Jako dirljivo

‘Tjerali su me da pobacim, pa su me strpali u ludnicu. Rodila sam, ali su mi onda oduzeli kćer. Ovo je naša priča’

Ovo je priča Julie Mannix, njene kćerke Kathy Hatfield i njihovom ponovnom susretu nakon više od 40 godina

“22. je rujan 1963. godine. Sjedim na prljavoj, narančastoj stolici, dok me čuva muški medicinski tehničar, i čekam da me upišu u bolnicu za mentalno poremećene i krivično nestabilne. Ja sam 19-godišnja djevojka plave kose iz Main Linea u Philadelphiji. Također sam i u trećem mjesecu trudnoće.

Čekaonica je vrlo mala, a zidovi su mutno zeleni. Iza raškrinutog, kliznog staklenog prozora, dvije medicinske sestre nemarnih pogleda bulje u crno-bijeli televizor koji je smješten u kutu sobe. “Ne”, zajecala je jedna. Provirivši kroz svoju dugu neopranu kosu, vidjela sam Waltera Cronkitea kako uzima gutljaj vode i govori: “Predsjednik Kennedy preminuo je u 13 sati… prije nekih 38 minuta.” “Oh, Bože”, prošaptao je medicinski tehničar i srušio se na stolicu pored moje. “Oh, moj blagi Bože.”

Umotala sam se još čvršće u svoj nagužvani, bež kaput. A tada sam osjetila čudan osjećaj pomicanja u trbuhu. Nekoliko sekundi kasnije, ponovno sam ga osjetila. Uhvatila sam trbuh rukama. Baš ovdje, u ovoj prostoriji koja zaudara na bljuvotinu i sredstvo za čišćenje podova, moja se beba po prvi puta odlučila predstaviti.

‘1963. godine pobačaj je bio ilegalan. No, moja je majka odlučila da jedino tako mogu spasiti vlastitu budućnost’

IlustracijaFoto: Guido Nicoló/Flickr

Okružena strancima koji su jecali od tuge, ja sam osjetila svojevrsnu radost. Čvrsto sam odlučila odbiti pobačaj na koji je majka toliko silno jako htjela da odem. A sada sam sigurna da je moja beba živa.

1963. godine abortus je bio ilegalan. Jedino ukoliko bi predstavljala prijetnju za ženino fizičko ili mentalno zdravlje, trudnoća je smjela biti prekinuta. A kad mi je majka rekla da sam trudna – jer je obiteljski ginekolog to prvo otkrio njoj, ne meni – također mi je rekla da mi je, uz trudnoću, dijagnosticirao i depresiju. U našim društvenim krugovima u Philadelphiji smatrali su te šarmantno ekcentričnim ako si imao nagle promjene raspoloženja, ako si bio depresivan ili ako si spominjao mogućnost samoubojstva. No, roditi siroče koje će odrastati bez oca bilo je naprosto neoprostivo. Iako je moja majka bila velika Katolkinja, samu je sebe toliko snažno uvjerila u to da će pobačaj spasiti moju budućnost, da si je uspjela opravdati i taj inače gadljivi čin. Smjestili su me u privatnu psihijatrijsku ustanovu, gdje su se pobačaji mogli izvoditi i legalno. No, na opće zaprepaštenje svih, ja sam odbila potpisati papire kako bih autorizirala taj postupak. Odbijala sam to učiniti čak i nakon što su me premjestili u državnu bolnicu. Nisam se protivila pobačaju po nekim moralnim osnovama; jednostavno sam očajnički htjela da moje dijete – dijete koje je začeto u ljubavi, s čovjekom kojeg sam voljela – živi. Nisam imala pojma kako će moja odluka utjecati na moje dijete, niti na mene samu. Ali nikad prije nisam naišla na toliku količinu osude.

Ironija je tim veća što su moji roditelji, iako u određenoj mjeri tradicionalni, zapravo bili prilično divlje nekonvencionalni. Moj je otac bio pripadnik philadelphijske elite, čiji je djed bio jedan od osnivača Pennsylvania Railroad-a. No, njegov je prvi posao nakon fakulteta bio u putujućem cirkusu. Bio je gutač mačeva i novinar koji je pisao (uz pomoć moje majke, koja je bila glumica i spisateljica) knjige o raznoraznim temama, od života u karnevalu i cirkusu do povijesti mučenja. Neke od tih knjiga postale su kultni klasici: Those About to Die, o povijesti gladijatorskih igara, bila je, primjerice, mnogima velika inspiracija.

On i moja majka mnogo su putovali, a gdje god bi išli, mene bi usput ostavljali u raznim internatima po svijetu. Kad mi je bilo 9 godina, doselili smo u Sunny Hill Farm, veliku kamenu kući malo izvan Philadelphije, koju je izgradio jedan od generala Georgea Washingtona. Moji su roditelji zaposlili nekoliko žena koje su brinule o meni, mom bratu i našem zvjerinjaku kućnih ljubimaca: Rani, koja je bila naša gepardica, najnormalnije je živjela s nama u kući, baš kao i gotovo pet metara dugačak piton, ‘pauk’ majmun, nekoliko ocelota i malena lisica Tod. Moj je otac i o njemu napisao knjigu, zove se Fox and the Hound, a inspirirala je Disney da prema njoj snime animirani film.

‘Odrastanje s mojim roditeljima bilo je dosta neuobičajeno, a kad sam otišla na studij u New York upoznala sam Franka. Ljubav svog života’

IlustracijaFoto: Lily Laurent/Flickr

Kako sam odrastala, naučila sam živjeti sa svojim neobičnim i glamuroznim roditeljima, naučila sam kako im se diviti, ali im se i maknuti s puta. Tad sam započela i trening za debitantkinju. Nakon srednje škole, predstavljena sam našim društvenim krugovima na zabavi koja je bila toliko neobična da ju je Philadelphia Bulletin opisao kao najuzbudljivije predstavljanje posljednjeg desetljeća. Šarene zastave vijorile su se s vrhova cirkuskih šatora. Bilo je tu i 12 ljama koje su plesale uokolo, beba slon koja se zvala Queenie, proročice budućnosti, klaunovi i, naravno, boce i boce najboljeg šampanjca.

Nedugo nakon toga, otišla sam na studij glume u Neighborhood Playhouse u New Yorku, a zatim sam dobila ljetnu praksu u kazalištu Westbury na Long Islandu. Ondje sam upoznala Franka von Zernecka, 23-godišnjeg židovskog mladića iz Bronxa. Kako su i njegovi roditelji radili u industriji zabave, radio je u gotovo svakom kazalištu na i izvan Broadwayja. Svaki je dan nosio čistu majicu na kopčanje, koju bi sam izglačao. Imao je neuništiv entuzijazam prema životu. Obožavala sam ga.

Na kraju ljeta, taman kad sam se trebala vratiti u Neighborhood Playhouse, saznala sam da je Frank oženjen. Bila sam slomljena – također, bila sam i trudna. I odjednom je život kakav sam poznavala bio u potpunosti promijenjen.

Nekoliko dana nakon što sam primljena u državnu bolnicu, stiglo mi je pismo.

“Draga kćeri, očito je da si toliko uzrujana da nisi sposobna razmišljati racionalno. Tvoj otac i ja smo užasno zabrinuti i mislimo da bi mogla povrijediti samu sebe. Stoga, dogovorili smo da ćeš ostati ondje gdje si sada dokle god se ovo teško iskušenje ne privede kraju. Svaki dan mislimo na tebe. Majka.”

Uzela sam njeno pismo, rastrgala ga na milijun komadića i bacila u WC školjku, gdje je i pripadalo. Svojim roditeljima nisam dala niti jedan jedini razlog zbog kojeg su trebali biti zabrinuti za moj život; mogli su me poslati u ustanovu za neudane majke. Psihijatrijska je bolnica bila kazna, zato što sam odbila napraviti pobačaj. A to što sam bila na takav način izdana od strane vlastite obitelji – a Frank, njega ne želim ni spominjati – potpuno me uništilo. Sve sam one psihijatre htjela protresti toliko snažno da im glave padnu s ramena. ‘Ja nisam luda’, vrištala sam im u lice. Ali me nitko nije slušao. Pa sam prestala govoriti. Nisam htjela progovoriti niti jednu jedinu riječ tijekom svog daljnjeg boravka u toj državnoj mentalnoj instituciji.

‘Smjestili su me u ludnicu. Ondje sam provela šest mjeseci, a izašla sam onaj dan kad mi je puknuo vodenjak’

IlustracijaFoto: Monika/Flickr

Moja je soba bila prljavo bijela i malena, dovoljno velika da u nju stanu dva metalna kreveta i dva manja ormarića. Niže niz hodnik bila je soba za odmor obložena prozorima, koja je ustvari bila toliko mračna, jer su svi ti prozori bili prekriveni debelim, prljavim zastorima. Ondje sam sjedila potpuno sama, pokušavajući biti što neprimjetljivija te sam gledala ostale pacijente kako se mahnito okreću ili hodaju niz hodnik govoreći nepovezane gluposti. Najsigurnije mjesto na tom odjelu bila je takozvana ‘sigurnosna soba’ obložena tkaninom. Ondje bih šakama udarala zidove, udarala o metalna vrata i plakala u tišini, od čega bi mi se tijelo doslovno treslo i nakon čega bih se osjećala nevjerojatno iscrpljeno.

Nakon mjesec dana provedenih ondje počela sam se pitati jesam li možda zaista luda, samo to ne shvaćam. Kako bih se smirila, satima bih ležala u krevetu i zamišljala svoje prekrasno dijete – svoju djevojčicu – duge, plave kose poput moje i plavih očiju poput Frankovih. Zamišljala sam njen smijeh. Malo pomalo, počela sam razmišljati što sve želim za svoju kćerkicu jednom kad se rodi: želim da ima mamu, tatu, dom, vlastitu sobu i sretan, normalan život. I tada sam shvatila – ne mogu joj pružiti ništa od navedenog. Bila sam u bolnici šest mjeseci, do dana kad mi je puknuo vodenjak. 19. travnja 1964., u bolnici Catholic Charities u Philadelphiji, rodila sam prekrasnu i zdravu djevojčicu. Dopustili su mi da je vidim tek jednom i to na udaljenosti od gotovo dva metra, prije nego sam je se ‘odrekla’. Imala je moj nos, očevu bradu i velike smeđe oči poput moje majke. Nazvala sam je Aimee Veronica. Aimee znači ‘voljena’. Veronica znači ‘pobjednica’. Srce mi se slamalo dok sam potpisivala papire za usvajanje. Odložila sam kemijsku olovku, okrenula se i, tresući se, iza sebe ostavila svoje dijete.

‘Frank i ja vjenčali smo se 1965. i svake godine nadalje slavili rođendan naše kćerkice, naše Aimee’

IlustracijaFoto: Municipal Archives of Trondheim/Flickr

Nakon tog dana nisam prestala misliti na Aimee. A moje žaljenje za kćerkicom dovelo me do ozbiljne depresije, koja bi došla nenadano i zadržala se nekoliko dugih, mučnih tjedana; i s godinama se to nije ublažilo. Kad sam kontaktirala Catholic Charities i tražila bilo kakve vijesti o njoj, rekli su mi da odgovor na to već znam: Svi su dokumenti zapečaćeni nakon što sam potpisala papire. Nije mi preostalo ništa drugo nego moliti za nju i nadati se da odrasta u dobroj obitelji punoj ljubavi. Većinu sam se vremena tješila činjenicom da sam se istinski borila za njen život. Barem sam toliko učinila za nju…

Frank se razveo od svoje supruge za vrijeme mog boravka u bolnici. Redovito me zvao i pisao mi pisma, ali sve njegove pokušaje da dođe do mene zaustavili su moji roditelji. Nakon što sam Aimee dala na usvajanje, preselila sam se u New York kako bih se bavila glumom. Tad smo se Frank i ja ponovno počeli viđati. 15. siječnja 1965. smo se vjenčali. (Nakon što su moji roditelji saznali za vjenčanje, nije me previše iznenadila činjenica da su mi odlučili uskratiti bilo kakvo nasljedstvo.) Dobili smo još dvoje djece: Danielle je rođena 1965., a Frank Jr. 1968. Kasnije smo preselili u Los Angeles, gdje je Frank producirao mini serije i filmove za televiziju.

Svake godine, 19. travnja, Frank i ja slavili smo Aimeen rođendan. A taj smo datum ugravirali i s unutrašnje strane našeg vjenčanog prstenja.”

‘Ja sam njena kćerka, Aimee. Ali, polako, krenimo od početka. Ovo je moja strana priče’

IlustracijaFoto: Mazda Hewitt/Flickr

“‘Ona voli vrištati’, upozorile su medicinske sestre moje roditelje, dok su me predavale njima taj dan u svibnju 1964. ‘Samo traži pažnju.’

I bile su u pravu. Napravila bih sve da sve oči uvijek budu uprte u mene. Moj djed je to nazivao “srednjom linijom”, moj tata “odlučnošću”, a moja majka, koja je dugih 10 godina čekala da me napokon dobije, jednostavno bi se nasmijala.

Moj život kao Kathleen Marie Wisler imao je klasičan početak. Imala sam starijeg brata kojem sam se divila, mlađeg brata kojem sam bila nadređena i roditelje koji su nas razmazili i svake nam večeri čitali priče te se igrali s nama u dvorištu. Kao da su me bacili u prvo poglavlje neke bajke – ali svi znamo kako svaka bajka napreduje…

Mojoj je majci dijagnosticiran rak dojke kad sam imala četiri godine, one godine kad smo preselili na Floridu. Sljedeće dvije godine, mama je odlazila i izlazila iz bolnice svakih nekoliko tjedana. Djeci nije bilo dopušteno posjećivati onkologiju, pa bi medicinske sestre majku dovozile na prozor trećeg kata, kako bismo je vidjeli. Moja braća i ja bismo joj pokazivali crteže i izvodili svakojake akrobacije kako bismo je malo zabavili. Posjeti bolnici postali su nam rutina. Poput odlaska u trgovinu ili u kino nedjeljom.

Mama je preminula u svibnju 1970. Ja sam imala šest godina. Moja braća i ja prebolijevali smo je na različite načine. Moj je stariji brat bio pragmatičan i suzdržan; o njoj bi govorio tek rijetko. Moj mlađi brat također nije bio previše otvoren. Ja sam joj odlučila pisati pisma i stavljati ih u kutiju od cipela koja je stajala ispod mog kreveta, nadajući se da ću ih jednoga dana moći zamijeniti njenim odgovorima.

‘S maminim sam se gubitkom nosila tako što sam joj svake godine pisala po jedno pismo’

IlustracijaFoto: Laura McFaddin/Flickr

“Svibanj 1971. 

Draga mama, 

Jerry svake noći plače za tobom, ali sam mu rekla kad navrši sedam godina, koliko ja imam, da više neće plakati.

Voli te Kathy”

Moj je otac odlučio da nećemo dugo živjeti bez majke. Nakon šest mjeseci udvaranja tata je oženio Janet Douglas-McCoy*. Bila je to godina kad sam navršila 10 godina. Ona je bila vitka brineta zelenih očiju, vedrog osmijeha i spontanog smijeha; i sa svojih 29 godina bila je 16 godina mlađa od tate. Kako bismo mogli postati prava obitelj, tata je odlučio legalno usvojiti njene dvije kćeri iz prethodnog braka. Bilo bi lijepo kad bi sva djeca imala isto prezime, predložila je Janet, a otac djevojčica brzo je dopustio da se usvajanje privede kraju.

Ali njihov je brak od početka bio prava katastrofa. Konstantno su se svađali oko novca – i, pa, oko svega ostaloga. U svom tom kaosu, Janetina kćerka Kimmy i ja postale smo prave prijateljice, a ponekad smo bile poput pravih pravcatih sestara. Što je, naravno, podrazumijevalo to da smo se i svađale. A tijekom jedne od naših regularnih svađa Kimmy mi je rekla: ‘Ja barem nisam stvarno usvojena.’

Odjednom me preplavio hladan tuš nesigurnosti. Otišla sam u svoju sobu, sjela na rub kreveta i čekala tatu da dođe doma. Nekoliko sati kasnije sam ga dočekala na prilazu kuće i pitala je li to istina. ‘Mislio sam da to znaš. I tvoja su braća usvojena, također.’

‘Od tate sam zahtjevala objašnjenje. Jesam li stvarno usvojena? Smatraš li me ti uopće svojom kćerkom?’

IlustracijaFoto: Michel Curi/Flickr

Utrčala sam u kuću i krenula po objašnjenja. Dakle, moja braća zapravo nisu moja braća, a nakon što sam to shvatila, ono što me najviše pogodilo bilo je da: Moja majka, ona koju sam toliko voljela i za kojom toliko patim – nikad zapravo nije bila moja prava majka. Nisam mogla ni pomisliti na to da moj tata nije moj tata; bilo je previše bolno. Moje se tijelo, kao zaneseno anestezijom, ubrzo uspavalo.

Kad sam se probudila, tata je bio pored mene. “Želiš li razgovarati”, pitao me, a ja sam kimnula glavom. “Nikad nisi bila ništa drugo nego moja kćer”, rekao je. “Nikad neću zaboraviti dan kad smo mama i ja otišli u bolnicu kako bismo te vidjeli. Snažno si plakala, ali onda” – nasmijao se – “kad su te predali mami, prestala si. Znala si da pripadaš našoj obitelji. Ti si moja kćerka, hej.”

Janet i tata razveli su se dvije godine kasnije. On je plaćao alimentaciju za njene dvije kćeri, dok se ona ponovno udala za muškarca s nešto većim bankovnim računom. No, nesreće nisu prestajale sustizati mog tatu. U jeku Reaganove recesije dobio je otkaz, a ubrzo smo ostali i bez kuće. No, siromaštvo je moju obitelj još dodatno zbližilo. 1968. sam diplomirala i počela raditi u jednoj brokerskoj firmi. Također sam ponovno povezala s Bryanom Hatfieldom, mojom srednjoškolskom ljubavi, a on je sada bio pravi, odrasli muškarac, a ja sam bila svjesna da ne mogu živjeti bez njega. Vjenčali smo se na sunčano jutro, u siječnju 1988. godine. “Mama bi bila toliko ponosna na ženu kakva si danas”, tata mi je šapnuo na uho dok me vodio do oltara.

‘Kad sam već imala vlastitu obitelj, počela sam razmišljati o svojim biološkim roditeljima. Tražila sam da mi iz bolnice pošalju dokumente s podacima o njima’

IlustracijaFoto: Donnie Ray Jones/Flickr

A zatim sam i sama rodila svoje dvije kćerkice, Amandu i Kathryn i tad sam počela intenzivno razmišljati o svojoj biološkoj majci. Bryan i ja smo oboje imali zlatno-smeđe oči, a moja je Amanda imala kristalno plave. Moja biološka majka vjerojatno ima plave oči, shvatila sam. Kathryn je bila nevjerojatno okretna i spretna. Otac moje biološke majke bio je sportaš, pretpostavila sam. Promatrala sam svaku razliku koju sam mogla primijetiti na njima, a cijelo sam to vrijeme razmišljala o svojoj biološkoj obitelji. Dosta je, rekla sam samoj sebi.

