Iako se najčešće pojavljuje kod djece, moguće je pojavljivanje ove bolesti i kod odraslih ljudi, posebice starijih osoba. Unatoč volji i fizičkoj sposobnosti da se neka motorička radnja učini, osoba može biti u nemogućnosti izvođenja, a da toga nije niti svjesna.
Postoje različite vrste apraksije
Apraksija nastaje uslijed oštećenja moždanog parenhima - uzrok mogu biti moždani udar, trauma, tumor ili degeneracija. Rijetko uzrok mogu biti i oštećenja drugih dijelova mozga. Simptomi apraksije razlikovat će se kod bolesnika, ali uglavnom uključuju nemogućnost izvođenja ili osmišljanja složenih već naučenih motoričkih radnji. Primjer za to je osoba koja vidi geometrijski lik, može držati olovku, sposobna je crtati, razumije da joj je zadatak precrtati taj geometrijski lik, no ipak to ne uspijeva učiniti. Tipično je da osoba koja se bori s apraksijom niti ne prepoznaje svoj deficit. Apraksija kod djece se može prepoznati i prilikom ispitivanja sposobnosti obavljanja svakodnevnih uobičajenih radnji kao što je mahanje, hodanje unatrag, otvaranje brave, korištenje škarica i slično. Ukoliko osoba ima problema s tim radnjama, bitno je razlučiti radi li se o motoričkom deficitu ili apraksiji.
Apraksija može biti motorička, ideomotorička, ideatorna te specifična. Pri motornoj apraksiji radi se o oštećenju kolateralne senzo-motoričke regije u mozgu. Uslijed toga nastaje teškoća izvođenja uglađenih i mirnih, finih pokreta. Kod djece se može uočiti da su 'usporena', to jest sve radnje izvode sporo, neprecizno i ulažu u njih velik napor. Ideomotorička apraksija pokazuje poteškoće prilikom izvođenja radnji na zapovijed - kao što je prekrižiti ruke, salutirati i slično. Ideatorna apraksija se manifestira otežanim izvođenjem složenijih pokreta zbog nepravilnog redosljeda pokreta koji ih čine. Primjer za to je nemogućnost paljenja svijeće šibicom - uključeno je nekoliko pokreta i mozak ih prepoznaje kao složene. Uslijed konstruktivne apraksije osoba nije u mogućnosti slagati elemente u prostoru te ju zbunjuju trodimenzionalni prostori i zadaci kao što je slaganje šibica, kockica i slično. Ovaj poremećaj događa se u sklopu Gerstmannovog sindroma.
Dječja govorna apraksija
Ovaj poremećaj, slično kao i disleksija, utječe na društvenost djeteta i njegovu uspješnost u školi i drugim aktivnostima. Glavni prikaz je izgovaranje jedne riječi na više različitih načina, mijenjanje redoslijeda glasova u riječi ili rečenici te loša koordinacija usta što može uzrokovati pretjerano slinjenje. Zbog teškog kontroliranja govornog aparata (jezika, nepca, pomicanja usana) dijete će imati probleme sa izgovaranjem glasova i riječi. Produljivat će glasove i pauze između glasova te će govor zvučati jako monotono, a moguće je da se pojavi i hipernazalnost. Dječja govorna apraksija ima i negovorne motoričke znakove kao što su nespretnost, umor i opća slabost, oštećenje oralnih motoričkih pokreta, snižen tonus mišića te hipersenzibilnost ili hiposenzibilnost. Dijagnoza za ovaj poremećaj se uglavnom postavlja već do treće godine života, iako ona jako često ostaje nezamijećena. Za tretiranje je potrebna logopedska terapija te vježbanje govora kod kuće. Dijete bi i u odrasloj dobi moglo imati teškoće, ali rani početak terapije će olakšati čitav proces i svakodnevnicu.
Ne postoji specifično liječenje
Kod svake vrste apraksije primjenjuje se različita terapija te ne postoji specifično liječenje. Kao i kod sličnih poteškoća kod djece i odraslih, osoba će vjerojatno postati ovisna o pomoći drugih kod svakodnevnih aktivnosti ili barem kod nekih. Nije rijetko da osoba traži ili zahtijeva neki oblik nadzora vlastitog ponašanja. Terapije koje mogu biti fizikalne i radne imaju utjecaj na poboljšanje zdravlja ali osiguravanje sigurne okoline za bolesnika te pomagala su pokazala puno veći utjecaj. U većini slučajeva, čak i prilikom oštećenja nakon moždanog udara postoji mogućnost oporavka.