Iako vjerojatno nitko na svijetu ne može nabrojati sve božićne pjesme i albume koje su potpisali pop, rock, country ili čak alternativni glazbenici, jednako težak zadatak bio bi izabrati ih dvadesetak koje svoje autorima danas ne bi natjerale da se propisno zacrvene.
Za početak posvetimo se countryju - buntovnici šezdesetih u narednim su desetljećima pripitomljeni i pretvoreni u zaslužne američke građane, što su „proslavili“ objavljivanjem bez iznimke grozomornih albuma poput „Johnny Cash Family Christmas“ i „Christmas With Willie Nelson“.
Situacija među šlagerašima također nije bila ništa bolja pa je legendarni Frank Sinatra božićne albume snimao još krajem četrdesetih, a njegov primjer slijedili su i Neil Diamond, Kenny Rogers, Paul Anka i gotovo svi drugi vlasnici „velikih američkih glasova“.
U te je ploče najčešće uloženo toliko malo truda da gotovo bez iznimke nisu sadržavali niti jednu novu, originalnu pjesmu, već tko zna koju po redu verziju „Jingle Bells“ ili „White Christmas“. Istina, ljudi poput Sinatre probudili bi emociju i da umjesto stihova počnu pjevati imena sa stranica telefonskog imenika, no spomenuta su izdanja bez iznimke smještena na samom kvalitativnom dnu diskografije svojih potpisnika.
Brzoj blagdanskoj zaradi nisu odoljeli ni slavni rokeri pa nekoć najpijaniji frontmen glazbene scene Rod Stewart takva izdanja snima kad god mu ponestane inspiracije (čitaj: svakih nekoliko godina), a, primjerice, „Thank God It's Christmas“ daleko je najniža točka u karijeri Queena.
Stvar je, srećom, popravilo nekoliko božićnih pjesama njihovih vršnjaka i mlađih kolega koje i dan-danas zvuče fantastično. John Lennon ispisao je prekrasnu antiratnu poruku u „Merry Christmas (War Is Over)“, Ramonesi su u svom „one, two, three, four“ stilu otprašili „Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight), a „Fairytale Of New York“ Poguesa spada među najljepše pjesme osamdesetih i predstavlja jedan od ključnih dokaza nevjerojatnog talenta izgubljenog Shanea McGowana.
Pop ogranak također bi povremeno izbacio neku simpatičnu ljigu poput spomenutog „Last Christmas“, no za svaku takvu stvar dobili smo i užase tipa „All I Want For Christmas Is You“ Mariah Carey ili kolekciju božićnih pjesama Celine Dion.
Za kraj okrenut ćemo se njihovim hrvatskim kolegama koji su došli do genijalnog zaključka kako je Božić upravo savršeno vrijeme u godini za oplakivanje nesretnih ljubavi pa su tematske balade izbacivali i Neki To Vole Vruće („Božić dolazi, a gdje smo ja i ti“), Nina Badrić, Gracija, Aerodrom... da ne spominjemo bezbrojne, za tu priliku okupljene, band aidove. Osobno, među najluđe stvari koje sam vidio spada stari spot Srebrnih Krila „Božić dolazi“. U njemu su odlučili okupiti gomilu svojih kolega, među kojima je prilično stršao danas zaboravljeni metalac Enio Vučeta. Čak ni blagdansko vrijeme nije ga natjeralo da odustane od svoje uobičajene uniforme pa, dok su svi ostali pozirali ispod bora u leptir-mašnama i frakova, frontmen Legije sjedio je nezainteresirano sa strane izgledajući kao da će odmah po završetku snimanja odjuriti na koncert Judas Priesta.
