Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ispovijesti očeva

‘Nazvao sam suprugu i plačući je molio da se vrati doma. Našla me na podu, a naše dijete se igralo pored mene’

Muškarci su otvoreno ispričali svoja iskustva s postporođajnom depresijom, a njihove će vas priče u isto vrijeme šokirati i dirnuti. Evo kako su ipak uspjeli riješiti svoje probleme i ponovno se povezati s vlastitom djecom i suprugama

Kad je Williamov sin imao otprilike godinu dana, njegova mu je supruga rekla da mora nešto obaviti i pokupiti nekoliko stvari, pa ga je zamolila da ostane na kratko sam s njihovim sinčićem. Nije je bilo pola sata, nakon čega ju je nazvao i u očaju i panici molio je i preklinjao da se vrati doma. Kad se vratila kući, pronašla ga je kako sjedi na podu kuhinje s nogama zabijenim između koljena, dok se njihov sin mirno igrao pored njega. Bez daha joj je rekao kako je imao osjećaj da mu se svaki zid njihove kuće približava. Držao je ruku na prsima i opisao kako osjeća da će mu srce doslovno iskočiti van. Imao je napadaj panike. Njegova ga je supruga slušala, stavila mu ruke na obje strane i lica i rekla: “Potražit ćemo pomoć.”

Williamu su ubrzo dijagnosticirali postporođajnu depresiju, poremećaj koji se u većini slučajeva javlja kod žena neposredno nakon što dobiju dijete. No, zatim je shvatio da u tome nije sam. U kolovozu je i Adam Busby otvoreno progovorio o svojoj borbi s istim poremećajem te je na taj način pokrenuo raspravu o problemu koji očito postoji i kod muškaraca. Prema podacima studije objavljene u magazinu American Journal of Men’s Health, oko 13,3 posto muškaraca koji očekuju dijete suočava se s različitim simptomima depresije tijekom trećeg tromjesečja trudnoće njihovih partnerica. I dok je većina simptoma postporođajne depresije kod mušakraca ista kao i kod žena – osjećaj slabosti, manjak motivacije, osjećaj obeshrabrenja – postoje i oni simptomi koji se javljaju isključivo kod muškaraca. Neki od njih su nasilno ponašanje, okretanje poslu, sklonost svađama s drugima te nekarakteristična impulzivnost i sklonost rizicima, objašnjava doktorica Sarah Allen, psihologinja i direktorica Saveza za postporođajnu depresiju u Illinoisu. A sram koji muškarci osjećaju zbog osjećaja tuge i bespomoćnosti samo dodatno pogoršava sve ove simptome, dodaje doktorica.

Stručnjaci tvrde kako rizični faktori za obolijevanje od postporođajne depresije uključuju traumatičnu trudnoću ili porod, povijest mentalnih problema i bolesti u obitelji ili pak neka trauma iz djetinjstva. Također, Allen tvrdi kako se najčešće radi o kombinaciji nekoliko trigera koji uzrokuju ovaj poremećaj, a često se radi i o fizičkim i o psihičkim razlozima. “Kod žena se može javiti zbog nagle promijene hormona u tijelu, ali deprivacija sna zbog brige o djetetu tijekom noći može izazvati poremećaj kod oba roditelja. Što se tiče emocionalnih pokretača, postoji nekoliko razloga, od kojih su neki vezani za brigu oko djeteta, a mogu uzrokovati pojavu ovog poremećaja. To su primjerice financijske brige, pogotovo ako jedan od partnera izgubi vlastite prihode zbog toga što na neko vrijeme ostaje kod kuće s djetetom, ali isto tako i osjećaj izolacije te gubitak svjesti o samome sebi, s obzirom da većinu vremena više nemate prostora za to da radite stvari koje inače volite”, objašnjava doktorica.

Očevi koji su oboljeli od postporođajne depresije odlučili su otvoreno progovoriti o vlastitoj borbi s ovim neugodnim poremećajem

Katie Tegtmeyer / Flickr

Liječnik Michael Weinberg iz Arizone slaže se kako se često dogodi da očevi pate od istih problema kao i njihove partnerice. “Rođenje djeteta, pa čak i to iščekivanje rođenja novog člana obitelji, može stvoriti osjećaj izolacije ili nepovezanosti s djetetom. Roditelji mogu oboljeti i zbog briga oko toga da možda neće biti dovoljno spremni ni sposobni do kraja zaštititi svoje novorođeno dijete”, objašnjava Weinberg te dodaje kako se često može javiti i “domino efekt” kad jedan od partnera već i ranije pati od depresije. Dakle, ako majka pati od postporođajne depresije nakon rođenja djeteta, nije rjetkost da će se ista javiti i kod oca – ili obrnuto.

A evo i nekoliko osobnih priča muškaraca koji su se suočili s postporođajnom depresijom i anksioznosti, a o svemu su odlučili javno progovoriti kako bi i drugi očevi, koji se možda bore s istim ili sličnim problemima, vidjeli da nisu sami i kako bi im, barem svojim primjerima, pokušali malo olakšati čitavi situaciju. (Imena su promijenjena.)

‘Ja ga nisam nosio u maternici devet mjeseci, nisam ga hranio vlastitim mlijekom – nije bilo razloga da me voli i poštuje’

“Od trenutka kad je moja supruga ostala trudna, osjetio sam da se nešto promijenilo. Tijekom čitave njene trudnoće, sjećam se, bio sam potpuno zbunjen, zato što sam odjednom neprestano imao taj neki užasavajući osjećaj ushićenja i straha. No, ipak sam se trudio uživati tijekom svakod našeg odlaska na ultrazvuk i u svakom onom trenutku kad bi se naša beba ritnula te sam nekako pokušavao odgurnuti taj osjećaj nelagode. Pretpostavio sam da se tako osjećam jednostavno zato što po prvi puta postajem otac…

Kad se rodio naš sin, promijenio nam je čitav svijet. Odjednom je u naš život ušlo to maleno ljudsko biće koje se oslanjalo isključivo na mene i svoju mamu kako bi mogao jesti, spavati, osjećati se sretno, razumijeti ljubav. Ali, ta me odgovornost potpuno izjedala. Bio sam uplašen i nesiguran oko novca te oko toga hoćemo li mu nas dvoje biti sposobni i u mogućnosti priuštiti sve što mu je potrebno.

Moja supruga i ja vodili smo ljubav svega dva puta te godine nakon što nam se rodio sin. I ona je oboljela od postporođajne anskioznosti, a svaki bi naš razgovor uvijek krenuo u smjeru naših strahova, osjećaja bezvrijednosti i nedostatka motivacije. Do kraja večeri oboje smo bili toliko umorni od vlastitih promišljanja o svemu tome da smo jednostavno htjeli zaspati – a seks nije bio čak ni na listi prioriteta.

Kad me moja supruga tog dana pronašla kako sjedim na podu kupaonice, sjećam se da sam se osjećao potpuno zbunjenim, zato što sam u isto vrijeme bio oduševljen što mogu biti otac tog predivnog bića, ali sam isto tako bio prestravljen kad me ostavila nasamo s njim. Moja je supruga tada već krenula na razgovore i liječenje postporođajne anksioznosti, pa mi je bilo mnogo lakše s njom razgovarati o svojim osjećajima. Nikad nije preispitivala ono što joj govorim.