I stvarno je bilo dosta, sve dok sinu naših susjeda nisu dijagnosticirali mitohondrijsku bolest, koja je bila genetski poremećaj. Počela sam razmišljati koje bolesti kruže mojom obitelji. I stoga sam odlučila napisati pismo Catholic Social Services-u i tražiti informacije o svojim biološkim roditeljima. Tri tjedna kasnije, na adresu mi je stigla ogromna, bijela kuverta. Držala sam je otprilike minutu, prije nego sam je otvorila i izvukla dokumente. Prvo sam pročitala informacije o majci: 20 godina, Katolkinja, visoka 163 centimetra, plave kose. I da, plavih očiju. Zatim moj otac: 23 godine, Židov, visok 168 centimetara, crne kose.

Dosad sam zamišljala samo majku, pa me svaka pomisao na mog biološkog oca zbunjivala. Ponovno sam pročitala informacije o njemu.

“Posebne vještine: pjevanje, plesanje, gluma.” On je gay, automatski sam pomislila. Za nju je to bila prva ljubav, za njega eksperimentalna afera, a za mene – loš tajming. Zamišljala sam svoju majku, odbačenu i trudnu, kako je dovode časnim sestrama u Catholic Social Services, a zatim sam zamislila kako me ostavila te započela miran život u nekom drugom gradu, gdje će u žaljenju provesti ostatak svog života. Osjećala sam se krivom što sam je zamišljala na taj način, ali zamišljati je uspješnom, a bez mene, bilo bi još gore…

Vratila sam dokumente u kuvertu, zajedno sa svojom željom da upoznam biološke roditelje. Jednostavno nisam bila spremna. A to se nije promijenilo ni tri godine kasnije, kad je moj otac preminuo i kad sam pronašla papire za usvajanje među njegovim stvarima. Osjećala sam se poput siročeta, usamljeno. A zatim me udario val realnosti, zajedno s popisom stvari koje moram kupiti u trgovini, rasporedom dječjih aktivnosti te hrpom odjeće koja čeka na pranje. No, jedan dan, kad sam razvrstavala neke papire, naišla sam na omotnicu iz Catholic Social Services-a. Zadnji sam je put pogledala prije 10 godina. Naoružana njome i mojim prvim imenom, Aimee Veronica Mannix, koje je pisalo u papirima za usvajanje, okrenula sam se Google-u.

‘Prošlo je deset godina otkad sam zadnji put pročitala nešto o njima. Sad sam ih odlučila pronaći na Google-u’

U dokumentima je pisalo da je moj djed bio pisac. Možda je pisao za neki dnevni list u Pennsylvaniji, pomislila sam. U Google sam upisala ključne riječi ‘Pisac – Mannix – Pennsylvanija’, a zatim kliknula na nekrolog na stranici New York Timesa, napisan za Daniela Pratta Mannixa IV., pisca i autora romana The Fox and the Hound. Imao je 85 godina kad je umro, 1997. Matematika je rekla svoje: Taj je čovjek bio isto godište kao i moj djed prema opisu u dokumentima. Nadalje, pisalo je da je iza sebe ostavio sina i kćer po imenu Julie.

Zatim sam pretražila ime Julie Mannix, što me odvelo do stranice IMBD. Julie Mannix bila je glumica čija je karijera počela još sredinom 60-ih, a bila je udana za televizijskog producenta Franka von Zernecka, od 1965. godine. Te sam godine ja rođena. Imali su dvoje djece, Danielle i Franka Jr. Što ako su to oni? Ustala sam i odmaknula se od računala. Nekoliko minuta kasnije, ponovno sam sjela, i krenula čitati članak o Danielle, koja je rođena dvije godine nakon mene; glumila je u seriji General Hospital tijekom 80-ih te je također igrala Donnu u filmu La Bamba.

