"Malo je ljudi koji znaju cijelu priču o mom djetinjstvu. Prijatelji znaju tek nekoliko stvari - da sam usvojena, da su mi roditelji preminuli ili da mi nije ugodno u gomili ljudi. No, ne mogu s ljudima dijeliti detalje, to je previše za mene. Govorim sada u nadi da ću potaknuti druge da potraže pomoć ako je trebaju i u nadi da ću pronaći neke sa sličnom pričom.

Moj djed je ujedno i moj otac

Ja sam dijete incesta. Moj djed je godinama seksualno zlostavljao moju majku, njegovu kći, dok nije na kraju zatrudnjela i donijela mene na svijet. On je moj djed, ali i moj otac; njegovo sedmero djece su moji nećaci, ali i moja braća i sestre.

Moja majka je godinama trpjela njegovo zlostavljanje zbog nekakvog bolesnog dogovora: "Radi što trebaš sa mnom, ali ostavi moje sestre na miru." Imala je 18 godina i bila je moja majka prije nego je shvatila da ono obećanje nije održao. Tada je pobjegla.

Konačno je odlučila sve prijaviti socijalnoj službi. Moja obitelj je izbjegla privlačenje pažnje na sebe jer je bila stalno u pokretu i izolirala se od društva. Živjela je u hotelima, a djeca nisu išla u školu. Čudno je što je mama otišla na policiju u isto vrijeme kada su pronašli njezina dva brata koji su pobjegli od kuće. Njihove priče su bile toliko slične da su socijalni radnici 'složili kockice'.

Djed je osuđen na 20 godina zatvora, a majka se počela drogirati

Prošlo je još šest mjeseci prije nego su majku pitali o meni. Cijela obitelj držala je priču da ju je napumpao neki radnik u jednom od hotela u kojima su bili, ali socijalna radnica nije odustajala dok se mama nije slomila i sve joj priznala. Nitko to nije prije skužio jer nije išla na nikakve preglede. Dovoljan je bio samo test krvi koji je zapečatio sudbinu mog djeda. Osuđen je na 20 godina zatvora za seksualno zlostavljanje i incest. (Pušten je na slobodu prije dvije godine, ali njegovo ime nalazi se u registru seksualnih prijestupnika. Stalno pratim gdje se nalazi kako bi se uvjerila da nije nigdje blizu.)

Nažalost, nismo bili sigurni samo zato jer je djed bio iza rešetaka. Moja majka se počela drogirati i nastavila ciklus zlostavljanja. Našla je dečka i koristila mene u njihovim seksualnim aktivnostima. Fotografirala me i snimala u tim situacijama i prodavala te snimke kao dječju pornografiju. Jedno od najranijih, najmutnijih sjećanja bilo je kada su me poslali u sobu jer sam se odupirala, baš kao i onda kada sam odbila oralno stimulirati njezinog dečka. Moja se majka objesila 7. kolovoza 1996. kada sam imala skoro pet godina.

Iz lošeg u gore

Nakon toga sam živjela s bakom koja je svo ovo vrijeme bila tihi svjedok svih užasa svog muža. Nije bila baš psihički stabilna; za nju sam bila dijete nevjere njezina muža, a moja majka bila je 'druga žena'. Zbog toga me redovito tukla i stalno me psihički zlostavljala. Kada bih napravila nešto što se njoj nije svidjelo, rekla mi je da sam zločesta jer sam 'dijete Sotone'.

Mnogi tinejdžeri su ljuti na cijeli svijet i eksperimentiraju s drogom, alkoholom i seksom. Bila sam jako bijesna pa sam utjehu tražila u tabletama protiv bolova i travi. Dogodilo se još nešto - zatrudnjela sam s dečkom iz srednje škole kada sam imala 16. Moje dijete mi je konačno promijenilo život na bolje.

Prestala sam piti i pušiti travu čim sam saznala da sam trudna. Željela sam tom djetetu pružiti sve što ja nisam imala. Kada sam rodila, liječnici su vidjeli da sam puna modrica i sve prijavili socijalnoj službi. Sa sinom sam otišla kod udomitelja, a socijalna radnica koja mi je pomogla bila je ista ona koja je pomogla mojoj majci i braći. Ona me i posvojila kada sam navršila 17.

