Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ispovijesti

‘Nakon izlaska probudila sam se u krevetu stranca, prekrivena masnicama. Znala sam što se dogodilo’

Seksualni napadi na sveučilištima mnogo su češća pojava nego što možda mislimo i nego li se o tome govori. Djevojke koje su nekad u životu doživjele neku vrstu seksualnog napada na sveučilištu odlučile su progovoriti o svojim iskustvima, zato što smatraju da se o ovom sveprisutnom i ozbiljnom problemu mora razgovarati, kako bi ga se prepoznalo i kako bi se konačno nešto po pitanju toga počelo poduzimati te kažnjavati počinitelje. Ovo je njihova priča za Elle

“Dva dana prije njenog 19. rođendana, Laura Wilkinson otišla je van sa svojim prijateljicama, a probudila se u krevetu potpunog stranca.

‘Bila sam prekrivena masnicama. Osjećala sam se jako čudno. Gotovo svaki dio tijela me bolio. Nisam se mogla sjetiti što se dogodilo. Samoj sam sebi govorila da je to vjerojatno bio samo seks za jednu noć, ali ja to nikad prije nisam napravila. Znala sam da sam silovana’, ispričala je Laura za Elle. Ovo je ostatak njene i potresne priče ostalih žrtava koje traže da se ovaj problem počne rješavati i da im se omogući kvalitetna pomoć u ovakvim groznim situacijama.

Sljedećeg je jutra Laura, koja danas ima 22 godine, posjetila liječnika kako bi zatražila pilulu za dan poslije i testirala se na drogu. Bila je uvjerena da joj je netko nešto stavio u piće. Većina droga, prema podacima NHS-a, napušta organizam osobe unutar 72 sata od uzimanja, dok droga za silovanje, poznata i kao GHB, organizam napušta već nakon 12 sati, pa liječnici preporučaju da se testiranje obavi što je moguće brže.

Nije se imala kome obratiti za pomoć

Tada je bila na prvoj godini studija na Sveučilištu u Bristolu, a za pomoć se obratila studentskom zdravstvenom centru. No, oni su joj rekli da joj ne mogu pomoći niti obaviti testiranje na drogu te da će se za to morati obratiti policiji. ‘Ali ja nisam bila spremna otići na policiju. Bila sam još iznimno potresena. Zapravo, nisam osjećala ništa.’

Sljedeći se dan obratila policiji, ali danima nakon nitko nije poduzimao ništa. Tek su nakon nekoliko dana osumnjičenog pozvali na razgovor, ali nakon tri mjeseca, njen je slučaj u potpunosti odbačen. Nije bilo dovoljno dokaza da slučaj ode na sud. ‘Na mom su se tijelu i dalje vidjele masnice. I dalje sam imala priču o tome što se dogodilo. No, tada je već bilo prekasno.’

Na kraju se ispostavilo da je dečko koji joj je to napravio pohađao isti fakultet i isto Sveučilište kao i ona, pa su se vrlo često sretali. ‘To je bio najteži dio. To što sam ga morala viđati. A ja sam zbog toga stalno bila uznemirena, dok je on izgledao sasvim u redu. Zašto je to fer?’

Ovo što se dogodilo Lauri nije izoliran slučaj

No, nažalost, ovo što se dogodilo Lauri nije izoliran slučaj. Jedna je londonska organizacija napravila anketno istraživanje među studentima i studenticama, a vezano uz seksualno nasilje – i ispostavilo se da je problem mnogo veći nego što mislimo. Od 4.500 studenata koji su sudjelovali u istraživanju, čak je 62 posto njih nekada doživjelo neku vrstu seksualnog napada. Ako se, pak, osvrnemo samo na studentice, problem je još i veći – onda se postotak penje i do 70 posto.

‘Na sveučilištu sam doživjela nekoliko oblika nasilja, od onog ‘manjeg’ do silovanja, ali nikad ništa od toga nisam prijavila. I nisam jedina kojoj se to dogodilo’, objašnjava Hannah Price, koja je pokrenula Revolt kampanju dok je još studirala na Sveučilištu u Bristolu. Bilo joj je dosta toga da se seksualno nasilje prihvaća, pa čak i banalizira te da se žrtve ne shvaća ozbiljno te je htjela da nadležne službe počnu raditi svoj posao i da im se studentice više ne boje obratiti za pomoć, kako bi se ovaj ogroman problem prepoznalo i kako bi ga se počelo rješavati.

Cijela je kampanja počela na Snapchatu, gdje su studentice dijelile svoje priče i iskustva seksualnog nasilja, a danas se pretvorilo u pokret koji se proširio na gotovo sva sveučilišta u Velikoj Britaniji. No, baš kao što je to bio slučaj s Hannah, samo 10 posto žrtava prijavljuje ili nekome spomene što im se dogodilo. Zašto? Pa, njih čak 56 posto misli kako napad nije bio “dovoljno ozbiljan”, zbog čega ga ne prijavljuju, 35 posto njih previše je sram da bi se ikome otvorile, dok 29 posto njih uopće ne zna da može prijaviti napad na samom sveučilištu.

Jedna je cura ostavila otključana vrata studentske sobe, a dečko njene cimerice ušuljao joj se u krevet i napao je

Što se zlostavljača tiče, čak 57 posto žrtava poznaje osobu koja im je učinila nažao, zbog čega im se dodatno teško nositi s time, pogotovo u maloj sredini kao što je sveučilište. A iskustva žrtava? Sva su prilično užasavajuća.

Hannah je tako ispričala priču o jednoj studentici koja je ostavila otključana vrata sobe u studentskom domu, a zatim se dečko njene cimerice ušuljao u sobu, u njen krevet, i napao je. A kad sa svojim napadačem živite u istom studentskom domu i odlazite na ista predavanja, obično se dvoumite između toga hoćete li ‘napraviti paniku’ ili ćete jednostavno to što se dogodilo zakopati u sebi i pokušati zaboraviti na sve… ‘U tom sam trenutku znala da imam snage samo za jednu od ove dvije stvari – mogla bih prijaviti svog zlostavljača ili, s druge strane, diplomirati na fakultetu’, napisala je jedna djevojka. Od spomenutog je izabrala drugu opciju, ali se od groznog iskustva koje je doživjela, naravno, nikad nije oporavila. ‘Doslovno razmišljam o tome svaki dan. I dalje sam nevjerojatno ljuta.’

I Laura je svog zlostavljača susretala na sveučilištu nekoliko puta na tjedan. I nekoliko je puta zamolila nadređene da nešto poduzmu. Primjerice, za vrijeme ispita obično bi bili smješteni u istu dvoranu. Kako su joj nadležni na sveučilištu rekli da oni po tom pitanju ne mogu poduzeti ništa, Laura je sama svaki puta prije ispita morala provjeravati raspored sjedenja po dvoranama. ‘Svaki put sam morala nazivati administratora, objašnjavati mu što se dogodilo i moliti ga da me premijesti. Iako su uvijek puni razumijevanja, nema smisla da svaki puta iznova i iznova moram nazivati i ponavljati istu stvar. Ja zaista volim Bristol i odlično mi je ovdje. A kako sam i inače osoba koja poštuje autoritete, nevjerojatno je teško kad ti i policija i nadležni na sveučilištu kažu da ti ne vjeruju…’

Žrtve se osjećaju užasno zato što smatraju da ih nitko ne shvaća dovoljno ozbiljno

A isto osjećaju i brojni drugi studenti koji su sudjelovali u spomenutom istraživanju. Laura se, tvrdi, osjećala ‘užasno usamljenom’, dok su neke od drugih studentica također rekle: ‘Sveučilište me u potpunosti izignoriralo kad sam prijavila seksualni napad i sve se jednostavno pomelo pod tepih. Svaki sljedeći incident zbog toga nisam ni prijavljivala…’ Iako na bristolskom Sveučilištu tvrde kako imaju ‘nultu toleranciju na seksualno nasilje bilo koje vrste’ te kako su donijeli jasan pravilnik o kažnjavanju istog, očito se ne poduzimaju dovoljno ozbiljne mjere kad se napadi zaista i dogode.

Glasnogovornik Sveučilišta dodao je kako će, uz sve postojeće zakone i oblike pomoći žrtvama, uskoro pokrenuti online Report and Support Tool gdje će žrtve seksualnog ili bilo kakvog drugog nasilja moći prijaviti što im se dogodilo. Iako su planovi u početku bili odgođeni, tvrde kako bi stranica trebala biti pokrenuta u travnju ove godine. Iako je i dalje jasno da se ne poduzima dovoljno koraka da se počinitelje pravilno i zaista kazni. Barem ako je suditi po svim gore navedenim iskustvima žena koje su otvoreno odlučile progovoriti o njima.

Trebamo promijeniti i stavove ljudi. Jer, ‘ne’ uvijek i baš uvijek znači ‘ne’

‘Sveučilišta trebaju uvesti sustav prijavljivanja ovakvih napada, uz minimalno neugodnosti koje ono može uzrokovati studentima, odnosno žrtvama; i važno je da se zaposle stručnjaci kojima će se napadi moći prijavljivati. Nije dovoljno dobro to da se jednaka pravila, poput nekih disciplinarnih procedura – uključujući kažnjavanje plagiranja, obično provode i kod seksualnih napada. Moramo razviti konkretne mjere i pravila vezana uz seksualne napade na sveučilištima. I sve to zajedno mora prvenstveno biti dostupno svima kojima je potrebno, tako da žrtve uvijek budu svjesne činjenice da napad nekome mogu prijaviti’, objašnjava Hannah.

No, važno je promijeniti i stavove ljudi. Samo je polovica ispitanih studenata rekla kako misli da svi na sveučilištu razumiju što točno znači ‘pristanak’ na seks. Jedna je studentica na Snapchatu, u svojoj ispovijesti, napisala kako joj je jedan tip za vrijeme napada hladno rekao: ‘Ovo nije silovanje, ti to želiš.’ I također, ovo se nije dogodilo samo jednom…

‘Svaka od žrtava imala je priču koja je uključivala to da su krivnju prebacivale na sebe ili su se bojale da ih ljudi neće shvaćati ozbiljno ako prijave napad, a ako su one za vrijeme napada bile pod utjecajem alkohola. Neki ljudi i dalje ne razumiju da određene vrste ponašanja podrazumijevaju – silovanje, i da žrtve nisu te koje su krive za to’, dodaje Hannah za kraj.”

*Imena su promijenjena.

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr