ili da pokažu podložnost (čime se sprječava više nasilja). A budući da su suze tako vidljive na licu, one ostaju ključni način na koji ljudi komuniciraju svoje osjećaje s drugima.
Promjene raspoloženja
"Osoba s graničnim poremećajem ličnosti poduzet će sve, pa i biti destruktivna, kako bi izbjegla napuštanje čak i ako ono nije stvarna, nego zamišljena prijetnja. Ove osobe imaju vrlo nestabilnu sliku o sebi i mogu je vrlo brzo mijenjati, mijenjajući pritom i sustav vrijednosti te stavove, želje i ciljeve. Imaju česte promjene raspoloženja, teško kontroliraju emocije te ulaze u konflikte i na najmanji povod. Katkad u nekoliko sati, od sretne i staložene osobe mogu postati anksiozni, nesigurni, posramljeni i iritabilni. Sklone su impulzivnom i riskantnom ponašanju pa ćemo među populacijom s ovim poremećajem češće pronaći ljude koji nekontrolirano troše, promiskuitetni su, mijenjaju odluke u iznimno kratkom vremenu", opisuje nam psihijatrica doc. dr. sc. Tihana Jendričko.
Simptomi ovog poremećaja javljaju se obično u kasnoj adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, a istraživanja pokazuju da češće pogađa osobe koje su tijekom odrastanja bile zlostavljane i doživjele traumu. No, i ovaj poremećaj, kao i mnogi drugi, može imati nasljednu podlogu.
Zlostavljanje u djetinjstvu
"U razvoju graničnog poremećaja ličnosti veliku ulogu igra kaotično okruženje u djetinjstvu, što uključuje zanemarivanje, rano razdvajanje od roditelja, neosjetljivost odraslih na potrebe i osjećaje djeteta, a značajan čimbenik je i psihička osjetljivost osobe", ističe dr. Jendričko i dodaje kako se ovaj poremećaj liječi psihoterapijom te po potrebi lijekovima.
"Kod većine ovih bolesnika potrebna je dugotrajna psihoterapija kako bi se postiglo i održalo poboljšano opće funkcioniranje, posebno u međuljudskim odnosima. Lijekovi su potrebni kako bi se ublažili određeni simptomi kao što su emocionalna nestabilnost, impulzivnost, autodestruktivno ponašanje te ponekad psihotični simptomi poput sumanutih ili paranoidnih misli. Kod ovog poremećaja ličnosti važno je izgrađivati osjećaj i okružje stabilnosti kako bi osoba iskusila da se terapijski odnos razlikuje od nekih ranijih ili aktualnih odnosa u životu te osobe", ističe psihijatrica i psihoterapeutkinja dr. Jendričko, dodajući kako je tijekom liječenja potrebno rješavati i krizna stanja te pritom voditi računa o sigurnosti pacijenta s obzirom na sklonost autodestruktivnom i impulzivnom ponašanju.
Uspostavljanje odnosa
U psihoterapiji osoba uči podnositi, a potom i regulirati svoje intenzivne i promjenjive emocije, a u terapijskom odnosu suočava se sa svojim strahom od napuštanja, uči ga prepoznati i traži konstruktivnije načine uspostavljanja bliskih odnosa. Kako bi uspjela u ovim promjenama, osobi je potrebno ohrabrenje i podrška okoline jer su odnosi najizazovniji dio njezina života.
Kako se granični poremećaj ličnosti često može preklapati s drugim poremećajima i bolestima poput posttraumatskog stresnog poremećaja ili depresije, važno je osobu potaknuti da potraži pomoć i mišljenje stručnjaka. Također, bliske osobe mogu pomoći tako da se informiraju o poremećaju, da pokažu poštovanje i paze da ne izdaju povjerenje osobe s ovim poremećajem te umanje strah od napuštanja tako da konflikte rješavaju razgovorom i pokazivanjem razumijevanja i privrženosti.