Dijete mi je promijenilo život

Nakon svega toga moj život je konačno počeo biti normalan. Maturirala sam kao najbolja učenica u razredu te se udala za oca mog djeteta. Nakon nekog vremena stigao je i drugi sin, a moj muž je otišao u mornaričko pješaštvo.

Godine su prolazile, a ja sam se borila s intenzivnom anksioznošću i depresijom. Jednom sam se čak pokušala ubiti te sam dospjela u psihijatrijsku bolnicu. Znate, kada ste tamo, možete samo razgovarati o svojim problemima ili bojiti bojanku u dnevnom boravku. Bojanje nakon nekog vremena postane dosadno pa sam počela pisati dnevnik. Samo sam pisala, pisala i nisam se zaustavljala. Dnevnik sam čak nosila sa sobom u blagovaonu. Još uvijek tu i tamo otvorim te dnevnike kada se ne osjećam najbolje kako bih se podsjetila što sam sve proživjela.

Osim pisanja, utjehu pronalazim i u prijateljima. Rastala sam se od muža, ali ono što je možda čudno jest koliko sam se povezala s njegovom novom ženom. Čak me posjetila u bolnici i donijela crteže koje je nacrtao moj sin. Ne smijem zaboraviti ni svog cimera koji je itekako svjestan okidača moje anksioznosti. Umjesto da me ostavi na miru, tjera me u koštac s njima. Ako se, primjerice, dogovorimo za šoping i odjednom ne mogu izaći iz auta, on jednostavno sjedi pored mene dok me ne prođe panika. Razgovaramo po punih 45 minuta dok se ne smirim i nakon toga mu kažem: "Dobro, hajmo sada u trgovinu."

U svemu mi pomaže i pas

Također imam i psa koji mi pomaže u terapijama - velikog, dlakavog Bernardinca koji je istreniran da prepozna okidače mojih paničnih napada. Samo mi sjedne na stopala i tako blokira napada i smiri me. Ako me ipak uhvati, svojom velikom glavom stiskat će akupunkturne točke dok se moje disanje ne stabilizira. Uvijek sam voljela životinje pa sam u slobodno vrijeme čak i volontirala u veterinarskoj ordinaciji.

S obzirom na to iz kakve obitelji dolazim, nije ni čudo ako se pitate kakvog sam zdravlja. Imam visok rizik za bilo koje bolesti s tatine strane jer su naši geni jako slični. Već dva puta sam preboljela rak maternice, a imam i artritis zbog nedovoljno razvijenih zglobova. Jedan mi je liječnik rekao: "Ti si 23-godišnjakinja s tijelom 53- godišnjakinje."

Što se tiče dejtanja, ono je teško za većinu ljudi pa i za mene, ali ne mogu reći da se ne trudim. Intimnost mi isto predstavlja problem, kako emocionalna, tako i fizička pa imam neke svoje granice.

Sada je vrijeme za novu stranicu u životu

Na kraju, tu su moji sinovi. Jedan ima šest, drugi četiri godine i sve što znaju o mojoj prošlosti jest da sam posvojeno siroče. Kada sam s njima, potpuno sam sretna. Motiviraju me da ustanem iz kreveta, odem na posao i jednostavno živim sa smješkom. Ciklus zlostavljanja prestao je sa mnom i to zbog njih. Oni su moj poticaj i uče me kako biti sretna.

Previše sam vremena provela u ljutnji - prema mojoj obitelji, svijetu i njegovom ogromnom kapacitetu za zlo. Dosta mi je toga. Našla sam i grupu ljudi poput mene i nadam se da ćemo zajedno izgraditi mrežu 'preživjelih'.

Mislim da sam sada na miru s prošlošću i da se trebam koncentrirati na sadašnjost i budućnost - svoju karijeru, kućne ljubimce, nadu u ljubav i moje pametne, predivne dečke. Oni su sada moja tema razgovora."