Nakon što su se prošlog tjedna vodičke gradske vlasti ispričale građanima Hrvatske zbog gluposti koje su njihovi mladi sumještani izveli na Trgu bana Jelačića, a osječki Vodovod odlučio urednim platišama pokloniti hrvatsku zastavu, čovjek se po tko zna koji put morao zapitati može li u ovoj zemlji napraviti išta sam po sebi, kao pojedinac, ili je u baš svakoj situaciji, pa makar se radilo o plaćanju vode ili mladenačkoj gluposti, prije svega predstavnik svog sela, grada, države, plemena.
Jesu li oni predstavnici Vodica?
"Grad Vodice se ispričava i izražava svoje veliko žaljenje cijeloj hrvatskoj javnosti, posebno građanima grada Zagreba, zbog uznemiravanja koje je izazvala grupa građana Vodica." Tako glasi priopćenje koje je objavljeno na službenim stranicama Grada Vodica povodom otkrića da su eksplozivnu napravu na Trgu bana Jelačića postavili njihovi sumještani.
Da sam građanin Vodica, načisto bih popizdio zbog ovog priopćenja. Volio bih da mi netko od vodičkih gradskih otaca koji su našli shodno ispričati se u ime grada zbog nekoliko kretena objasni kakve veze imaju svi oni građani Vodica koji su dotične večeri mirno spavali kod svojih kuća s postavljanjem eksplozivne naprave? Jesu li mladići koji su je postavili djelovali kao predstavnici Vodica? Zašto se cijelo mjesto, odnosno gradski oci kao njegovi predstavnici ispričavaju zbog akcije nekolicine bahatih idiota?
Da sam iz Osijeka, popizdio bih još više. Tamo su se genijalci iz Vodovoda Osijek dosjetili da svakom redovnom platiši poklone hrvatsku zastavu, na što će potrošiti 750.000 kuna. Time su čin plaćanja vode pretvorili u izraz čistog i nepatvorenog domoljublja, a zastava bi trebala biti, valjda, potvrda istog. Platio si vodu – pravi si Hrvat. Pa ispada da građani Osijeka, eto, ne plaćaju vodu radi sebe, da se umiju, da je piju, da zalijevaju vrtove i peru automobile, nego to rade iz ljubavi prema domovini. Zato što su pravi Hrvati, za razliku od onih koji je ne plaćaju redovno, pa su, ne znam, nešto manji Hrvati ili Hrvati uopće nisu.
Opsjednutost identitetom
Iza obje ove priče krije se ta naša opsjednutost identitetom, korijenima i sličnim idiotarijama iz pjesama Marka Perkovića Thompsona. To definiranje čovjeka koje nikad ne kreće odozdo prema gore, od pojedinca s imenom i prezimenom, preko obitelji, pa lokalne zajednice i sve do naroda.
U Hrvata, ono uvijek ide drugim smjerom. Najprije ćemo prebrojati krvna zrnca, vidjeti jesi li Hrvat ili nisi, onda ćemo vidjeti "iz kojeg si kraja", a da bi te na kraju pitali za ime i prezime. Kad su stvari posložene tako, na kraju, naravno, dobiješ apsurd poput ovog, apsurd u kojem se grad ispričava zbog nekoliko kretena, a plaćanje vode postane domoljubni čin. Malo stvari čovjeka iznervira kao ovo nacionalno ili regionalno definiranje. Napraviš stotinu dobrih stvari u životu – završiš nekakav faks, postižeš neke uspjehe u karijeri, nešto od života napraviš – za sebe, ali ne, uvijek je tu neki pametnjaković da ti objasni da sve što radiš, radiš za Hrvatsku ili svoje selo. Jer ti nisi samo ti, osoba s imenom i prezimenom, ti si predstavnik Hrvatske, Dalmacije i svog sela. Čak i kad plaćaš vodu ili radiš gluposti po Trgu.
Slučajnost
"Jesi ponosan što si Hrvat? Jesi ponosan što si iz Splita?" Ne postoje gluplja pitanja od ovih. Čime da se ponosiš? Što si ti to napravio da se rodiš na parceli planeta koja se zove Hrvatska, na njenoj potparceli zvanoj Split? Ama baš ništa. Radi se o plodu čiste slučajnosti. Kako biti ponosan na nešto što ti se dogodilo slučajno? Na nešto za što nisi ni najmanje zaslužan. Stvar nekad ide toliko daleko da te ova tema prati i u spavaću sobu. Recimo, kad se u nju uplete don Anto Baković i slični redikuli koji tvrde da se djeca prave za Hrvatsku, da treba pomisliti na opadanje broja Hrvata prije nego odlučiš staviti li kondom ili ne. Ili promisliti hoćeš li ga staviti ako si u krevetu s kojom strankinjom ili, ne daj bože, Srpkinjom, pa da ti se izrodi nehrvatski potomak. Ipak si u tom krevetu najprije Hrvat. Igraš za domovinu kao rukometaš.
Onda odeš u Europsku uniju nadajući se da u toj multikulturalnoj i nadasve idiličnoj zajednici naroda nećeš naletjeti na ovakav mentalni sklop, a onda shvatiš da si se zeznuo i da ga ona namjerno gura pazeći da u toj svojoj silnoj političkoj korektnosti nekog ne uvrijedi ako ga okrsti samo Europljaninom ili samo imenom i prezimenom. Gura se ta tvoja različitost, taj tvoj identitet koji se veže za to odakle si, iz koje zemlje.
Ovo radim za sebe
Pa se nađeš na okruglom stolu s mladim piscima iz zemalja članica, očekuješ nekakvu inteligentniju raspravu od one odakle je tko, kad kreće voditelj s pitanjem: "Kako se osjećate kao predstavnik svoje zemlje?" Svi ponosni na to osim mene i kolege iz Slovenije, koji je ustvari Bosanac, a koji smo u svojim knjigama te svoje zemlje uglavnom kritizirali. Onda se gledamo on i ja, ne znamo što bismo rekli. Onda dolazi red na nas pa on kaže: "Ne znam kako bih vam odgovorio. Ne volim tako postavljati stvari. Svaki ratni zločinac u Haagu tvrdi da je to što je radio, radio za svoju zemlju. Onda mi je čak i malo neugodno kad se nađem u ulozi nekakvog njenog predstavnika. Ovo radim za sebe, ova knjiga je izraz mene sama." Tu je onda svima bilo malo neugodno, a voditelj nije znao kamo dalje s razgovorom jer je cijeli okrugli stol koncipirao na tom nacionalnom ključu. Na tim različitostima koje bi hrvatskog pisca trebale dijeliti od talijanskog, a slovenskog od bugarskog.
Poslije smo se kolega i ja separirali i otišli na pivo. "Što ti se čini od ovog?", pitam ga. "Izgleda mi kao ona reklama za Radensku iz osamdesetih. Znaš onu u kojoj po jedan predstavnik svake republike i pokrajine, svaki u svojoj narodnoj nošnji, pleše isto kolo. Kao, poštuju se različitosti. Onda su koju godinu kasnije šajkača i fes postali sredstvo raspoznavanja, da znaš u koga ćeš pucati, a u koga ne. Valjda neće i EU tako završiti."
