Uvijek počne s dernecima. Sjećate se antologijske scene iz filma Cabaret. Bašta idilične njemačke gostionice, jedu se kobasice, pije se pivo, a onda plavokosi mladić kreće pjevati Tomorrow belongs to me. Ljudima koji su do tog momenta blagovali u idili, žile na vratovima se napinju, postaju ljuti, pridružuju se pjesmi koja počinje opisom pastorale, a završava pogledom u budućnost i slavom koja ih tamo čeka. Mladac na kraju podiže desnicu u znak pozdrava Vođi i jasno ti je da se čeka ono "ajmo!", pa da sve ode u tri točke materine.
Ono što su Švabama kobasice i pivo, ovdje su pečeni volovi. Tri su se u Pakoštanima ispekla prošlog tjedna. Njihov miris vraća me u djetinjstvo kao Prousta oni čajni kolačići.
Sve je počelo tim volovima na ražnju. Devedesetih je čak kolao i vic o tome da se kravlje ludilo pojavilo jer je HDZ ispekao sve volove.
Očnjaci
Atmosfera na tim dernecima užasno me podsjećala na ovu scenu iz Cabareta. Slavilo se osamostaljenje, uspostava nove države, neka čudna energija je bila u zraku, pričalo se o prirodnim ljepotama Hrvatske, njenim potencijalima, ljepšoj budućnosti koja nas čeka, ali kad bi dječica iz crkvenog zbora, nakon zajedničke molitve, krenula pjevati Rajska djevo, kraljice Hrvata ili Vilo Velebita, svakom s tri grama mozga u glavi, bilo je jasno da to domoljublje i idila prelaze u nešto puno zajebanije. Žile na vratovima bi se napele, ljudima bi počeli izrastati očnjaci, vidjelo se da čekaju ono "ajmo!", nakon kojeg će se s puškama u ruci zaletjeti u ljepšu budućnost.
Dvadeset godina kasnije, evo opet volova. Tri su se ispekla u Pakoštanima, a atmosfera u zraku dozlaboga podsjeća na početak devedesetih, pa ti kroz glavu prolaze one dvije poslovice o povijesti, ona da je učiteljica života i ona da se ponavlja, pa se moraš zapitati – ako je učiteljica života, kako to da se ponavlja.
Prevoditelji
Tu su Gotovinine izjave o idiličnoj budućnosti koja nas čeka iza ugla, o gradovima koji se razvijaju, o genijalnom autoputu, tu je njegov pogled u ljepšu budućnost. Kao na početku devedesetih priča o Hrvatskoj kao novoj Švicarskoj, iako taj trip nije imao nikakvo realno uporište kao što ga nema ni sada.
Tu su onda prevoditelji generalove misli. Tu je Thompson da nam kaže da Gotovina, zapravo, ne misli to što govori, kao što su devedesetih, po tim dernecima s volovima, Ivo Fabijan i Vera Svoboda između dviju pjesama objašnjavali što se krije iza Tuđmanovih priča o ljepšoj i prosperitetnoj budućnosti. I uvijek su nekako bili radikalniji od njega.
Tu je Crkva da opravdava i pojasni puku svaki generalov postupak, kao u ona davna vremena Tuđmanov. Da svaki njegov postupak prevede i kršćanski opravda, pa tako i izraz sućuti Slobodanu Miloševiću kao gestu nepatvorenog kršćanina.
Zabrinjavajuća euforija
Tu je zatim gomila na glavnom zagrebačkom trgu, gomila na koncertu, gomila na fešti na kojoj se peku volovi, koja sluša tu priču o ljepšoj budućnosti. Ali na prve taktove Thompsonovih budnica, koje kreću iz idile, a završavaju na agresivi, žile na vratovima se napinju, počinje ljutnja i vidiš da je dovoljno jedno "ajmo!" da sve ode u tri točke materine. Hoće li ga Gotovina ikad izgovoriti, hoće li krenuti u politiku, hoće li povesti svoje stado u tu ljepšu budućnost, ne znam, ali sama atmosfera u kojoj on to može, ta euforija, dovoljna je da se čovjek zabrine.
Tu su zatim predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, kao i hrvatske u Srbiji, koji pozivaju na smanjenje tenzija, na ublaživanje euforije jer se boje incidenata u manjim mjestima. Ali kao i početkom devedesetih, u informativnim emisijama dobivaju po petnaestak sekundi.
A tu je i majka svih zajeba – tu je katastrofalna gospodarska situacija, kao u Njemačkoj tridesetih, kao u Hrvatskoj početkom devedesetih.
Tu je, ukratko, ogroman potencijal da se dogodi belaj, pa nam samo ostaje svim kreatorima ove euforije, od Crkve, preko medija do estradnih zvijezda i zvjezdica, postaviti pitanje kojim završava ona scena iz Cabareta: "You still think you can control them?"
