Ispovijest

‘Bila sam protiv pobačaja, a onda sam i sama morala pobaciti u 35. tjednu trudnoće. Sad sam odlučila sve ispričati’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 30.01.2018 / Rubrika: ,
Foto: ryan remillard / flickr / ilustracija
0

Ovog su tjedna Republikanci u američkom Senatu najavili donošenje zabrane pobačaja nakon 20. tjedna trudnoće, bez izuzetaka žena koje moraju pobaciti toliko kasno iz zdravstvenih razloga i kako bi spasile vlastito zdravlje ili čak život, a zbog abnormalnosti i po život opasnih bolesti njihovih beba. Ovo je posljednja mjera koju Republikanci u SAD-u pokušavaju progurati kako bi u potpunosti zabranili pobačaje u zemlji, a ako prekrše ovo pravilo, liječnicima bi moglo prijetiti i do pet godina zatvora. Jedna je žena za Elle ispričala svoju užasavajuću priču o tome kako je morala pobaciti u 35. tjednu trudnoće, kako bi spasila vlastiti život i kako bi svoju nerođenu djevojčicu poštjedjela patnje. Nekad je i sama bila za zabranu, a evo što joj je otvorilo oči

“U prvim godinama našeg braka, moj suprug i ja strastveno smo planirali proširenje obitelji. Uživala sam tijekom čitave svoje trudnoće, a onda, kad je stigao porod, neko sam se vrijeme naprosto divila svojoj kćerkici i činjenici da sam ja ta koja je imala svoje prste u stvaranju njena života.

Nakon nje, pokušali smo imati još djece, ali svaka moja sljedeća trudnoća završila bi spontanim pobačajem. Imala sam ih tri za redom. Do trenutka u kojem sam napokon ponovno ostala trudna, ono uzbuđenje iz vremena prve trudnoće pretvorilo se u iščekivanje loše sreće.

Tako je prošlo prvo tromjesečje, a zatim i drugo. Ipak, osjećala sam se nekako anksioznom. U sedmom sam se mjesecu trudnoće zaista trudila razmišljati pozitivno. Čak sam se uhvatila i igala i isplela maleni džemper za svoju drugu kćerkicu. Taman sam bila pri kraju pletenja kad sam otišla na još jedan ultrazvuk, onaj za koji sam smatrala kako će mi napokon umanjiti brige i strahove koje sam imala. Liječnica nije mogla suspregnuti suze kad me vidjela kako pletem u čekaonici.

Moj je izbor bio sljedeći: Pobačaj, usvajanje ili briga o iznimno bolesnom djetetu koje će živjeti vrlo kratko

Zatim mi je pokazala crne mrlje na ultrazvuku moje djevojčice; bile su to velike, tekućinom ispunjene rupe u mozgu moje kćeri. Ona je to nazvala Dandy–Walkerovim sindromom te me zatim uputila neurologu za više informacija. Izlistala je sve opcije koje sam tada imala: usvajanje, pobačaj ili brigu o iznimno bolesnoj djevojčici vrlo kratko vrijeme koliko će živjeti jednom kad se rodi. Ako odaberem roditi je, to će biti porod visokog rizika i za nju i za mene, a komplikacije će stvoriti upravo bolest moje djevojčice.

Zašto mi je uopće nudila izbor? Nije li znala koliko snažno ja volim svoje dijete? Pokušala sam joj odgovoriti, ali uspjela sam joj jedino postaviti sljedeće pitanje: “Postoji mogućnost pobačaja za žene poput mene?” Bila sam trudna 35 tjedana. Pitala sam se je li možda pogriješila.

“Još uvijek ne znamo. Dosad smo žene slali na pobačaj u Kansas. Ali više ne možemo”, odgovorila mi je.

Nazvala sam supruga, a s druge strane sam čula samo dug i glasan jecaj

Razumijela sam što mi želi reći. Liječnik koji je radio pobačaje kod žena koje su bile trudne više od 35 tjedana upucan je na putu do crkve. Ubio ga je čovjek koji ga je do ondje slijedio. Negdje mi se u glavi javilo sjećanje na tu priču koju sam vidjela u vijestima i pomislila sam kako i sama ulazim u skupinu ljudi koje će drugi poželjeti ubiti, ovisno o tome što izaberem.

Odlučila sam sve potisnuti. Kad sam nazvala supruga iz neugodne tame sobe za ultrazvuk, jedini zvuk koji sam zapravo mogla čuti bio je dug i glasan jecaj.

Neurolog nam je zatim priopćio još loših vijesti: dodatne anomalije mozga. Moja djevojčica vrlo vjerojatno nikad neće moći hodati, govoriti, gutati ili sama podignuti glavu. Kako bi joj produljili život, liječnici bi joj trebali operirati mozak, ali ta je operacija nikad ne bi izliječila. “Što bi mogla raditi?”, upitala sam liječnika. “Djeca poput moje djevojčice samo spavaju cijeli dan?”

Trgnuo se na ovo moje pitanje. “Djeca poput vaše djevojčice obično ne mogu ni spavati.”

Otputovali smo u Colorado kako bismo obavili pobačaj. Bilo je užasavajuće, ali znala sam da to radim za njeno dobro

Onaj zid nade i poricanja odjednom se samo srušio. Nisam mogla dopustiti da moja djevojčica pati u tolikoj mjeri. Nadala sam se čudu, ali nisam joj htjela priuštiti patnju. Moje mi je srce jasno reklo; Svojoj bi djevojčici trebala dati mir. Pobačaj je bio opcija koja bi zadovoljila vrijedosti moje obitelji te potrebe moje kćeri – to je bila opcija s kojom ćemo moći nastaviti živjeti.

Moja je trudnoća bila toliko uznapredovala da je postojala jedina jedina klinika u zemlji koja nas je htjela primiti. Bio je petak popodne kad smo ih napokon pronašli, udaljene više od tri tisuće kilometara. Iz bolnice su nam savjetovali da odemo na let u ponedjeljak, bukiramo hotel na tjedan dana i dođemo k njima u utorak sa 25 tisuća dolara gotovine za četiri dana medicinske njege. Nismo imali toliku količinu novca, ali sam na kraju nekako ipak pristala, nadajući se da ćemo se nekako snaći. Uz pomoć naše obitelji i jesmo.

Vrijeme koje smo proveli u Coloradu bilo je prekrasno i nevjerojatno tužno u isto vrijeme. Ljudi koji su brinuli o meni bili su dragi, profesionalni, suosjećajni i osjećala sam se, što je najvažnije od svega, sigurnom. Prvog je dana liječnik pažljivo, nježno i polako uspavao moju djevojčicu unutar moje maternice. Njeno je srce usporilo, a zatim i potpuno stalo. Kroz suze sam razmišljala o toj injekciji… Ona je ništa u usporedbi s procedurama koje bi morala prolaziti kako bi preživjela jedan jedini dan na ovom svijetu.

Prije nego sam se našla u ovoj poziciji, nisam shvaćala kolika je i kakva zapravo potreba za pobačajem u trećem tromjesečju

Prošlo je pet godina otkako sam izgubila svoju djevojčicu, Laurel. Otkako sam joj dala da ode u miru. Svaki dan sa sobom nosim sjećanje na nju, na njeno tijelo koje mi je bilo toliko teško u krilu… Sjećanja na nju kako živi, vrti se i okreće u meni. Sjećanje na vlastiti očaj kod kuće u Massachusettsu. Sjećanje i razumijevanje činjenice da bih učinila apsolutno sve, bez obzira koliko opasno bilo, kako bih svoju djevojčicu poštedjela nesnosnih patnji.

Prije nego sam se našla u ovoj poziciji, nisam shvaćala kolika je i kakva zapravo potreba za pobačajem u trećem tromjesečju. U svoj svojoj naivnosti nisam shvaćala koliko ekstremne situacije zahtjevaju ekstremne mjere. Dobri ljudi u teškim vremenima moraju donositi teške odluke. A vladine mjere, poput primjerice zabrane pobačaja, takve situacije čine još kompliciranijima i tjeraju obitelji do krajnjih ekstrema. Briga tada postaje opasna, a tragedija gotovo neizbježna. Žene i obitelji koje se nađu u ovakvim užasavajućim i kompleksnim situacijama trebaju podršku i razumijevanje, a upravo se za to bore organizacije poput NARAL-a.

Moj je odabir bio težak i bolan. Bilo je užasno, ali ni jednom nisam požalila, zato što sam slušala svoje srce i vlastite vrijednosti i učinila ono što je najbolje za moju kćer. Nevjerojatno je teško izabrati između mira i života – ali je važno da jedino obitelji, a ne odbori, političari i vlade, donose informirane i najbolje odluke za sebe i vlastitu djecu. Mi to radimo iz ljubavi prema njima i sebi, a ta se ljubav ne može duplicirati u Kongresu”, ispričala je za Elle.

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 30.01.2018 / Rubrika: ,

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr