Radi se o stanju po nazivu mizofonija, i znamo jako malo o njegovim uzrocima, piše New Scientist.
No sada su se pojavili dokazi kako mizofoničari pokazuju specifičnu moždanu aktivnost kada god čuju zvukove koji potiču reakcije, što bi moglo pomoći u stvaranju načina i tretmana za prevladavanje ovog poremećaja.
Određeni zvuci potiču bijes i nelagodu
Olana Tansley-Hancock dobro poznaje simptome mizofonije. Od kada joj je bilo nekih 7 ili 8 godina, iskusila bi osjećaj bijesa i nelagode kada bi god čula kako drugi ljudi jedu. Do adolescencije već je većinu svojih obroka jela na osami.
Kako je vrijeme prolazilo, sve je više novih zvukova prouzrokovalo mizofoniju. Šuškanje papira i tapkanje nožnim prstima često bi ju prisililo da mijenja sjedala pa čak i vagone kada bi putovala vlakom. Zvuci udaranja prstiju po tipkovnici u uredu često bi ju prisilili da smišlja izlike za izlazak iz prostorije.
Napokon se odlučila otići po liječničku pomoć. "Nasmijali su mi se u lice", kaže.
Nevjerojatan poremećaj
"Ljudi koji pate od mizofonije često moraju raditi prilagodbe u svojim životima, samo da bi mogli nekako funkcionirati", kaže Miren Edelstein, sa Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu.
"Mizofonija djeluje toliko čudno da je teško shvatiti koliko može onesposobiti svakodnevni život", kaže njen kolega V. S. Ramachandran.
Ovo je stanje po prvi put nazvano mizofonija 2000. godine, ali do 2013. objavljena su samo dva istraživanja na u temu. No u zadnje se vrijeme pojavilo još dokaza da mizofonija nije samo simptom drugih stanja, poput opsesivno kompulsivnog poremećaja, niti je stvar jednostavno u tome što su neki pretjerano osjetljivi na nepristojno ponašanje drugih ljudi.
Rezultat - panika
Neke su studije pokazala da zvukovi koji dovode do reakcije u stvari dovode do prave panične reakcije kod ljudi s mizofonijom.
No sada je izgleda pronađeno neurološko objašnjenje za to. Sukhbinder Kumar i njegov tim sa Sveučilišta u Newcastleu izveli su seriju testova na 20 dobrovoljaca s teškim oblikom mizofonije, kao i 22 ljudi koji ju nisu imali. Obje su grupe slušale neutralne zvukove, poput zvuka kiše, neprijatne zukove, poput bebinog plača, te zvukove koji su djelovali na mizofonične osobe, poput žvakanja ili disanja.
Dok su obje grupe reagirale slično na neutralne i neprijatne zbukove, mizofonična je grupa osjetila pojačano udaranje srca, dok im je koža počela bolje provoditi struju. Radi se o znakovima panike.
Skeniranje mozga pokazalo je da mizofonične osobe imaju povećanu aktivnost u prednjem insularnom korteksu (AIC), području za koje se zna da igra središnju ulogu u sustavu koji odlučuje na koje bi stvari trebali obraćati pažnju. Kada su pušteni zvukovi koji stvaraju reakciju, ne samo da je došlo do povećane aktivnosti u tome području mozga, već i do abnormalno velike količine povezivanja s drugim područjima. "
Poremećen sustav
Rezultati istraživanja pokazuju kako su sustavi koji normalno odlučuju na što ćemo obratiti pažnju, i kako ćemo na to emocionalno reagirati, poremećeni kod ljudi s mizofonijom.
"Nadam se kako će ova studija, uz to što će potvrditi postojanje tog poremećaja, isto tako inspirirati novi val istraživanja ove teme", kaže Edelstein.
Nadaju se kako će takva istraživanja pomoći ljudima poput Tansley-Hancock da bolje izdrže svoje stanje, ili da se čak pronađe i neka vrsta tretmana za njih. Tansley-Hancock i sama je neuroznanstvenica i surađivala je s Kumarom kako bi napravili test za studiju.
"Puštali su mi puno puta zvukove koji prouzrokuju mizofoničnu reakciju", kaže Tansley-Hancock, dodajući kako se radilo o pravome mučenju. "Sve je to bilo u ime znanosti."
