„Nakon potresa, ljudi su mi se najčešće javljali s poteškoćama usnivanja i održavanja sna, nemogućnošću opuštanja koja nastaje i zbog stalnih ponovnih potresa, straha za bližnje te stalnog osjećaja da se sve oko njih trese. Preispitivanja hoće li se probuditi kada bude opet potres ako uzmu nešto za spavanje, kakav će im život biti dalje, kako mogu zaštititi osobe oko sebe i što napraviti su iznimno opterećujuće. Također, posljedice paralizirajućeg straha koji su osjetili za sebe i svoje bližnje u trenutku posjeta, s mislima o tome je li im se dogodilo najgore, ostavljaju enorman trag. Čak i kada su svi na sigurnom“, objašnjava Helena Rašić Radauš, psihologinja s podosta iskustva u savladavanju psiholoških posljedica potresa.
Različite manifestacije traume
„Različiti su načini na koje se netko nosi s posljedicama potresa - od akutnih reakcija poput plakanja, trešnje, vrištanja, bježanja i traženja zaštite od drugih, do onih dugotrajnijih - koje su najčešće usmjerene na različite načine umirivanja. Dok u samom početku ne treba tjerati tijelo da se umiri jer je upravo proživjelo šok i treba ga proraditi kako god treba, dugoročno je sposobnost umirivanja izuzetno bitna“, ističe psihologinja Helena iz Bura Savjetovanja, specijalizirana za savjetovanja po principima kognitivno bihevioralne terapije i terapije usmjerene na suosjećanje.
„No to je otežano naknadnim podrhtavanjima tla jer to onemogućuje organizmu da se umiri i odmori, stalno je u stanju pripravnosti za novi katastrofalan događaj i usmjeren na to da na svako i najblaže pomicanje pripremi osobu na bijeg. Dok se tijelo ne može odmoriti, ne može ni zacijeliti. Ljudi imaju nagon i instinkt da traže načine na koje će se umiriti - kroz fizičku blizinu bližnjih (sasvim je ok da cijela obitelj spava u istoj prostoriji ili krevetu barem neko vrijeme), kroz razgovore s drugima koji ih razumiju i ohrabruju, kroz vlastite rituale koji ih podsjećaju na onu raniju svakodnevicu ili možda i kroz neke druge načine koji nisu toliko blagotvorni na tijelo. Traženje stručne pomoći (pa i kroz samo jedan razgovor) je vrlo korisno jer vam stručna osoba može pomoći da vi u sebi nađete ono što je vama svojstveno i blisko kao način nošenja s onim što ste proživjeli“, napominje naša sugovornica.
Poriv za pomaganjem
U takvim stresnim uvjetima, razumijevanje, solidarnost i pomaganje drugima su izrazito važni. „Osobama koje trebaju pomoć, koje se osjećaju kao da je sve što su imale izgubljeno i koje su svjesne da im je sva kontrola oduzeta pružanje ruke je iznimno bitno. Znati da niste sami i da je netko tu, netko možda nepoznat, ali tu da pomogne, podrži i utješi je ono što treba srcu kad je tijelo već možda na sigurnom. Usamljenost je jedna od najtežih stvari koje osoba može proživjeti, a usamljenost u vremenu životne ugroženosti je zastrašujuća. No, mi ljudi imamo rješenje za to – imamo poriv pomoći“, kaže Helena.
„Bili smo svjedoci da su isti dan ljudi pohrlili pomagati u pogođeno područje. Angažirale su sve skupine, na načine koji su im bili dostupni, što dovoljno govori o tome da je prosocijalno ponašanje poput pomaganja drugima koji su doživjeli potres nama kao vrsti izuzetno bitno. Prosocijalno ponašanje uočava se već od najranije dobi, na nešto drukčiji način, ali prisutno je. U društvu, takvo se ponašanje nagrađuje kroz pohvalu, pa i same fizičke nagrade ili pohvale. Najbitnije – kada pomažemo drugima, mi se zbog toga osjećamo bolje. Zašto?“, ističe naša sugovornica.
„Nemojmo se lagati – reciprocitet je bitan. Osjećaj da, ako smo mi tu za druge, i oni će biti za nas. Ta pojava je doista zabilježena u ljudskoj povijesti, ne samo na osobnoj razini pojedinca, nego na razini država i društava. Pomažemo onima koji su pomogli nama, bez obzira kako to davno bilo. Ta povratna sprega pomoći je bitna i čini solidarnost samoodrživom. Također nam govori koliko hladno i tužno mjesto svijet može postati kada pomoć uskratimo“, objašnjava.
Pomaganjem smanjujemo bol i pomažemo u iscjeljenju
„Dolazimo do toga da pomažemo jer nam budi nadu – u to da će drugi pomoći nama, da će naše akcije pomoći drugima, da možemo smanjiti osjećaj patnje. Kad vidite da dijete padne i plače, utješite ga. Kad vidite da je drugima teško, pomognete mu. Taj poriv da smanjimo patnju drugog ljudskog bića je hrabar čin jer izlaže nas toj istoj patnji, ali istodobno govori mnogo o našoj hrabrosti i snazi da tu patnju s njima i ponesemo. Lakše je prenijeti teret kad ga ne nosimo sami.
Pomaganje nam daje i osjećaj kontrole, jer smo mi upravo ti koji imamo kontrolu i moć da smanjimo patnju drugog ljudskog bića. Mi smo ti koji možemo smanjiti bol, zaštititi i pomoći da zacijeli. Ako možemo preuzeti kontrolu nad patnjom drugog ljudskog bića, to nam daje samopouzdanje da možemo nešto napraviti i po pitanju patnje koju osjećamo mi sami. Iz volontiranja i doniranja izlazimo s više samopouzdanja“, kaže naša sugovornica koja ističe da je pomaganje važno i u kontekstu jačanja veza i osjećaja pripadanja zajednici.
„Širimo naše pleme. Očvrsnemo veze unutar već postojećeg plemena. Ljudima je potreban osjećaj pripadanja – pripadamo obitelji, kvartu, gradu, navijačkoj skupini, religiji, narodu, planetu. Kada odlazimo pružiti fizičku pomoć, upoznajemo druge osobe, druge strategije suočavanja i izlažemo se širem spektru ljudskog doživljaja i iskustva. Obogatimo svoje vidike. Istodobno, prisjetimo se da smo dio nečega na što smo možda zaboravili, pomažemo onima koje vidimo da su nam po nečemu slični – spolu, dobi, nacionalnosti, obrazovanju, strukturi obitelji ili jednostavno po tome što proživljavamo jednako teške stvari“, dodaje.
Male stvari koje nas čine boljim osobama i zadovoljnijima sobom
„Svi imamo individualne potrebe i snage vezano za to koliko možemo pomoći. Koliko se mi osjećamo sigurnima pomoći. Neki od nas će otići na teren i svaki dan biti s osobama koje prolaze možda najteže razdoblje u životu, dok će drugi pružati telefonsku podršku, donirati u robi ili novcu ili organizirati akcije, podržavati i širiti vijest. Važno je znati da postoje mnoge forme pomaganja, a svako je vrijedno. Svatko od nas ima svoju ulogu u društvu, a samo zato što ne možemo pomoći na način na koji možda svim srcem želimo – ne znači da ne možemo pomoći nikako. U nekom trenutku neke forme pomoći mogu postati i kontraproduktivne i bitno je dopustiti ljudima da se obnove, nađu snagu u sebi i zacijele, tada su manje direktne forme pomoći, kroz edukaciju, prenošenje iskustva, donacije i podršku također bitne“.
„Ono što je bitno je da ne zaboravimo – ni najteže trenutke ni to koliki kapacitet imamo za solidarnost, suosjećanje i pomaganje. Kada to prenesemo i u svakodnevni život, male stvari koje radimo svaki dan – od donacija skloništu za životinje, volontiranja u nekoj udruzi, pomaganja nekome da pređe cestu ili susjedu da prenese teške stvari do stana, odlazak u trgovinu po namirnice onome tko ne smije iz stana ili kuhanje za one koji nemaju gdje – sve to nas u konačnici čini boljim osobama i zadovoljnijima sobom. A znate, to je zarazno. U vrijeme pandemije, suosjećanje i solidarnost su puno bolje stvari koje možemo „pokupiti“ od nekoga“, zaključuje Helena.
Jedan od načina na koji u traumatskim okolnostima izazvanih potresom možemo pomoći i sebi i drugima je uključivanje u humanitarnu akciju Ugasi vibru, upali Smirilicu koju je pokrenuo A1 Hrvatska. U suradnji s talentiranom glazbenicom Akleom Neon, na bazi seizmološki zapis potresa pretvoren je jedinstveni zvuk zvona za mobilne telefone pa umjesto uznemirujućeg zvuka vibracije čujemo ugodan ton koji nam neće izazivati nervozu. Preuzimanjem Smirilicena platformi Činim pravu stvar donirate novac koji će Zaklada Solidarna preusmjeriti za obnovu potresom pogođenog područja, odnosno za izgradnju nove srednje škole u Petrinji, a cilj je prikupiti 250.000 kuna.
Sadržaj nastao u suradnji s partnerom A1 Hrvatska prema najvišim uredničkim standardima Net.hr-a