To su oni, rekao mi je neki glas u meni. I dobro im je bez tebe.

Pozvala sam Bryana kako bih mu pokazala što sam našla. “Nemoj to raditi, Kathy”, upozorio me. “To nisu oni.”

“Ali sve se informacije poklapaju”, inzistirala sam, i pokazivala na ekran računala.

“Ne želim da budeš povrijeđena; pusti to.” Znam da je mislio sve najbolje, ali sam svejedno, tjedan dana kasnije, posudila film La Bamba. “Pogledaj”, rekla sam Bryanu dok sam gledala Danielle, “imamo isti osmijeh, isto se smijemo, na isti način zamahujemo glavom.”

Sljedeći sam dan Franku i Julie von Zerneck napisala pismo.

‘Napisala sam im pismo, a dva dana kasnije primila sam njihov poziv’

IlustracijaFoto: Monkeybusinessimages/Thinkstock

‘Dragi gospodine i gospođo von Zerneck:

Kako da uopće započnem ovo pismo? Pa, mislim da bih jednostavno trebala početi ovako: Rođena sam 9. travnja 1964. u Philadelphiji. Prema dokumentima koje su mi dostavili iz Catholic Social Services-a, mislim da postoji mogućnost da biste vi mogli imati neke informacije o mojoj biološkoj obitelji… Ne želim ometati njihov život, samo se želim povezati s njima na način koji oni smatraju prikladnim.

Molim vas, kad za to nađete vremena, javite mi se i recite možete li mi pružiti kakve dodatne informacije.

Srdačno,

Kathy Wisler-Hatfield’

Poslala sam ga tek dva tjedna kasnije, bio je ponedjeljak, studeni 2008. Dva dana kasnije primila sam poziv:

“Je li ovo Kathy?”, ‘Da, ja sam.’ “Zdravo, ovdje Julie Mannix. Primila sam tvoje pismo. Imam neke informacije za tebe, ali možeš li mi prvo ispričati nešto o sebi?” Njen je glas bio hrapav i drag. Smirila sam vlastite misli i duboko udahnula prije nego sam uspjela progovoriti. ‘Usvojena sam iz Catholic Social Services-a u Philadelphiji – mislim da sam vam to spomenula i u pismu’, rekla sam. ‘Imala sam divne roditelje, ali’, zastala sam, ‘moja je majka umrla kad sam imala šest godina.’

Čula sam uzdah s druge strane slušalice.

Nastavila sam prepričavati vlastiti život, a kad sam završila, začula sam jedino tišinu, nakon koje je uslijedio duboki uzdah. “Kathy” – rekla je s tolikom nježnošću, koja je u mene usadila neku novu nadu, “Ja sam tvoja majka.”

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Stajala sam u zatamnjenoj sobi svoje kćeri, gledala kroz otvoren prozor i prstima vrtjela ispucale vrhove kose.

“Želim da znaš, ja…” – oklijevala je – “Mi…” – ponovno je zastala… “Mi te se nismo htjeli odreći.” Jedna polovica mene slušala je što mi govori, a druga polovica mene bila je očarana zvukom njena glasa.

“Tvoj otac želi razgovarati s tobom. Želiš li ga čuti?”, pitala me. A zatim sam čula njegov glas, prepun topline. “Julie i ja plakali smo kad smo čitali tvoje pismo”, rekao mi je, pročistivši grlo. “Vjenčali smo se ubrzo nakon tvog rođenja. Datum tvog rođenja ugraviran je u naše vjenčano prstenje, i da, slavimo svaki tvoj rođendan. Samo želim da znaš”, rekao je nježno, “da smo te cijelo vrijeme voljeli.”

‘Okrenula sam se i ugledala je preko ramena. Bio je to jako neobičan trenutak, kao da gledam u svoje oči koje bulje ravno u mene’

IlustracijaFoto: Highwaystarz-Photography/Thinkstock

Moj taksi je stao ispred hotela Ritz-Carlton. Prošlo je osam mjeseci otkako sam prvi puta razgovarala s von Zernecksima, a trenutno me još samo desetak koraka i nekoliko vrata razdvajalo od njih. Nakon što smo početne korake odradili polako, razmijenili fotografije, mailove i razgovarali telefonom, odlučili smo se naći na nekoj neutralnoj lokaciji, na mjestu na kojem sam začeta: u New York Cityju.

Ušla sam kroz dvostruka vrata hotela. Svako sjedalo u predvorju bilo je zauzeto. Počela sam je tražiti u gužvi, ali sam se trudila ne paničariti. Pokušala sam se smiriti, popravila sam hlače i dotaknula svaki komad nakita koji sam imala na sebi: naušnice, ogrlicu, vjenčani prsten.

Osjetila sam nečiju ruku na ramenu.

“Gospođo, čekate li nekoga?”, upitao me vratar. Okrenula sam se, pogledala preko ramena i ugledala je. Kao da sam gledala u svoje oči koje bulje direktno u mene.

“Kathy”, rekla je, zvučalo je kao upit, iako je znala da sam to ja. Jedino što sam mogla jest nasmijati se zauzvrat. Prišla mi je otvorenih ruku i po prvi sam puta u životu osjetila majčin zagrljaj.

Jedan dan ove jeseni, tijekom našeg tjednog razgovora putem Skypea, mama je primijetila da sam odsutna. “Je li sve u redu?”, pitala me.

Oči su mi se ispunile suzama. “Osjećam se krivom.” Malo je nagnula glavu i nastavila me slušati. “Kao da sam rastrgana između dvije obitelji. A ponekad se osjećam da ne pripadam ni jednoj od njih. Ako izaberem jednu obitelj, kao da odbacujem drugu…”

‘Kao da su nas bacili u završetak neke bajke. A svi znamo kako bajke završavaju…’

IlustracijaFoto: Nemanja Miscevic/Thinkstock

“Oh, Kathy”, odgovorila mi je, pokušavajući zaustaviti suze, “to mora da je jako teško. Ali ne moraš birati. Kad sam upoznala tvoje rođake i čula njihove priče o tebi i tvom odrastanju, jedva sam ih mogla gledati. Bila sam toliko ljubomorna što su oni imali priliku biti s tobom tijekom tog razdoblja tvog života, a ja nikad nisam dobila tu priliku.”

“Nisam očekivala da će ovo biti toliko komplicirano”, priznala sam. “Nisam ni ja”, odgovorila je.

“Ali vrijedno je svega ovoga, zar ne?”, upitala sam je. “Da”, odgovorila mi je s osmijehom zbog kojeg sam cijelu priču mogla sagledati iz potpuno drugačije perspektive. “Zaista je vrijedno.”

Bryan se vratio s posla, a moja ga je mama pozdravila preko ekrana: “Hej, Bryan, jesi li imao ugodan dan?” ‘Nije bio loš’, rekao je te joj mahnuo. ‘Kako ste?’ Prije nego li je uopće uspjela odgovoriti, Amanda je izašla iz kupaonice s ručnikom omotanim oko glave. ‘Hej, baka’, rekla je uzbuđeno. ‘Imaš novu frizuru!’

Kasnije, nakon što sam ugasila računalo, sjela sam i razmišljala o mjesecima nakon tatine smrti. Nisam mislila da ću se ikada više osjećati poput kćeri, a evo me sada, obožavana sam od strane dvoje snažnih i brižnih roditelja, koji brinu kad su njihova djeca bolesna i koji često zovu bez ikakvog posebnog razloga. Osjećam kao da nikad i nismo bili razdvojeni. Kao da su nas bacili u završetak neke bajke – a svi znamo kako bajke završavaju.”

Izvor: Redbook Magazine

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr