Ispovijest

‘Silovao me brat moje najbolje prijateljice, a onda sam, nekoliko godina kasnije, s njime prevarila svog dečka’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 10:00 08.02.2018 / Rubrika:
Foto: privacy.zone / instagram
0

Djevojku je silovao brat njezine najbolje prijateljice, a nekoliko godina nakon toga ona je zavela njega i ponovno ga odvela u krevet. Iako se ovaj potez svima učinio potpuno nelogičnim i kontradiktornim, stručnjaci objašnjavaju kako je time samo htjela dobiti nadmoć nad njime i nad situacijom, sa sebe skinuti etiketu žrtve i zaboraviti da joj se to grozno iskustvo ikad dogodilo. Za Marie Claire je ispričala cijelo svoje mučno iskustvo, a mi ga prenosimo u cijelosti

“Sve je bilo crno, a onda odjednom više nije bilo. Osjećala sam se kao da plivam iz dubina tamnog jezera. Kad sam konačno došla do površine, stvarnost mi je odjednom bila strašnija od tame. Bila sam na madracu na podu studentske sobe. Tip je bio iznad mene i ulazio u mene nevjerojatno nasilno, odostraga. Mutnog pogleda preko ramena uspjela sam uhvatiti njegovo lice, bio je to brat moje bliske prijateljice. Moj mozak se borio s time da me vrati svijesti, ali i s time da mi odgovori na pitanje: ‘Kako sam uopće došla ovdje? Jesam li pristala na ovo?’

Stvarno sam se trudila sjetiti se svega što se te noći dogodilo, ali imala sam osjećaj kao da slažem komadiće razbijenog stakla. Zadnje čega se sjećam je da sam došla na tematski party studentskog bratstva sa svojom cimericom, koja me uvjerila da popijem nekoliko ‘kratkih’ prije nego smo uopće stigle kako bih se zagrijala, a onda me uspjela nagovoriti i na to da majicu zamijenim samo gornjim dijelom kupaćeg kostima. Bilo je očito da su svi moji prijatelji primijetili koliko sam pijana, pa me jedna frendica odvela u sobu u studentskom domu i smjestila na spavanje, a s nama je bio i njezin brat, koji ju je posjetio taj vikend.

Nikad neću zaboraviti hladan odgovor moje cimerice kad sam joj rekla da sam imala seksualni odnos s potpunim strancem. “Dakle, prvi si se put poseksala na jednu noć. Ne osjećaš li se sada više cool?’ Osjećala sam se glupo, ali sam nekako uspjela te riječi zadržati u sebi…

Svojim prijateljicama i obitelji nisam ispričala apsolutno ništa o tome što se dogodilo

Kako bih nekako otjerala te ružne misli iz glave, govorila sam si stvari poput: ‘Taj je alkohol bio jako loša ideja, ali jednostavno sam se trebala nekako ispuhati. Isto tako, dosad sam spavala samo sa svoja dva bivša dečka – možda je zaista napokon bilo vrijeme za seks na jednu noć? A i koja 21-godišnja djevojka barem jednom u životu nije doživjela ovakvu noć?

Ali ništa od toga nisam rekla niti svojim prijateljicama, niti obitelji – jer sam se bojala da će netko od njih krenuti propitkivati moju interpretaciju svega što se dogodilo te noći. Bliskim sam prijateljicama rekla minimalan broj informacija, i tako sam im dala naslutiti da je naš odnos bio s mojim pristankom. Imala sam zaista toliko malo sjećanja na tu noć, da i nije bilo toliko teško ne razmišljati o svemu. Počela sam hodati s drugim dečkom. Završila sam faks. Zaposlila sam se.

Kad su me prijateljice pozvale na okupljanje i izlazak nekoliko mjeseci nakon što smo se preselile s kampusa (većina nas se vratila u predgrađa živjeti sa svojim roditeljima), bila sam jako uzbuđena. Čak sam pristala otići na večeru kod obitelji jedne od najboljih prijateljica, čak i ako je to značilo da ću ondje sresti njezina brata – onog s kojim sam podijelila svoju burnu povijest. Moje je poricanje bilo toliko snažno, toliko efektivno, da sam mogla sjediti doslovno metar od njega, a imala sam osjećaj kao da se nikad ništa nije dogodilo. Smijali smo se, pričali, jeli lazanje…

Naš se razgovor uskoro pretvorio u flertanje, a zatim smo otišli u njegov stan

Nakon večere bilo je već sasvim jasno da će nam se u baru pridružiti i njezin brat i, užasno čudno, naš se small talk uskoro pretvorio u flertanje. Imala sam osjećaj da sam se prebacila na autopilota za kojeg nisam znala ni da postoji. Bez ikakvog promišljanja i strategije, počela sam piti kako bih si malo odvratila misli i otpustila kočnice, ali ipak nisam popila baš toliko da bih potpuno izgubila kontrolu. Znala sam gdje sam i znala sam kako mogu sigurno otići. Jasno sam vidjela svoje frendice koje su plesale na podiju, a onda su mi se počele polako gubiti iz vida… Nakon nekog sam mu vremena predložila da odemo do njegova stana.

Čudno, to što sam se vratila u krevet s njim nije me uplašilo. Valjali smo se, ljubili i mazili na donjoj strani kreveta na kat. Sve je bilo potpuno nevino, kao da se ljubim sa svojom simpatijom iz srednje škole… On nije navaljivao, a ja ništa nisam ponudila. Probudila sam se, a oko mene su, na kauču, sjedile tri moje prijateljice s prilično zbunjenim pogledom u očima – bile su jako dobre s mojim dečkom s kojim sam tada bila u prilično ozbiljnoj vezi.

U tom sam trenutku znala da bi me trebalo biti sram, da bih se trebala brinuti što će o svemu reći moj dečko – s kojim sam do tada bila godinu dana, a nakon toga još tri godine – kad sazna za ovo. Ali nije me bilo sram niti sam bila uplašena… Inače, varanje nije bilo nešto što sam shvaćala olako, ali ta neka neutaživa želja za zadovoljenjem neke svoje neopisive potrebe za osvetom te je večeri bila snažnija od vjernosti. Olakšanje je odnijelo čak i najmanji dio krivnje koji sam osjećala.

Iako se moji postupci čine kontradiktornima, stručnjaci za seksualno nasilje tvrde kako sve zapravo ima savršenog smisla

Iako se to da sam zavela svog silovatelja godinama nakon što me prvi put napao nama možda čini kontradiktornim, stručnjacima za seksualno nasilje to je zapravo sasvim logičan potez. “Jedan od načina na koji se žrtve seksualnog nasilja bore s time jest da same stvore situaciju u kojoj sada one imaju kontrolu, a koju ranije nisu imale”, objašnjava Jim Hopper, profesor asocijativne psihologije sa Sveučilišta Harvard i stručnjak za seksualno nasilje i traumu.

Kad se osvrnem na sve što se dogodilo, vidim tu logiku: Zašto ja sada ne bih htjela promijeniti tijek događaja stvarajući vlastitu verziju priče s drukčijim krajem – onakvim u kojem ja imam moć nad nekime tko mi je prethodno tu moć oduzeo? “Motivacija žrtava je obično ta da žele napadačima nametnuti vlastiti autoritet, bilo da se radi o seksualnom iskustvu ili samo o tome kako će na njih odsad gledati njihov napadač – odnosno, žele se predstaviti kao netko s kime se ne može baš samo tako igrati. To također može biti i način na koji žrtve žele promijeniti percepciju sebe, tako da oslikaju događaj na potpuno drukčiji način. Jer, tko na sebe želi gledati kao na žrtvu seksualnog nasilja?”, dodaje Hopper.

Trebalo mi je vremena do moje 29. godine – osam godina nakon samog napada – da uopće počnem uzimati u obzir činjenicu da sam ja zapravo žrtva seksualnog napada. Kad sam svoju priču, onako kako se zaista dogodila, prije godinu dana ispričala svom terapeutu i svom zaručniku, oboje su sve odmah okarakterizirali kao silovanje. Toliko sam dugo izbjegavala istinu jer nisam htjela postati dijelom statistike: 70 posto silovanja počine ljudi koje žrtva dobro poznaje. Do 25 posto žena silovanje doživi tijekom fakulteta. A više od pola njih to što im se dogodilo ne ispriča nikome.

Žrtvama je važnije da slika o njima ostane netaknuta, nego da se riješe boli od same pomisli na ono što im se dogodio

“Jedan od razloga zašto ljudi blokiraju samu pomisao na takvo iskustvo jest i to što se boje slike koja će tada biti stvorena o njihovu identitetu. To im je mnogo gore od boli koju osjećaju svaki put kad se prisjete što im se dogodilo”, objasnio mi je Hopper. I da, zaista mi je bilo lakše staviti se u tu neku priču cool i seksualno razvijene studentice negoli se suočiti s odvratnom istinom…

Time što sam zavela svog silovatelja samo sam produljila svoj život u poricanju. Jer, kad god bih se sjetila te grozne noći u studentskoj sobi, odmah bih se prebacila na ovo novije, drukčije sjećanje i iskustvo. Moj je mozak iskoristio scenarij te večeri flertanja kako bi prekrio to najtamnije iskustvo mog života i kako bi s mene skinuo etiketu – ‘žrtve seksualnog nasilja’ – s onom manje bolnom etiketom – ‘varalice’. Od te dvije nimalo lijepe opcije, zadnja mi se činila nekako prihvatljivijom – i neko je vrijeme zaista djelovala.

A sada, deset godina nakon što me silovao, sve to napokon mogu nazvati pravim imenom. Zahvalna sam na osobama kao što je Hopper, koji se neizmjerno trude ljudima pomoći da shvate koliko je oporavak od seksualnog napada težak, dugačak i naporan proces. Rijetko se narativ raspliće prirodnim putem, od policijske prijave do čistog puta zacjeljivanja. Sada shvaćam da sam ponovno ušla u krevet sa svojim silovateljem zato što je to bio moj obrambeni mehanizam. I vrijeme je da svi napokon shvate kako taj neprirodan i odvratan čin silovanja zaista može izazvati isto takav neprirodan i odvratan odgovor žrtava istog”, napisala je za Marie Claire.

Piše: Žena Net / Vrijeme: 10:00 08.02.2018 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr