"Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata" jedna je od najpoznatijih i najomiljenijih marijanskih pjesama u hrvatskom narodu. Već više od 100 godina odjekuje crkvama, svetištima i domovima, duboko usađena u srce vjernika. Gotovo da nema onoga tko ne zna barem dio njezinih stihova, posvećenih Majci Božjoj, zaštitnici Hrvata. Ipak, rijetki znaju tko stoji iza ove pjesme – isusovac Petar Perica, koji ju je napisao davne 1904. godine, sa svega 23 godine.

Njegovo ime potisnuto je u zaborav, premda je hrvatskom duhovnom i glazbenom nasljeđu dao još jednu snažnu himnu vjere – pjesmu "Do nebesa nek se ori". No, njegov život bio je daleko od mirnog – sudbina ovog samozatajnog pjesnika i svećenika bila je tragična, a njegova smrt stravična.

Noć u kojoj je nestao padre Perica

Jesen 1944. godine. Rat je još bjesnio, a Dubrovnik je tek nekoliko dana bio pod partizanskom vlašću.

Na vrata kuće Družbe Isusove 22. listopada, iza 22 sata, pokucala je skupina naoružanih ljudi. Došli su po Petra Pericu, Dubrovčanima poznatog i voljenog kao padre Perica.

Foto: Isusovci Hr

Čuvši da ga traže, mirno je izgovorio:

"Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!"

Uzeo je svoj redovnički križ, slike Srca Isusovog, Marijinog i svetog Josipa. Zatražio oprost od braće i oprostio se sa svima, ponavljajući zazive molitve.

Pokolj na Daksi – smaknuće bez suda

U noći s na 24. listopada 1944., Perica je iz zatvora u Dubrovniku, zajedno s većom grupom uglednih građana, prevezen na obližnji otočić Daksu.

Zatočenici su bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi. Izvodili su ih jednog po jednog – "u šetnju dok ne dođe brod za Vis“. Perici su skinuli halju, za što se on otimao ne želeći ostati gol. Kad su ga razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom je bačen u jamu i ubijen puškom za podvodni ribolov.

Dan nakon pogubljenja, grad je oblijepljen plakatima s tekstom tobožnje presude "Vojnog suda“. No u izvještaju komunističkog vođe Ante Jurjevića Baje Okružnom komitetu Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju stoji priznanje da nije bilo nikakvog suda nad ubijenim "narodnim neprijateljima", među kojima je bilo "osam popova, odnosno fratara": 

"Te noći lividirana su 53 čovjeka – gradonačelnik Dubrovnika, odvjetnici, profesori, trgovci, studenti, obrtnici i sedmorica svećenika. 

IDE VELIKA GOSPA /

Hodočasnici već krenuli prema svetištima: 'Sve mi Gospa znači, izgubila sam svoje'

Pokojni pater Roko Prkačin, autor knjige 'O. Petar Perica, DI – Pjesnik i mučenik', u intervju 2019. za narod.hr ovako je govorio o likvidaciji patera Perice:

“Žrtve su na Daksi likvidirane, tj. ubijene bez suda, bez svjedoka, bez mogućnosti žalbe. Tek nakon ubojstva objavljen je proglas da je vojni sud osudio 35 Dubrovčana, među njima i Pericu na smrt i konfiskaciju njihove imovine. Potpisan je Vojni sud, a vojnog suda uopće nije bilo. Tako da je to bio obični pamflet za umirenje građana.

Nažalost, od neposrednih svjedoka Peričina ubojstva bio je tek jedan koji je bio provoditelj ubojstva na samoj Daksi. On je izjavio za Pericu da, dok su ga vodili, da su ga izrugivali, čupali za bradu, a da je on molio: "Nemojte me mučiti, radije me ubijte“. Drugi je svjedok iz Makarske bio je vojnik KNOJ-a.

Iz proglasa koji je objavljen se znalo tko je ubijen, ali tamo nije pisalo gdje je to bilo. No, taj vojnik KNOJ-a je jednom prigodom u pripitom stanju kazao:

"Imao sam želju ubiti popa Pericu i ja sam ga ubio u Dubrovniku na otoku Daksi". To je direktno svjedočanstvo, a druga svjedočanstva su mnoga pisana svjedočanstva suvremenika, ima svjedočanstava da su ipak neki privatno govorili da su oni sudjelovali u tome, ali to nigdje nije javno napisano niti su to oni javno to izjavljivali.

