Slavonac na kruzeru: 'Na poslu sam upoznao ženu i dobio sina'

Naših ljudi ima u cijelom svijetu. Vinko Mataić (43) iz malog mjesta Vranovci nedaleko Slavonskog Broda prije nešto više od 20 godina niti sanjati nije mogao da će život više živjeti na moru nego li na kopnu.

– Završio sam elektrotehničku školu, a kako nije bilo posla počeo sam konobariti. Taj mi je posao bio izvor prihoda, ali i zadovoljstvo jer bio sam stalno okružen ljudima što je mojoj prirodi jako odgovaralo. No, htio sam više, pa sam se sasvim slučajno javio na natječaj za zapošljavanje na stranim brodovima, putničkim. S engleskim jezikom bio sam na „ti“ i rekao sam si Vinko mlad si, cijeli je svijet pred tobom. Otišao sam u Zagreb na razgovor u agenciju koja se bavila posredovanjem kod zapošljavanja prijavio sam se za posao konobara na kruzeru. Došao je predstavnik kompanije i razgovarali smo, naravno na engleskom, tek kasnije sam saznao da je to bio naš čovjek iz Zadra. Iz razgovora sam zaključio da njima nije bilo bitno to koliko i što znam raditi, već koliko znam engleski jezik. Nakon par mjeseci pozvali su me i rekli su mi da sam dobio posao. Moje prvo ukrcavanje na kruzer bilo je u Miamiju na Floridi. Možete zamisliti mene Slavonca u tom velikom gradu gdje su brodovi viši od naših stambenih zgrada. Bilo je to 1996. godine. U početku sam mislio ostat ću nekoliko mjeseci ili godina, da nešto zaradim, ali se to pretvorilo u punih 20 godina – rekao je Vinko.

– Na kruzeru sam sedam mjeseci i nakon toga imam dva mjeseca odmora. Obično odmor podijelim na dva dijela. Prvih mjesec dana budem na Tajlandu i cijelo vrijeme sam sa svojim sinom Danielom kojeg čuva baka Tajlanđanka. Svoju suprugu Paryiakorn, upoznao sam na kruzeru, radili smo zajedno i pomalo se družili i tako se rodila ljubav koju smo okrunili brakom u kojem smo dobili sina. Dva puta smo se vjenčali, prvi puta na brodu i drugi puta u Hrvatskoj u Podvinju, tako da je naš brak čvrsto usidren – smije se Vinko.

Ovaj nasmijani i veseli Slavonac, ne želi puno govoriti o početničkim problemima s kojima se u stranom svijetu susreo.

– Nema se vremena za to, jer se na brodu radi u smjeni najmanje 10 sati i to svakog dana. Bilo je onih koji su počeli zajedno sa mnom raditi i nisu izdržali, iskrcali su se nakon prvog krstarenja. Ja sam znao što hoću i ostao sam. Danas radim kao barmen i mogu reći da dobro zarađujem, plaća mi je oko 3500 dolara. Preplovio sam sva svjetska mora, vidio brojne luke, upoznao mnoge ljude, ali najljepše mi je kada sam sa svojim sinom. Nas dvojica razgovaramo na nama samo poznatom jeziku, to je mješavina engleskog, tajlandskog i hrvatskog jezika. Odlično se razumijemo, nitko drugi ne zna o čemu pričamo. Mnogo mi nedostaje premda danas postoje brojne mogućnosti da se vidimo i čujemo, mislim na Internet - govori Vinko.

Na pitanje na kojemu je moru doživio najveće nevrijeme, bez imalo razmišljanja rekao je na Jadranskom.

– Sjećam se bili smo u Dubrovniku, trebali smo isploviti, počela je bura i možete misliti kako se na jakom vjetru ponaša brod dug preko 300 metara, visok oko 40 metara, poput jedra. Bura nas je počela gurati prema malim otocima i već sam nas vidio kako se razbijamo o obalu. Strah me je bilo kao i svih blizu 3000 putnika, te oko 1500 članova posade koliko nas je bilo na brodu, ali zahvaljujući iskusnom pilotu izašli smo neokrznuti iz kanala na otvoreno more. Upoznao sam pilota, to je domaći pomorac koji dolazi na brod i upravlja njime do izlaska na otvoreno more, jer on dobro poznaje teren pod morem. Bio je to jedan mladi dečko iz Rijeke, pitao sam ga koliko je bilo opasno na skali od 1 do 10 samo se nasmijao i rekao mi je devet, tek tada me je uhvatila prava panika – rekao je Vinko.

Ono što se ne smije na brodu je imati bilo kakve kontakte sa putnicima, osim onih službenih.

– Ako netko od oficira na brodu ili vlasnika primijeti da nešto imaš s nekom od putnica ili žene s gostima prva luka u koju uplovite je mjesto rastanka. No, veze između članova posade koji su samci čak potiču, spremni su dati i zajedničku kabinu, tako je bilo sa mnom i mojom Pari – rekao je Vinko, dodajući kako bi da je u prilici ponovo birati posao izabrao isti.

Nada se da će raditi još desetak godina, a onda pravac Tajland gdje s Pari i sinom ima namjeru provesti ostatak života, no, nije zaboravio niti Hrvatsku jer je u rodnim Vranovcima izgradio lijepu kuću.