"Lako je reći kako smo postali drugačiji zbog svoje djece. Učimo ih važne životne lekcije, ali isto tako i oni nas uče mnogo toga. Moj najstariji sin ide u sedmi razred i ima ADHD (hiperaktivni poremećaj, odnosno poremećaj pažnje). Ima problema s mirnim sjedenjem ili stajanjem. Stalno skakuće po sobi, čak i dok je za računalom. Zbog ovoga ne može na ništa koncentrirati, a da traje dulje od minute.
Bez obzira na sve teškoće s kojima se suočavamo ili točnije, upravo zbog njih, odgoj našeg sina bio je zanimljivo iskustvo. Njegove potrebe i učenje kako mu pomoći u životu naučile su me puno stvari. Evo samo nekih od njih:
Prihvaćanje
Budimo iskreni. Ni jedna majka ne želi saznati kako će njezino dijete imati ADHD. A kada je vašem djetetu postavljena ovakva dijagnoza, bilo prije rođenja ili kad se rodi, ostanete u šoku. Pogotovo ukoliko se radi o stanju koje je neizlječivo. Znate da će se s tim boriti do kraja svojeg života. Ali, s mojim sinom sam shvatila nešto. On ne bi bio on da nema ADHD. To je dio njega, baš kao njegova plava kosa ili njegova urođena snalažljivost za kompjutersko programiranje. Bio bi drugačiji bez toga i jednostavno bi bilo čudno.
Strpljenje
Djetetu koje boluje od ADHD-a treba jako puno vremena da završi neki zadatak. Čak i one najjednostavnije stvari postanu vrlo kompliciranje. Na primjer, zadatak kao što je 'Operi zubi' pretvara se u 'Molim te otiđi do kupaonice, ali na putu pogledaj tu igračku na podu i vrati ju svojem bratu, koji je u sobi i igra video igrice, pridruži mu se i povedi raspravu oko toga je li nova verzija igrice bolja ili lošija.'
Naučila sam kako je ovoj djeci potrebno puno više vremena da obave što im je rečeno i kako ovo nije njihova krivnja. Zbog ovoga sam postala strpljiva (recimo).
Tolerancija
ADHD dolazi s impulzivnim djelovanjem. Upravo zato vaše dijete često postaje 'ono dijete', bez obzira koliko se inače normalno ponašalo. Ovo privlači neželjene poglede kao i osude. Nikad ne osuđujem roditelje zbog načina na koji se njihovo dijete ponaša. Nikad ne znate zašto se ponašaju kako se ponašaju.
Empatija
Znate li koliko je neugodno i sramotno imati dijete koje je glasnije od ostalih? Dijete koje se jedino stalno kreće po razredu, dok ostali mirno sjede? Teško je. A kad ste roditelj takvom djetetu često se suočavate s nizom negativnih kritika. Naučila sam da malo empatije može značiti mnogo. Ljudima koji imaju ovakvih problema najbolja je opcija pronaći nekoga tko ih razumije i suosjeća s njima.
Hrabrost
Nama roditeljima djece s ADHD-om je teško, ali to je ništa naspram onome što sama djeca moraju prolaziti svaki dan. Tako me moj sin naučio o hrabrosti. Zna kako mu nije lako biti u društvu, ali ipak se stalno druži s drugom djecom. Ima probleme u školi, ali uvijek je optimističan. I ja moram naučiti biti hrabra kako bih ga mogla braniti, kad je to potrebno. On u meni budi mamu medvjedicu, što je dobra stvar.
Suosjećanje
Radim sve za svog sina jer znam koliko mu je teško. Radim sve jer znam koliko je prekrasan i genijalan, čak i kad ima svoje epizode. Podržavat ću ga do kraja svijeta jer znam da on nije njegov ADHD.
Ova djeca nas uče važne lekcije koje nas ne čine samo boljim roditeljima, već i boljim osobama.
Tko je zapravo sretnik ovdje?
Izvor: Pop Sugar
