Andrej Plenković je opet ljut, namrgođen, opasan. Takav je bio i u noći nakon drugog kruga izbora. Još dok je objašnjavao da je HDZ apsolutni i kolosalni pobjednik ovih izbora, vidjelo se da u njemu kuha i očaj i ljutnja. Već se unaprijed ljutio na sve analitičare koji neće htjeti osvajanje većeg broja županija i općina proglasiti grandioznom pobjedom, nego će propitivati i podsjećati da je HDZ posve izgubio utjecaj u Zagrebu i Splitu, u najvećim gradovima o kojima nasušno ovisi državni proračun.
A onda se nastavio ljutiti i sutradan, kada je krenuo u analizu poraza u Zagrebu i Splitu. Ovaj puta je krenuo i prstima hvatati mikrofone televizijskih kuća, i prozivati ih redom: RTL, Nova TV, a N1 bi, da se pita premijera, trebao "napisati plakat" – kakva su ideološka televizija.
Samoproglašeni kolosalni pobjednik lokalnih izbora već dugo nije izgubio tako kontrolu kao što mu se to dogodilo pred kamerama nakon svečanosti proglašenja Zagrepčanke godine. Ovo nije bilo kao kad promišljeno uzvraća uvrede na uvrede Zorana Milanovića, u pravilu u duelu s Milanovićem izgleda znatno pribraniji od svog sparing partnera, ovo je bilo – čisto mahnitanje, verbalno mlataranje.
Štipkao mikrofone
Ustvrdio je da je na televizijama, RTL-u i Novoj, mladi kandidat HDZ-a doživio "divljaštvo" jer mu se "namjerno govorilo krivo ime", govorio je o tome da ga se zvalo na televiziju da ga se ponizi, da mu se namještala zamka. I dok je štipkao prstima mikrofone televizija objašnjavao je kako on i njegovi suradnici sve gledaju i analiziraju i čitaju, razotkrivajući tako koliko vremena premijer provodi na proučavanje medija, novinara, i kako još k tome – sve to skupa analizira na jedan žalosno primitivan način, pronalazeći poveznice i bizarne dokaze o zavjerama.
S jedne strane je pokazao svojevrsnu opsjednutost medijima i duboko nerazumijevanje hrvatske medijske scene, a s druge strane je jasno pokazao da ga porazi u Zagrebu i Splitu izbezumljuju, da je svjestan posljedica, ali da – traži krivce posvuda samo ne u HDZ-u, a posebno ne u samome sebi.
Nema sumnje da su i Davor Filipović i Vice Mihanović jednim dijelom doživjeli i prekomjerno granatiranje, da su postali svojevrsne krpene lutke koje se šutalo kad je trebalo i kad nije, da su bili i ostali predmet sprdnje, ali za to nipošto nisu krivi mediji – nego oni koji su ih bacili na političku pozornicu.
Premijer je nakon lokalnih izbora nastupio vidno nervozno
Eksperimentiranje s novim licima
Andrej Plenković je još u vrijeme unutarstranačkih izbora u HDZ-u morao osvijestiti da je prošlo vrijeme eksperimentiranja s novim licima bez ikakvog kredibiliteta, da mu ne može samo tako proći bilo tko koga zada središnjica. Da će osobe koje predloži on biti izvrgnute provjeri i unutar HDZ-a i izvan HDZ-a. Da će im se proučiti sve što su ikada rekli i učinili.
Još dok je u vrijeme izbora za Europski parlament forsirao Karla Resslera i ostala nova lica morao je naučiti da je to za stranku i njega osobno dvosjekli mač, da mora misliti o kombiniraju iskusnih i neiskusnih, da mu je pogrešan put forsiranje mladih lica koja nemušto oblikuju vlastite političke stavove ili ih uopće nemaju, a svaki istup karikaturalno završavaju zahvalom Andreju Plenkoviću osobno.
No, Plenković kao da nije ništa naučio nego je na čuđenje i velikog dijela stranke, ali i šire javnosti odlučio u Zagrebu forsirati Davora Filipovića, a u Splitu Vicu Mihanovića.
Nije ga zanimalo to što se ni na guglanje nije moglo naći da su ti ljudi govorili, da su politički istupali, da su se za nešto zalagali. Bili su prvih mjesec dana toliko nova imena da je mnogima bilo teško prisjetiti se njihovih imena. Bilo je, međutim, identično i s Markom Filipovićem (SDP) u Rijeci, ili Ivanom Radićem (HDZ) iz Osijeka. Svi su oni bili toliko nova imena da ih se znalo pobrkati, i to sigurno nisu bile nikakve patološke zavjereničke akcije ponižavanja.
No, problem je što Davor Filipović i Vice Mihanović nisu znali na toj političkoj pozornici na koju su bačeni, i na kojoj jesu dočekani kao nepoznati, kao oni koje je gurnula središnjica – pokazati da su vrijedni kandidature, da imaju znanje, da mogu politički funkcionirati i da imaju besprijekornu karijeru.
Filipović i Radić su pokazali da i nova lica mogu proći
Marko Filipović, dočekan kao posve nepoznat, mali potrčko Vojka Obersnela, u javnim nastupima i sučeljavanjima, uspio je pokazati da ipak može politički funkcionirati. Ivan Radić, mladić kojeg se dočekalo kao mladu nadu HDZ-a kojeg gura Ivan Anušić, pokazao je u svim sučeljavanjima i skromnost i znanje i uključivost – do te mjere da je bilo onih koji su se pitali što taj dečko uopće radi u HDZ-u, jer je bolji od HDZ-a.
I oni su, naprosto, živi dokaz Andreju Plenkoviću da se uoči izbora i novim licima može dati šansa da se pokažu i da oni još k tome prežive i sve medijske zamke i analize analitičara, pa i pobrkana imena, ako im karijere ne vrve sumnjivim detaljima i ako znaju pokazati da su spremni politički misliti svojom glavom.
Davor Filipović je u početku nastupao vrlo loše, previše bahato, ponavljao identične rečenice iz nastupa u nastup, a onda je još počeo biti i agresivan prema svojim protukandidatima. A još k tome je nosio i činjenicu da je predsjednik NO Hrvatskih šuma u kojem je predsjednik uprave pod optužnicom Uskoka. No, ono najteže kod Filipovića je bilo nasljeđe njegove stranke, činjenica da dolazi iz HDZ-a koji je zajedno s Milanom Bandićem krojio sudbinu Zagreba, a HDZ je to činio zahvaljujući – Andreju Plenkoviću i njegovoj trgovini s Bandićem.
Nisu Filipoviću naštetile nikakve zabune s imenom, naštetio mu je Plenković svojim dilovima s Bandićem, i zato jer ga je nagnao da se kandidira, da bude figura u pokušaju da Bandić ponovno osvoji Zagreb. Zna to dobro Plenković, ne želi to priznati svojim stranačkim drugovima, ali možda bi mogao barem samome sebi, da se ne sramoti s ovakvim eskapadama pred novinarskim mikrofonima.
Karikaturalna Vicina kampanja u Splitu
I za Vicu Mihanovića će ostati zauvijek tajna tko ga je zapravo našao kao kandidata, jer malo tko je čuo za njega prije nego što je predstavljen. No, nije ni bitno tko ga je predložio, činjenica je da nikakvi stranački filteri nisu spazili da Vice Mihanović ima golemi problem s doktoratom, da nije vješt u javnim istupima i da mu ne ide uloga čovjeka koji bi trebao udahnuti novi život Splitu. Još k tome stranka mu je podarila gotovo karikaturalnu predizbornu kampanju.
Naravno da su i Davor Filipović i Vice Mihanović bili u prilici sami procijeniti jesu li oni doista spremni i sposobni zaigrati tako žestoku igru, da o osobama mnogo govori jesu li same u stanju procijeniti jesu li kompetentne za neku ulogu. Oni su se, pak, samouvjereno upustili u borbu kojoj nisu dorasli, i postali su, htjeli-ne htjeli, ogledni primjeri Plenkovićeva kadroviranja.
Kroz njih je Plenković okrutno naučio da u Hrvatskoj više nije dovoljno da iza nekog stoji HDZ. Da ne može više bilo gdje proći bilo tko kome se okači značka HDZ-a. Ko za inat, obojica su tijekom cijele kampanje podsjećali koliko su Plenkovićevi. Kada su kandidati u Zagrebu odgovarali tko im je politički uzor, Filipović je izdvojio Franju Tuđmana, vlastitog oca, a onda još, kada je već kamera htjela krenuti dalje – dodao je uz mnogo riječi divljenja Andreja Plenkovića osobno. I Vice Mihanović je sve do zadnjeg sučeljavanja u zahvalama posebno isticao Andreja Plenkovića.
Ni uz koje kandidate se tijekom kampanje nije Plenković naslikavao kao uz Filipovića i Mihanovića. I sve je bilo uzalud. Njihov poraz je stoga posebno bolan za Plenkovića. I to je ono što ga toliko izbezumljuje da nekontrolirano upire prstom u televizijske mikrofone. A mediji su, kakve li ironije, upravo zahvaljujući Davoru Filipoviću i Vici Mihanoviću imali prilike saznati kako premijer Plenković zastrašujuće slabo poznaje funkcioniranje medija.
Da, mediji u Hrvatskoj jesu krcati problemima, pritisnuti su kojekakvim dilovima, ima dogovornog novinarstva, pritišću političari, veliki oglašivači bi rado uređivali medije po svojoj mjeri, ali ako se premijeru priviđa udruživanje medija da bi se njegova kandidata napadalo pogrešnim imenom, onda nam on jasno pokazuje da njegov osobni izbor nipošto nije oslobađanje medija od svih vrsta pritisaka, nego upravo obrnuto – podjarmljivanje. Propisivanje i kupovanje ljubavi prema njegovim kandidatima i njemu osobno.