Ukupno su partizani u Dubrovniku ubili osam svećenika, sedam na Daksi i jednog na Boninovu u Dubrovniku. Svećenike su ubijali jer su ih smatrali glavnim neprijateljima komunističkog sistema i komunističke ideologije”, ispričao je pater Roko Prkačin.

Daksa- zabranjena zona

Do 1990. godine bio je zabranjen posjet Daksi. Tek 2010. žrtve su ekshumirane i dostojno pokopane.

Foto: Marko Lukunic/pixsell

DNK analizom potvrđen je identitet 18 osoba, dok su 35 ostale nepoznate. Padre Perica sahranjen je uz svoju subraću na gradskom groblju Boninovo, a Daksa je postala simbol komunističkog terora nad Dubrovnikom.

Život posvećen Bogu i narodu

Petar Perica rođen je 1881. u Kotišini, u obitelji Stipe i Antice Kate Perice, kao jedno od šestero djece. Osnovnu školu završio je u Makarskoj, gimnaziju kod isusovaca u Travniku, a potom studirao skolastičku filozofiju u Bratislavi i teologiju u Innsbrucku. Za svećenika je zaređen 1914.

Godine dana kasnije došao je kod isusovaca u Zagreb, gdje je bio zamjenik urednika Glasnika Srca Isusova i upravitelj Apostolata molitve. Od 1917. do 1919. predavao je u Travničkom sjemeništu.

PROSLAVA VELIKE GOSPE /

Svi putevi vode u Sinj, stižu deseci tisuća vjernika: 'Radosno ih očekujemo'

Često je obolijevao. Nakon operaacije pluća liječen je u Italiji, Austriji i Njemačkoj. Tijekom liječenja u Njemačkoj 1922. posjetio je mističarku Terezu Neumann, koja mu je prorekla mučeničku smrt.

Rad s mladima i otpor okupatoru

U Splitu je 1920-ih bio je duhovnik hrvatskog katoličkog pokreta, uključujući Hrvatski orlovski savez, i dopisivao se s Ivanom Merzom.

Od 1937. živio je u Dubrovniku, gdje je bio superior isusovačke zajednice, služio u biskupijskom sjemeništu, vodio Križarsko bratstvo i upravljao crkvom sv. Ignacija.

Pater Roko Prkačin opisao ga je kao neumornog radnika koji se bavio se apostolatom, radom s mladima i socijalnim radom. Osnovao je "Socijalno djelo’ za pomoć potrebnima i organizaciju volontera-profesora koji su pomagali siromašnim učenicima.“

"Godine 1941. ustanovljena je NDH. U isto vrijeme, Talijani su s Nijemcima okupirali Dubrovnik. Perica je volio svoj narod i veselio se toj jednoj samostalnosti Hrvatske, ali se ujedno žalostio što je Hrvatska bila okupirana od Talijana i Nijemaca. U to su se vrijeme u Dubrovniku vijorile i njemačka i talijanska zastava. Talijani su ustanovili talijansku banku, talijanske ustanove i na taj način vladali samim Dubrovnikom. Ljudi su, osobito mladež, pa i križari koje je Perica duhovno vodio, često manifestirali svoje protivljenje talijanskoj vladi. U tom vremenu su mnogi dospjeli u zatvor, a Perica je posredovao kod talijanske i njemačke, pa i hrvatske komande, da se ti zatvorenici puste. U mnogim slučajevima je uspio, ali u mnogima i nije. Jednom se zgodom našao na Stradunu dok je bila manifestacija mladih protiv talijanske okupacije. Kako su Talijani te mlade tada zatvarali, tako su zatvorili i Pericu. Bio je nekoliko dana u zatvoru, no nakon toga su ga ipak pustili te je on nastavio svoju službu u sjemeništu."

Naslijeđe pjesnika i mučenika

Rodna kuća Petra Perice u Kotišini danas je spomen kuća. U Makarskoj osnovna škola nosi njegovo ime. Godine 2018. postumno je nagrađen za životno djelo Grada Dubrovnika.

Najtrajniji spomen ostaju njegove pjesme – Zdravo djevo, Kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori – koje i danas odzvanjaju hrvatskim crkvama, nadživjevši rat, diktature i pokušaje zaborava.

Njegov život završio je u tišini noći na Daksi, ali stihovi koje je napisao kao mladić nastavljaju živjeti, svjedočeći o vjeri i hrabrosti čovjeka koji je, do zadnjeg daha, ostao vjeran Bogu i svom narodu.

POGLEDATE VIDEO: Zavjet, pomoć, simbol nade: Ovdje će se sliti 70.000 ljudi. 'Osjećam da nešto zrači'

Foto: Rtl Danas