Zašto je Josip Đakić, šef HVIDRA-e, lagao ako brani istinu? Što će nam potraga vojske i policije za kršiteljima ovih takozvanih zakona kad se u slučaju hrvatskog popisa branitelja, kao i kod američkog, radi tek o objavi nekih podataka, a ne o pornografskom iživljavanju kakvo bi se dogodilo da su se Darku Milinoviću na televizijsko sučeljavanje na temu umjetne oplodnje zaista odazvali neplodni parovi?
Za one koji ne znaju – američki je registar javan zahvaljujući slobodi informiranja. Zato ne čudi da je hrvatski posvećen Prometejima Domovinskog rata – Glavaševiću, Ledereru i Urbanu. Tu nema odavanja detalja kakvim su nas plašili raznorazni Đakići, nego imamo oko 450 tisuća imena i pripadajućih postrojbi. Među njima je šest Stjepana Mesića, dva Tomislava Karamarka, pa Darko Milinović, više Ivana Turudića...
Kad su Ameri uzor, a kad nisu
Jasno je da se sada malo čudnim čini što reporterka iz Washingtona Branka Slavica, koja uživa u svom izvještavanju jednom mjesečno i stalnom braniteljskom statusu zbog djelovanja u mornarici, nikada nije napravila priču o američkom registru i postavila pitanje je li sramotno da u Hrvatskoj do sada nije zaživjela sloboda koja je omogućila objavu takvog popisa u Americi. Ali, to nije razlog da se to pitanje ne postavi.
U Hrvatskoj je informacija, nažalost, morala pobjeći sama, jer se očito radi o državi koja nije u stanju pratiti razinu sloboda zapadnih zemalja, nego zakonima omogućavati tek privatizacijsku pljačku, a u novije vrijeme uvođenje poreza i zabrana. Protivimo se objavi Registra po američkom uzoru, a Amerikancima se uvlačimo u svakoj vanjskopolitičkoj prigodi i nije nas sram podržavati NATO i njegove akcije čak ni kada u jednom prelijetanju aviona pobiju 33 civila u Afganistanu ili kada im vojnici iz obijesti pucaju na civile Iraku. Je li itko u MORH-u rekao 'a' na ta dva friška događaja?
Jedan Srbin na dva Hrvata
Kad smo već kod licemjerja, hajci se priključio i Andrija Hebrang, koji je u predsjedničkoj kampanji povikivao da se zalaže za objavu istog tog Registra. Njegova današnja papagajska tvrdnja, nabubana iz HDZ-ova priručnika za obranu tajnosti Registra, da će objava tih imena natjerati agresore u novu ofenzivu, prilično je besmislena dok nam je sjećanje na njegov blagoslov objave prije samo četiri mjeseca svježe kao rosa.
Kad smo već kod agresora, nije li čudno da je u Srbiji registrirano oko 250 tisuća ratnika, a stigli su napasti i Kosovo, i Hrvatsku, i Bosnu i Hercegovinu, na kraju krajeva i Sloveniju? Kako smo uopće mogli pasti pod okupaciju ako su naša dva čovjeka išla na njihovog jednog?
Ako javni interes za Registar ne postoji, kao što tvrde Hebranzi i Đakići, zašto je stranica zagušena ulazima?
Svi smo se načekali da se Vlada sjeti skinuti zabranu
Neka bude onako kako kažu tajanstveni branitelji prava na informiranje s vaših monitora: Registar treba postojati na internetu ovako nepotpun sve do odluke hrvatskih vlasti da ga i same objave. Da je krajnje vrijeme da on izađe van znamo i po tome što je to volja, ako već nije način predsjednika izabranog s više od 60 posto glasova birača. O udrugama branitelja da ne govorimo.
Sigurno je i nekim lažnim braniteljima već dosta paranoje zbog, recimo, povlaštenih carina po kojima su kupili automobile i najradije bi ih sad vratili ako će zauzvrat dobiti brisanje iz ovog dokumenta. Isto tako je sigurno da oni što su zaista preživjeli pakao, bili ranjeni i osakaćeni na fronti već godinama pate zato što ih se zbog parazita generalizira kao moralne bijednike koji se nečega srame.
Trebali smo objašnjenja i trebamo ih još uvijek
To je sada jednim dijelom gotovo. Ono što hrvatska država može napraviti je pokazati se većom nego što je dosad bila i obustaviti odmazdu koju sprema sumnjivcima za hakiranje podataka Ministarstva obrane, a zatim i sama objaviti Registar. Anonimci koji su objavili ovo prijelazno rješenje ohrabruju Hrvatsku govoreći joj da nije prekasno za evoluciju ovog zatrovanog, zaduženog i neuspješnog društva opsjednutog zavišću i prošlošću.
Daju priliku da se izbrišu imena koja ondje ne pripadaju, od čega će profitirati cijela zajednica, kako kroz državni proračun, tako i kroz olakšanje savjesti. Daju i šansu da se službeno upišu neka imena koja nedostaju u ovih 90 posto koliko je objavljeno od tog popisa. Nije li nezgodno, primjerice, što u podacima "popaljenim" iz Ministarstva obrane nema imena Jadranke Kosor, iako je dobila stan iz MORH-ova fonda?
Jesu li profesionalni nacionalisti spretniji od Scotland Yarda?
Upravo zbog evolucijskog poticaja hrvatskom zakonodavstvu, koje se odvilo pod parolom "Priroda informacije je da bude slobodna i to se sada dogodilo", jezivi pozivi na linč i prijetnje da će se autorima oguliti koža s leđa ravno je spaljivanju Galilea Galileija na lomači.
Sretna okolnost tih ljudi jest što su malo pametniji od MORH-ovih računaraca. Domenu su zakupili od firme invisihosting koju na odavanje podataka nije natjerao ni Scotland Yard, tako da su MUP-ove šanse da pribave potvrdu i dokaz za gonjenje u samom startu smiješne. Zato bi bilo najpametnije da odustanu i puste građane da na objavu Registra gledaju kao na trijumf interneta i građanske hrabrosti, te da već jednom odjebemo buku što je proizvode profesionalni nacionalisti.
