Bonnie Laura je bila očajna. Živjela je na tekućini i nekolicini namirnica koje je njezin želudac mogao podnijeti. Otkad je 1980.-ih godina bila na ugradnji želučane premosnice, hrana poput mesa i kruha bi kliznula niz njezino grlo kao grumen i u trenu se vratila gore. "Znala sam gdje se nalazi kupaonica u svakom restoranu u državi. Bilo je užasno", kaže Laura.
Tijekom ove operacije, želudac se smanji na veličinu oraha i priveže se uz tanko crijevo. Budući da Laurine komplikacije nisu uobičajene, odlučila se na još jednu operaciju. No njezino stanje se nije poboljšalo. Promijenila je nekoliko liječnika, ali nitko joj nije pomogao. Napokon, netko joj je spomenuo kirurga dr. Randyja Bakera 2004. godine.
Baker je brzo otkrio u čemu je problem, no shvatio je i da bi još jedna operacija bila teška i vrlo opasna. Zato je počeo razmatrati ideju o ugradnji stenta u jednjak. On se često koristi kod osoba koje imaju problema s gutanjem, jer drži jednjak otvorenim. Pitao se što kad bi na taj način mogao otvoriti i tanko crijevo.
Nitko prije nije napravio sličan potez, no Laura nije imala drugih opcija, pa joj je Baker preporučio ovu, koju je ona brzo prihvatila. Dva tjedna nakon procedure, Laura se vratila u ordinaciju i zahvalila Bakeru što joj je vratio život. Uz to što je mogla jesti čvrstu hranu, mršavila je.
Laura nije imala objašnjenja, jednostavno je rekla da više nije gladna, pa se Baker zapitao je li to jednostavno rješenje kako bi ljudi mogli izgubiti višak kilograma. Shvatio je da stent pritišće vrh vrećice i signalizira mozgu da nema potrebe za hranom. Činio je isto što inače radi hrana, samo bez stvarne hrane.
Zatim se zapitao što ako uopće nema potrebe za invazivnim operacijama kojima se uklanja dio želuca i mijenja raspored crijeva i probevnog trakta. Što ako je sve što vam treba uređaj koji će stvarati pritisak blizu vrha želuca?
Baker je odlučio isprobati svoju hipotezu i u desetominutnoj operaciji, kroz usta, počeo ugrađivati stentove. Trenutno planira ostaviti aparat u tijelu do šest mjeseci prije uklanjanja, iako bi u budućnosti to vrijeme moglo biti produljeno. Tijekom eksperimenata, svi pacijenti kojima je ugrađen aparat su smršavili i nastaviti mršaviti i nakon vađenja aparatića. Nakon pola godine, prosječan pacijent izgubio je oko 75 posto pretjerane težine, znatno više i brže nego uz pomoć drugih metoda, navodi Baker, i to bez ikakvih jakih nuspojava.
Procjenjuje se da je oko 160 milijuna Amerikanaca pretilo. A od njih je čak 24 posto morbidno pretilo, što znači da im je život u opasnosti. Različite operacije obično koštaju između 20.000 i 30.000 tisuća dolara, dok bi Bakerova stajala tek 5.000.
I dok su mnogi liječnici skeptični, te izvještavaju da je bar jedan Bakerov pacijent nakon ugradnje bolovao od refluksa, Baker se nada na će liječnici u Europi ove godine početi koristiti njegovu inovaciju, te da će se ona uskoro početi koristiti i u Kanadi i Meksiku.
