Postoje načelna pravila kako se odvija motorički razvoj, no zbog dosta velike varijabilnosti normalnih obrazaca, procjenu treba prepustiti stručnjacima. Gruba motorika je ovisna o razvoju mozga i o razvoju snage mišića. Tijekom prve godine dijete prolazi put od položaja u ležećem položaju, bez mogućnosti odizanja trupa od podloge u kojem tek može okretati glavicu u stranu.
Potom postupno slijedi mogućnost odizanja glavice od podloge, potom odiže rameni obruč postavljanjem na cijele podlaktice da bi postupno, u narednim mjesecima razvilo mogućnost oslanjanja samo na dlanove. Trup postupno počinje rotirati u bočne položaje, a potom može načiniti i potpuni okret – s trbuha na leđa i obrnuto. Dok leži na leđima, sve više odiže glavicu prema prsima i nastoji se posjesti.
U potrbušnom položaju, postupno započinje odizati zdjelicu privlačenjem koljena i postavljanjem u četveronožni položaj. On je neobično važan jer iz tog položaja slijedi puzanje i posjedanje pomicanjem trupa unatrag uz pomoć ruku. Ovdje treba napomenuti da oko 20 % djece, tijekom normalnog razvoja, ne puže. Ona imaju drugačiji obrazac kretanja po podlozi – najčešće je jedna noga ispružena ispred tijela a druga iza, te se uz pomoć ruku mogu vrlo brzo kretati po podlozi.
(FOTO: Thinkstock)
Nadalje, iz četveronožnog se položaja postupno postavlja u položaj sjedenja na potkoljenicama i ubrzo u klečeći položaj. Prihvaćanjem za ogradicu kreveta ili za roditelja slijedi iskorak jednom nogom i postavljanje u stojeći položaj. U to vrijeme dijete usvaja vještinu posjedanja iz ležećeg položaja okretanjem u polubočni položaj te se uz pomoć "doljnje“ ruke dovodi u sjedenje.
Temeljni pokretač ovakvog slijeda razvoja je želja za kretanjem i postavljanjem u uspravni položaj. Neobično je važno poštivati ovaj prirodni slijed i ne "preskakati“ pojedine faze. Naime, često se događa da, u želji da što prije naučimo dijete stajati, to činimo povlačenjem za ruke.
Dojenče će vrlo rano i brzo naučiti oduprijeti se stopalima o podlogu i stati na noge, te potom veselo poskakivati. Slična se situacija događa i kod držanja djeteta u naručju dok sjedimo. Ono će uz pridržavanje trupa ubrzo početi veselo poskakivati u našem krilu. Tim smo postupkom dijete naučili krivom mehanizmu kako se dospijeva u uspravni položaj i ono više nema želje (a niti razloga) usvajati puzanje i klečanje.
Zdrava djeca, u konačnici ipak usvoje samostalno i ispravno ustajanje, no ipak kasnije motoričke sposobnosti su nešto lošije (spretnost u aktivnostima na podu i slabije obrane pri padovima).
U djece s poteškoćama motoričkog razvoja je pogotovo važno poštivati prirodni slijed i slušati upute stručnjaka. Naprijed navedeno je jedan od razloga zbog kojih se ne preporuča uporaba hodalica. Osim što su hodalice i značajni izvor opasnosti za ozljeđivanje djeteta, nije moguća niti kontrola pokreta nogu očima koja je potrebna za razvoj koordinacije.
Dakle, u fazi dok dijete ne ustaje samostalno treba sprovoditi igre na podlozi. To može biti pod ili veći krevet, s time da prednost imaju tvrđe podloge. U stojećem položaju neka se djeca većinom postavljaju na prste, i u tim slučajevima se preporuča koristiti čvrste duboke cipelice koje će osigurati postavljanje na puno stopalo. Djeca koja se oslanjaju na puna stopala mogu biti bosa ili u čarapicama s protukliznom površinom. Obzirom da se u prve dvije godine u stopalu još uvijek nalaze masni jastučići nije potrebno koristiti cipelice s uloškom koji podupire uzdužni svod stopala.
Tek nakon 2 ili 3 godine, ukoliko postoji značajno iskrivljenje stopala prema unutra (skočni zglob se "ruši“ prema unutra) stručnjak će odrediti uloške koji u pravilu imaju zadebljanje ispod unutarnjeg dijela pete koje se nastavlja u potporu uzdužnog svoda stopala. Time se stopalo vraća u uspravni položaj. Potpora za poprečni svod (predio stopala ispred prstiju) se ne postavlja, načelno do školske dobi.
U daljnjem razvoju dijete usvaja nove vještine, može ustati iz čučnja bez pomoći ruku, počinje trčati (u početku raširenih ruku loveći ravnotežu, a kasnije koordinira pokrete ruku s pokretima tijela), spretno se spuštati s kreveta, hodati po stepenicama (prvo stepenicu po stepenicu s obje noge a potom samo s jednom) te bacati i loviti loptu.
Poštivajući mjere opreza, dijete se može igrati na spravama i poligonima koje su primjerene za njegovu dob (igrališta u parkovima, igraonice). Nažalost, navedeni poligoni nemaju oznake o dobnoj prikladnosti na pojedinim spravama te je potreban oprez! Načelno, djeca nužno trebaju puno prostora, kretanja i različitih mogućnosti učenja i uvježbavanja motoričkih vještina.
Zaključno, kretanje je jednako važno za naše zdravlje kao što je prehrana, voda i zrak. Roditelji će vlastitim tjelesnim aktivnostima unaprijediti vlastito zdravlje, spriječiti nastanak mnogih bolesti ali i stvoriti naviku kod svoje djece. Preporuka je Svjetske zdravstvene organizacije osigurati djeci dnevno minimalno jedan sat tjelesnih aktivnosti.
Tekst je preuzet iz priručnika Samoliječenje u trudnoći i tijekom dojenja u okviru Projekta SUTRA. Projekt SUTRA je javnozdravstveno-edukativni projekt u organizaciji Hrvatskog farmaceutskog društva, uz visoko pokroviteljstvo Ministarstva zdravlja RH i Agencije za lijekove i medicinske proizvode. Latinski je “partus“ porođaj, a čitajući unatrag dobivamo naziv SUTRA(p), po čemu je i projekt dobio naziv: SUTRA- Samoliječenje U TRudnoći i tijekom dojenjA. Jedna od glavnih misija projekta SUTRA jest osvijestiti širu i stručnu zajednicu o važnosti edukacije trudnica i dojilja o rizicima i mogućnostima samoliječenja (self-medication) te pozitivno utjecati na prevenciju neželjenih posljedica uslijed samoliječenja.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!