Tek sam nakon odlaska na terapiju shvatio da su ovi moji toliko duboki i snažni osjećaji ustvari povezani s činjenicom da me moja majka ostavila kad sam bio dijete. Odgajali su me otac i njegova supruga i oboje su se zaista trudili pružiti mi svu potrebnu ljubav i podršku, ali nikad sa mnom nisu razgovarali o mojoj prošlosti. Moja me majka, kad sam još bio beba, poslala da živim kod svoje bake, jer je moj otac tada mnogo radio, a ona nije mogla podnijeti činjenicu da mora biti sama sa mnom. Jedini trenuci kad mi je ona zaista bila majka bili su rijetki, ali ih se sjećam. Primjerice, znala mi je prolaziti prstima kroz kosu kad bih bio bolestan… Ali, svaki put kad bih pokušao o njoj razgovarati sa svojim ocem, odbio je to – o tome se jednostavno nije raspravljalo. Pa sam prestao ispitivati.

Ali kad se naš sinčić rodio, gledao sam koliko je povezan sa svojom majkom, mojom suprugom, i osjećao neopisivu bol, znajući da ja kao dijete nikad nisam dobio priliku na taj se način povezati s vlastitom majkom. Kako je mogla odustati od toga? Zašto mi ovo nije mogla priuštiti? Tek kad sam krenuo odlaziti na terapije shvatio sam da se bojim ostati sam sa svojim sinom zato što se bojim da bih mogao pokvariti naš odnos… Na posljetku, moja majka sa mnom nije mogla ostvariti takvu povezanost nakon što me devet mjeseci nosila u vlastitoj maternici, pa kako ću ja onda ikada moći do kraja ispuniti svoju ulogu oca? Ja ga nisam nosio u maternici devet mjeseci, nisam ga hranio vlastitim mlijekom – nije bilo razloga da me voli i poštuje.

Naš sin danas ima dvije godine, a ja svakodnevno uzimam Paxil. I dalje redovito odlazim na razgovore terapeutu, gdje raspravljamo o mom iskustvu s postporođajnom depresijom, kao i o nedostatku moje povezanosti s majkom kad sam bio klinac. To što otvoreno razgovaram o vlastitim osjećajima pomoglo mi je da rasteretim misli. Moj sinčić i ja razvili smo povezanost koja je iznimno posebna i za njega i za mene i presretan sam svaki put kad mi vikne: ‘Tatice!’ i potrči prema meni kako bi me zagrlio. I dalje se borim s tim nekim osjećajem nejednakosti, ali sve mi sada izgleda više kao roditeljska krivnja, nego kao nešto što mi neprestano preokupira misli. Sada razumijem da moje iskustvo nije bilo nešto nad čime sam imao kontrolu, ali sam nekad mislio da taj problem mogu preskočiti samim time što ga želim preskočiti. Ipak, postporođajna depresija ne funkcionira na taj način.”

  • William, 35, New York

‘Potpuno sam poludio na svoju kćerkicu koja je tada bila još jako malena’

Hannah_garcia / Flickr

“Nisam shvatio da imam problem sve dok moja kćerkica nije napunila deset mjeseci. Moja supruga i ja smo se neprestano svađali, a ja sam taman prolazio i promjenu posla. Izbjegavao bih otići kući odmah nakon posla, ili bih satima sjedio u autu na prilazu… Bio sam bijesan bez ikakvog posebnog razloga.

Svoje sam osjećaje pripisivao stresu i napornom rasporedu na poslu, ali sam ubrzo počeo primjećivati da je glavna emocija koju osjećam – ljutnja. Sve me užasno, užasno ljutilo. Jedne smo večeri moja supruga i ja čistili kuhinju i počeli se svađati. Polomio sam čitav set posuđa dok sam vikao na nju. Nekoliko tjedana kasnije potpuno sam poludio na svoju kćerkicu, koja je tada još uvijek bila jako malena. Otišli smo na izlet na ranč s mojim roditeljima, a ona je u jednom trenutku potrčala prema psu koji je bio ondje kako bi ga zagrlila. Pas ju je pogledao i zarežao. Prvo sam se zabrinuo, ali negdje između trčanja kako bih je uhvatio i trenutka kad sam je uhvatio u naručje, u meni se skupio neviđeni bijes. Počeo sam vikati na nju, a nekoliko trenutaka kasnije sam se saginjao kako bih je zagrlio – emocije su mi bile pomiješane i posvuda! Bio sam zabrinut, ali sam u isto vrijeme bio i nevjerojatno ljut na nju. Moj je tata radio kao liječnik na hitnoj u to vrijeme, a kad je bio mlađi također je patio od depresije. On i moja majka, koja je diplomirala psihologiju, znali su što se događa i rekli su mi da se pokušam smiriti i doći do zraka. Otišao sam na kratku vožnju biciklom, a kad sam se vratio – oboje su sjeli sa mnom i upitali me što se događa. Potpuno sam se slomio. Rekao sam da mi se ne sviđa biti otac, rekao sam im da se želim razvesti od svoje supruge i da sam nesretan na poslu. Rekli su mi da mi je potrebna pomoć.

Poslušao sam njihov savjet i otišao liječniku, koji mi je objasnio da je korijen mojih emocija upravo – depresija. Počeo sam uzimati lijekove i odlaziti na terapije, a na neke sam razgovore čak odlazio i sa svojom suprugom. Sve mi je to bilo potpuno novo… Prije rođenja moje kćerkice bio sam profesionalni biciklist, ali me ozbiljna ozlijeda spriječila da se dalje natječem. Pomislio sam kako se sav taj bijes u meni nakuplja upravo zbog te tranzicije, koja se događala upravo u trenutku kad sam postao otac.

Danas imam 45 godina, a moja djeca 12 i 13. Brak sa suprugom sada je stabilan, a popravila se i situacija na poslu. Moja me djeca vole i obožavam provoditi vrijeme s njima. I dalje uzimam lijekove i redovito razgovaram s terapeutom koji mi pomaže u trenucima kad me obuzmu ljutnja i ostale negativne emocije. Kad se osjećam toliko loše, jednostavno se natjeram da u takvim trenucima ne donosim nikakve velike ni bitne odluke. Kad sad razmišljam o tome, potražiti pomoć lakše je nego što sam mislio, ali jednostavno nisam bio svjestan vlastite depresije. Neizmjerno sam zahvalan svojim roditeljima što su mi pokazali pravi put.”

  • Ainslie MacEachran, 45, Colorado

‘Supruga mi je kasnije priznala kako je jedne noći bila toliko ljuta na mene da se našla kako u jednom trenutku stoji iznad mene sa sklopljenom šakom… Htjela me udariti’

“I moja supruga Sara i ja patili smo od postporođajne depresije nakon rođenja naše kćerkice 2001. godine, a zatim i 2003., nakon što nam se rodio sin, ali u to vrijeme nismo imali pojma što nam se događa. U vrijeme kad su rođeni naši klinci u bolnicama se nije ni spominjala postporođajna depresija. Jednostavno nije bilo razgovora o tome. Jednostavno su nas otpratili s vjerojatno ovim riječima u glavi: ‘Izvolite vaše dijete, doviđenja i ugodan dan.’ Ali rođenje moje kćerkice u meni je probudilo osjećaj panike kakav nikad prije nisam osjetio. Kad se danas osvrnem na sve to, znam da su neki osjećaji, poput činjenice da smo upravo izgubili neku svoju slobodu, bili sasvim normalni kod mladih roditelja. No, u to su me vrijeme takvi osjećaji preuzeli mnogo snažnije no što sam mislio da me mogu preuzeti, a za takvo što definitivno nisam bio spreman. Mnogo toga sam jednostavno zatomio i sam sebi ponavljao: ‘Ovo se događa svima, svi se tako osjećaju.’ Nisam imao pojma da je bilo mnogo gore od toga i nimalo normalno…

Kao i mnogi drugi ljudi koji obole od postporođajne depresije, ili bilo koje druge vrste mentalne bolesti, naučili smo kako zakopati vlastite osjećaje. Jednostavno smo prelazili preko svega jer smo smatrali da mladi roditelji to tako moraju. Bio sam iznimno angažiran otac, ali sam shvatio da, upravo zbog depresije, puno previše spavam. Saru sam molio da me probudi usred noći kako bih mogao bebi promijeniti pelenu, ali ona to nikada nije učinila. Vjerujem da je, kao majka, osjećala pritisak da sve to obavlja sama. Možda je mislila: ‘Pa, kakva sam ja to majka ako ne mogu sve to obaviti potpuno sama?’ Kasnije mi je priznala kako je jedne noći bila toliko ljuta na mene da se našla kako u jednom trenutku stoji iznad mene sa sklopljenom šakom… Htjela me udariti.

Kad je moja kćerkica imala otprilike pet mjeseci, preko jednog sam prijatelja čuo za neko grupno putovanje motociklista, pa sam iskoristio priliku i nestao na tjedan dana. Sara me nije ni pokušala zaustaviti niti mi je rekla da bi voljela da ostanem, no ja tada uopće nisam bio svjestan koliko mi je tajming pogrešan i koliko sve to negativno utječe na nju. Taj smo se tjedan dosta svađali preko telefona, a meni je zbog svega bilo još gore, gore nego sam uopće shvaćao. To je putovanje i te naše svađe, ipak, poslužilo kao početak procesa izlječenja. Iako nisam trebao otići i iako je to bila pogrešna odluka, jednom kad sam se vratio s tog putovanja, napokon sam bio spreman otvoreno razgovarati o svemu što sam osjećao.

Sljedeći put kad se to dogodilo, dao sam otkaz na poslu i pokrenuo vlastiti biznis – mjesec dana prije rođenja našeg sina. Dugoročno, taj se korak isplatio, ali u tom trenutku to nije bila dobra ideja. Ionako nam je bilo užasno stresno zbog same činjenice da smo dobili još jedno dijete, a sav taj stres, stres vezan uz posao i opća izmorenost, samo su pogoršali simptome postporođajne depresije s kojom smo se borili još otkako je na svijet došla naša kćerkica.

Nekoliko godina kasnije, Sara je počela odlaziti na edukaciju za postporođajnu doulu i dječju maserku. Onaj ‘aha’ moment doživjela je kad je čitala o postporođajnoj depresiji. Sjećam se da je došla do mene i rekla mi: ‘Ovo je to kroz što sam ja prolazila.’ A tada smo shvatili da ona nije bila jedina… 2012. godine, kako bismo pomogli podići svjest o ovoj bolesti, odlučili smo preplivati 80 kilometara u jezeru Michigan. Nakon toga stigli su nam brojni mailovi ljudi koji su nam ispričali kako i sami pate od istog problema, a Sara je čak pokrenula i MomsBloom, grupu za podršku i savjetovanje žena koje se susreću sa svim tim brojnim izazovima majčinstva.

Danas su nam neke stvari mnogo, mnogo jasnije i čini nam se kako se sada sve više govori i o postporođajnoj depresiji koju doživljavaju muškarci. No, kad smo mi prolazili sve to, nije bilo mnogo dostupnih informacija o samoj bolesti. Volio bih da je bilo…”

  • Jeff Tow, 45, Michigan

‘Fox je nekontrolirano plakao svaki put kad bi ga Emmy ostavila čak i na nekoliko trenutaka. Zbog toga sam se osjećao užasno’

Chris McBrien / Flickr

“Kad sam bio sa svojom suprugom Emmy i našim sinčićem Foxom, osjećao sam se nevidljivim. Emmy je bila iznimno vezana za njega, što je bio rezultat traumatičnog iskustva poroda carskim rezom. Fox je bio tema svakog razgovora i svake je sekunde bio s nama. Čak je i spavao s nama. Ja gotovo uopće nisam spavao, jer sam bio prestravljen da bih se mogao prevrnuti i zdrobiti ga. No, nisam to htio reći svojoj supruzi, jer joj nisam htio stvarati dodatan stres. Tu sam tajnu nosio sa sobom sedam mjeseci.

Obuzimali su me osjećaji neopisive ljutnje i ekstremne usamljenosti. Nikad nisam mogao provoditi vrijeme samo s Foxom ili samo s Emmy, jer su njih dvoje sada bili jedno – a ja sam bio ili sam ili s njih oboje. Fox je nekontrolirano plakao svaki put kad bi ga Emmy ostavila čak i na nekoliko trenutaka. Zbog toga sam se osjećao užasno.

Moje su emocije doživjele svoj vrhunac jedne večeri kad smo kod nas organizirali zabavu uz roštilj. Emmy je u spavaćoj sobi slagala neku odjeću, a ja sam joj predložio da bismo mogli negdje izaći s prijateljima. Bila je frustrirana zbog mog prijedloga te je rekla da, nakon dana provedenog s prijateljima, jednostavno treba malo vremena za svoju obitelj. Plašio sam se same pomisli na tu nevjerojatno dosadnu večer koju ću vjerojatno imati – Emmy će vjerojatno otići na spavanje oko 20 sati, a ja ću sljedećih nekoliko sati buljiti u televiziju. Osnovica mog života tada je bio taj glupi osjećaj izoliranosti. Toliko sam dugo taj osjećaj držao u sebi, da sam na posljetku jednostavno morao puknuti. Jednom smo se prilikom toliko snažno posvađali da smo čak razmišljali i o razvodu braka.

Emmy je rekla da je tada shvatila što se događa. Shvatila je da je sav taj emocionalni stres i preokupiranost i djetetom i poslom odvajaju od mene. Umjesto razvoda, odlučili smo se ponovno povezati.

Fox danas ima dvije godine i trenutno očekujemo još jedno dijete. Prije Foxova rođenja, bio sam mnogo zatvoreniji po pitanju rasprave o tome kako bi i na koji način roditeljstvo trebalo funkcionirati. Na primjer, Emmy je htjela unajmiti doulu, a ja nisam; htio sam da Emmy rodi u bolnici, a ona to nije htjela; njoj je bilo u redu da beba spava s nama u krevetu, a meni to nije bilo okej. Nismo razmišljali na isti način, a u to smo vrijeme bili dosta zauzeti i planiranjem vjenčanja, završavanjem škole, preseljenjem i novim poslovima.

Prošlog proljeća, Emmy je imala spontani pobačaj u 16. tjednu trudnoće. Bebu smo porodili zajedno, kod kuće, kako bismo se stigli oprostiti od nje. A činjenica da sam sam sebi dopustio da izrazim sve te emocije i razgovaram o njima iznimno mi je pomogla. Ranije bih većinu emocija zadržavao za sebe, kako bih ostavio više mjesta za Emmy i njene osjećaje…

Nikad nisam odlazio na terapiju – a sada shvaćam da bi mi to vjerojatno pomoglo riješiti sve probleme mnogo brže, što bi za sve nas bilo mnogo bolje. Ipak, s našim drugim dijetetom, oboje smo bili mnogo iskreniji te smo mnogo otvorenije razgovarali o vlastitim idejama i mišljenjima. Emmy sada shvaća da sam jednostavno, na neki način, trebao malo mjesta za izražavanje vlastitih osjećaja kako bih se u čitavom tom procesu ugodnije osjećao. Svi otvoreni razgovori o problemima mnogo su mi pomogli i uvelike smanjili moju anksioznost. Oboje smo se nadali da će svi planovi koje imamo za rođenje ovog našeg djeteta pomoći da nam to postporođajno iskustvo bude mnogo jednostavnije nego prvo.”

  • Zach Kissinger, 28, Iowa

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr