Tijekom svog 27-godišnjeg života percepcija ljubavi se u mojim očima mijenjala. U tinejdžerskim danima ona je bila intenzivna, ali više iznuđena nego išta više jer su svi ostali proživljavali ta neka duboka ljubavna iskustva (za te godine) pa sam htjela i ja. Da se osjetim voljeno. Voljela sam i ja nazad, onako infantilno dječje. Mnogo godina kasnije, uhvatila sam se u mrežu savršenog nadopunjuvanja s mojom drugom polovicom, ali u u prepovršnom smislu. Frekvencije u valnim duljinama nisu nam bile ni blizu, ali kao da sam jaaako i predugo željela da se poklope i popravljala taj naš tranzistor odnosa. Zašto? Jer sam znala da to nije vrh onoga što mogu osjećati prema nekome. Nešto je falilo.
Uvijek sam maštala o mindblowing, smrtno ozbiljnim, svemirskim ljubavima, o tome kako voli ista bizarna s*anja kao ja i kako se savršeno nadopunjujemo u svojim spontanostima, hranimo se u razgovorima o glazbi, filmovima, književnosti ili povijesti te se naravno provociramo u svrhu još boljeg upoznavanja našeg skrivenog ja i vlastitim kontrolama i blokadama. To produbljuje i naš međusobni odnos, emocija postaje stabilnija. Smatrala sam se umjerenom u svojim očekivanjima. Svjesnom koliko sam zgodna i pametna, no uvijek propagirajući činjenicu kako samopouzdanje i skromnost idu zajedno. Bila sam i svjesna i koliko sam sanjiva, ali smatrala sam da i to radim odmjereno i nenapadno.
(Foto: Instagram/textsfromyourexistentialist)
Tada je nastupila ona - glupa zaljubljenost, klišej života, je*eni LSD. Ode sve k vragu. Svijet je odmah ljepši iako je, realno, odvratan.
Od jedne normalne i kul osobe s integritetom postaneš kao mačka u tjeranju koja, kad joj nešto slučajno nije po volji ili situacija skrene s tog leptirićastog zacrtanog puta, počinje mijaukati onako izuzetno iritantno, grebati po vratima prijatelja i umarati ih jednog za drugim. Zaljubljeni ljudi drugim ljudima idu na živce.
Prvo su, naravno, sretni zbog njih, ali u globalu, prestanu biti nakon nekog vremena. Počinju vas nervirati jer često nestanu i zatvore se u svoje gnijezdo. Iz njega u prijateljevo odlaze samo kad u ljubavnom počnu travke i grančice pikati. Zaljubljeni ljudi ne bi trebali imati prijatelje jer ih emocionalno umaraju. Još više kad su nesretno zaljubljeni.
Pronađeš si fiks, zaljubiš se u osjećaj koji ti daje, možda se tu izrodi i ljubav. Ali usprkos ljubavi, ako je toliko intenzivna kao droga, često te ostavlja izranjavanu. Jedan od faktora zašto je takva droga toliko opijajuća je zbog toga što je druga osoba emocionalno nedostupna, bilo to zbog prave daljine, ili zbog samog emotivnog stanja osobe. Naravno, kratkotrajna prelijepa vremena stvaraju sjećanja kojih se sjećaš, nauštrb ovih loših, kada se pitaš zašto se ne javlja ako te već naviknuo na to. Tada si u krizi i treba ti još fiksa.
Svi ti faktori fiksirajuće ljubavi osiguravaju da nikada ne zabrijemo previše i da se ne oslonimo do kraja jedno na drugo. Nitko od nas dvoje, zapravo, nije u tim trenucima pouzdana osoba i tako se održava žudnja jedno prema drugome.
(Foto: Instagram/textsfromyourexistentialist)
Da se razumijemo, nemam ništa protiv ljubavi, sasvim je u redu voljeti nekoga, razumijeti ga, dijeliti. No, čini mi se, sve češće gledajući oko sebe, kao nismo pripremljeni na zaljubljenost, i da, ako nismo najstabilniji u glavi, to stanje onda može dovesti do toliko besmislenih situacija i obrazaca ponašanja. Išla bi tako daleko i rekla do socijalnog samoubojstva, ili još gore, neispunjavanja svojih primarnih obaveza, obavljanja posla, otkaza, rezignacije, depresije, čak i smrti!
Zaljubljenost je bezveze jer nema realnog uporišta u stvarnosti. Oni otvorenog srca, koji se 'zaljubljuju' svaki dan ili često, trebaju joj pristupiti s mjerom opreza, s polupropusnom membranom, gardom, da ne bi pali kao kruška na pod svaki put kad joj se prepuste. Ne treba je se strašiti niti je odbacivati, samo se ne pretvoriti u onog eurofičnog debila kojem pokažeš prst koji miga i on se nasmije. Ne, to nije smiješno.
(Foto: Instagram/textsfromyourexistentialist)
Bila ta zaljubljenost uzvraćena ili neuzvraćena nije najpozitivniji osjećaj na svijetu. Ni slušanje muzike niti gledanje filmova ne pomažu u držanju zaljubljenosti pod kontrolom. I odjavna špica dnevnika bi me rasplakala ako se osjećam down, filmove koje bi birala bile bi isključivo ljubavne drame nakon kojih bi se rascmoljila kao idiot jer volim glumiti patnika. Zaljubljenost zezne i svaku novu muziku koju otkrijem. Ne treba mi je on preporučiti, mogu je i sama otkriti, ali pošto je slušam dok mi je on u životu, vežem je uz njega. I tako će me i za pet godina recimo ova stvar podsjećati na to vrijeme s njim. A 'niđe veze'. O mirisima da ne govorim. Ponekad smo kao životinje, miris jednog mužjaka nam je privlačniji od drugog. I pamtimo ga, ostaje nam i predugo u mirisnim receptorima da se ponekad scimamo kad u slučajnom prolazniku našnjofamo nekog sličnog mirisa ili parfema.
Zaljubljenost je samo poremećaj hormona kada u pogrešno vrijeme u naš mozak uđu svakakve kemije, pametnog čovjeka učini glupim, a kod onih koji nemaju razum se ne mijenja ništa. Glupi ostaju glupi.
Zamislite samo da javnim prijevozom upravljaju zaljubljeni vozači kojima malo odlutaju misli pa projure kroz crveno svjetlo, zamislite da nas u kafiću poslužuju zaljubljeni konobari pa nam umjesto šećera serviraju sol za kavu, zamislite da ona baba na šalteru u banci krivo utipka podatke u sustav pa odjednom, umjesto 100 kuna do kraja minusa na računu imamo još tisuću?! :D Ovo zadnje bi bilo fora, ali ne bi sreća bila dugog vijeka...
Nastala bi opća pomutnja i kaos. Svijet bi bio hipijevsko-leptirićasto sretan, vladala bi anarhija, uspostavljanje nekog oblika ravnoteže bi postalo nužda. Zato trenutno hejtam osjećaj zaljubljenosti, čisto da napravim balans u svijetu.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.